Uvažene čitateljice i uvaženi čitatelji, dozvolite da vam predstavimo par izdanaka domaće produkci...

Čekajte, čekajte, najljepše vas molimo! Zaboga, nemojte baš svi u isti čas nahrupiti prema vratima! Opustite se, svečano vam obećavamo da ih nećemo zaključavati...

Premda nemali broj nas već na sam spomen domaćih filmova i serija (ne sasvim neopravdano) prođe jeza, tu i tamo – u onim rijetkim, blaženim prilikama kada se bogovi odluče smilovati – pronađe se poneko ostvarenje koje je moguće pogledati bez dugotrajnijih štetnih posljedica po psihofizičko zdravlje. Osim toga, izraz „domaće”, kao što to i naslov odaje, upotrijebljen je u širem, arhaičnom značenju, pa tako uz domaću-domaću produkciju obuhvaća i onu čuvenih „zemalja regije", odnosno bosanskohercegovačku i srpsku.

Pa hajmo onda (ako još uvijek niste šmugnuli kroz prozor jer vrata smo, skrušeno priznajemo, kriomice zaključali) redom od zapada prema istoku. Škicnimo naša tri ne toliko laka komada o poraznom stanju suvremenog društva i posljedicama ratova, o sprezi kriminala i politike, o nasilju, korupciji i nepodnošljivoj banalnosti zla, a nakon čijeg biste se gledanja mogli zaželjeti Toma i Jerryja, crtanja s Bobom Rossom, Teletubbiesa ili već nekog četvrtog, prpošnijeg sadržaja ne bi li, krležijanski rečeno, nekako primirili podrivene živce.

Šutnja 

Jednog prohladnog jutra strastveni ribič i psihički oboljeli veteran Domovinskog rata na obali rijeke naići će na, ako njega pitate, uobičajen prizor. U plićaku će, naime, ležati nekoliko mrtvih tijela, između ostalih i ono tragično mlade djevojke.

Pomislivši kako se opet radi o varci njegova nepouzdanoga uma – jer Igoru (Zlatko Burić) se, baš kao onom dječaku u Syhamalanovom Šestom čulu, neprestano pričinjaju mrtvi ljudi – on će rutinski izvaditi svoj pametni telefon te brzinski okinuti fotografiju, a ne bi li mu dotična pomogla razlučiti san od jave.

Ispostavit će se da je posrijedi ipak java, pa će Igor tako odmah pozvati policiju i, ekscentričan kakav već jest, ubrzo postati glavnim osumnjičenikom za ubojstvo. Potom će se pojaviti još jedno mrtvo tijelo – ono prijateljice prve djevojke, a koja će nedugo prije smrti stupiti u kontakt sa Striborom (Goran Bogdan), lokalnim novinarom koji za otkrivanje istine neće biti ništa manje zainteresiran od policijskih inspektora Vlade (Darko Milas) i Vesne (Sandra Lončarić) s kojima će stupiti u „tvrdu kohabitaciju“.

Otprilike u isto to vrijeme, neka 1,383 kilometra istočnije od grada na Dravi, odnosno u gradu na Dnjepru, izgubit će se svaki trag i Katji (Dariana Dontsova) – nećakinji filantropkinje Olge (Ksenija Mišina), supruge perspektivnog hrvatskog političara Ivana Horvatića (Leon Lučev) koji upravo juriša na ministarsku fotelju (pod sloganom: „Ponosno za Domovinu“).

Iako će ovi događaji isprva djelovati nepovezano, baš kao što je koncentričnim krugovima na površini vode zajednički uzrok bačen oblutak, tako će i njima zajednička nit vodilja biti ona najgora od svih vrsti trgovina – trgovina dječjim bijelim robljem, a  oko koje će se tijekom 12 epizoda isplesti turobno-cinična priča djelomično inspirirana stvarnim događajima.

Ovako bi, u kratkim crtama, izgledala premisa Šutnje, kriminalističko-dramske serije hiperproduktivnog Dalibora Matanića, nastale u hrvatsko-njemačko-ukrajinskoj koprodukciji te bazirane na romanesknoj trilogiji poznatog istraživačkog novinara Drage Hedla (Izborna šutnja, Ispovjedna tajna, Kijevska piletina).

Ako ste gledali prvu sezonu (izašlu 2021. godine) i glavne vrline i glavne mane Šutnje bit će vam dobro poznate, a ako niste, ali vam premisa djeluje zanimljivo, pripremite se na pomalo neujednačeno gledateljsko iskustvo.

Glumu je tako, primjerice, istovremeno moguće i pohvaliti (Goran Bogdan, Leon Lučev, Zlatko Burić, Domagoj Mrkonjić i cjelokupni ukrajinski "pol" glumačke postave u kojem prednjači Ksenija Mišina) i dobrano pokuditi. Ponajviše se ovo odnosi na Darka Milasa koji nas je svojom kazališnom interpretacijom zbunjivao svaki put kad bi se pojavio u kadru, a puno bolja nije ni Sandra Lončarić u ulozi Vesne.

Zalomit će se, zatim, i pokoji nenamjerno komičan dijalog poput onog u sklopu kojeg će jedan očito izrazito emocionalno inteligentan policajac svog nadređenog, a koji će stajati pored kreveta preminule majke, priupitati: „Gospođa je mrtva? Jel je?“ kao da prodavačicu na tržnici ispituje koliko košta kila jabuka.

Režijski je Šutnja izvedena kompetentno – npr. vinjete bračnog života Stribora i Lane (Tihana Lazović) ostavljaju topao, ljudski i razigran utisak – premda se počesto omaknu i dugi, „dramatični“ kadrovi gledanja u prazno koji zalaze u tešku patetiku, dok se odabiru glazbe i produkcijskim vrijednostima, s druge strane, ne može prigovoriti.

Sama radnja, pak, dovoljno je intrigantna da poziva na daljnje gledanje, ali istovremeno također i nepotrebno trakavičasta u prvoj sezoni, dok je u drugoj tempo osjetno bolji (usput, pohvalan je i način na koji su autori u narativ uspjeli utkati rat u Ukrajini), no zato bi vam zbrljana završnica mogla nešto lošije sjesti.

Iako definitivno previše nahvaljena, Šutnji je, u konačnici, ipak moguće dati prolaznu ocjenu – pod uvjetom da se ubrajate među fanove skandinavskog pristupa (sam Matanić, doduše, ističe južnokorejski kao inspiraciju) kriminalističkom žanru, ovdje zaodjenutog u hrvatsko ruho.

Znam kako dišeš

Dovršivši posljednju cigaretu i ispivši posljednji gutljaj Coca-Cole, Emir (Ishak Isović), dječak na pragu puberteta, prvo će stati na rub nebodera, a potom i zakoračiti iz svog života.

Međutim, tim činom Emir će ujedno bespovratno zakoračiti u život Nevene Murtezić (Jasna Đuričić) – savjesne državne tužiteljice, brižne majke sedamnaestogodišnjaka (koji silno želi postati uspješan reper) te uskoro razvedene žene srednjih godina, a kojoj će biti dodijeljena istraga njegova samoubojstva.

Žonglirajući s ovim nezahvalnim ulogama, trudeći se ionako već otkrhnuti život sačuvati od daljnjeg propadanja tako da pritom ne iznevjeri samu sebe, Nevena će se hrabro nositi i s manipulativnim, bezveznim mužem Harisom (Ermin Bravo), i s nasrtljivim (ali dobronamjernim) inspektorom Džandžanovićem (Mirvad Kurić) i s frustriranom šeficom (Jelena Kordić Kuret), i s majstorima, i sa svekolikom javnošću. Sve do onog trenutka kada ono što je profesionalno bolno ne dotakne ono što bi trebalo i biti i ostati duboko privatno.

Njen sin Dino (Lazar Dragojević), istraga će otkriti, poznavao je nesretnog Emira, a koji je od života odustao ne mogavši se više nositi s lavinom verbalnog, fizičkog i seksualnog zlostavljanja. Ne samo da ga je poznavao već, moguće je, i pridonio dječakovoj odluci da napusti ovaj nesavršeni svijet.

Neočekivano suočena s, izuzev smrti ili teške bolesti djeteta, zasigurno jednim od najvećih strahova svakog roditelja – onim da je osoba koju je rodila i podigla ustvari potpuni stranac (Quo vadis Dino?) – nezaustavljiva će se Nevena tako zateći u raljama egzistencijalnog kaosa koji bi ju potencijalno mogao progutati...

Znam kako dišeš, bosanskohercegovačka kriminalističko-dramska mini-serija Jasmile Žbanić i Damira Ibrahimovića, a koju redateljski potpisuju Alen Drljević i Nermin Hamzagić, u mnogočemu je uspjelo ostvarenje.

Takvim ju, prije svega, čini vješto „uranjanje“ mikrokozmosa glavne junakinje u širi kontekst ovih naših modernih vremena koja su svakakva, samo ne čaplinovski simpatična. I Nevena i moderna vremena u seriji se mahom „seciraju“ pedantno i odmjereno, pružajući gledatelju pritom naizmjenični uvid u problematike koje proizlaze iz prirode života (npr. razvod i teškoće vezane za „počinjanje ispočetka“ u zreloj ili starijoj dobi), kao i u široki dijapazon neuralgičnih točaka društava u kojima živimo. Nepotizam, obijest zlatne mladeži i tzv. „uglednika“, odnosno sistem koji ne funkcionira (jer nečiji je babo uvijek jači od države), vršnjačko nasilje i odgojne glavolomke proizašle iz postmodernističkog izvitoperavanja moralnih vrijednosti i koncepta uspjeha, kao i neke druge boljke, zacijelo nam nisu nikakve nepoznanice.

Znam kako dišeš pritom se u velikoj mjeri suzdržava od suvišnog moraliziranja, a njena generalna uvjerljivost također počiva i na glumačkim izvedbama koje variraju od solidnih ili dobrih, pa sve do odličnih (npr. Emir Hadžihafizbegović kao otac devastiran gubitkom djeteta).

Nekima će možda biti zericu presladunjava, nekima zericu predvidljiva, a pronaći će se tu i pokoja isforsirana replika („Meni ponekad dođe da se ubijem gdje živim!“), no Znam kako dišeš kao, po nama, više obiteljskoj nego li kriminalističkoj drami, uspijeva poći za rukom ono što je u drami daleko najvažnije – emocionalno angažirati gledatelja. 

Djeca zla 

U gluho doba noći, starica i štićenica specijalne bolnice za psihijatrijske slučajeve „Kovin" od dežurnih sestara zatražit će da joj odrežu pramen kose, a onda će se teškim korakom domoći obližnjeg stabla te, stavivši svježe odrezan pramen u staklenku, početi – bajati.

U raskošnoj kući na Dedinju, maskirani muškarac sjekirom će zvjerski zatući za krevet privezanog uglednog političara Radovana Kovača (Dejan Cicmilović) - i to praćen milim zvucima sevdalinke A što ćemo ljubav kriti u izvedbi Silvane Armenulić. Nešto kasnije, po dolasku na mjesto zločina policijski inspektor Drobnjak (Nikola Kojo) u ruci ubijenog pronaći će jedan zlatni dukat čiju svrhu neće moći dokučiti.

Nešto dalje, poznati beogradski odvjetnik – pardon, advokat – Nikola Bobić (Radovan Vujović) privest će kraju svoje predavanje na Pravnom fakultetu te, izašavši na svježi zrak, neočekivano upoznati vrckastu novinarku Bojanu (Jovana Stojiljković), a kojoj će dobar odvjetnik biti prijeko potreban.

Spletom okolnosti Nikola će nedugo poslije pristati preuzeti obranu Dragana Pažina (Peđa Marjanović), Kovačevog donedavnog tjelohranitelja sada optuženog za njegovo ubojstvo, te ovim činom ući u žustru pravnu bitku sa zamjenicom državne tužiteljice, a ujedno i bivšom mu djevojkom Anom (Milica Janevski). Njoj će, pak, biti naređeno da – uslijed velikog političkog pritiska (uskoro će izbori pa je stoga najbitnije da se previše ne talasa) – dotični proces što prije privede kraju...

Tako počinju Djeca zla, srpska triler serija bazirana na istoimenom romanu iskusnog sudca Miodraga Majića, nastala u redateljskom tandemu sastavljenom od Ivana Stefanovića i Vladimira Tagića, odnosno prema scenariju Katarine Mitrović i Bojana Vuletića.

Dijelom već i zahvaljujući drugačijem žanrovskom određenju, Djeca zla predstavljaju neusporedivo lagodnije gledateljsko iskustvo u odnosu na Šutnju i Znam Kako dišeš, a unatoč njihovim podjednako ozbiljnim tematskim preokupacijama (ratna silovanja, trgovina ljudima, brutalna ubojstva itd.).

Serija, naime, ne bježi glavom bez obzira ni od campa (osim ako ju mi nismo krivo protumačili) ni od šabloniziranih (što ne znači i nesimpatičnih) likova ni od (što namjernog, što nenamjernog) humora iako je, iznenađujuće, dosta suzdržana u prikazima nasilja.

Uz to, može se pohvaliti i korektnim odabirom glumaca – Anica Dobra je, kako joj prezime govori, dobra, Nikola Kojo opet glumi ono što i inače običava glumiti (dakle, sebe), a Jovana Stojiljković je šarmantna, baš kao i Bojan Dimitrijević u ulozi brata joj Branka ili Zoran Cvijanović u ulozi Nikolinog strica, umirovljenog policajca Zvonceta. Jedini tko tu, mora mu se priznati, ekspertno kvari prosjek jest Radovan Vujović koji Nikolu, uspješnog pravnika danju te dežurnog tamanitelja sobne rasvjete noću (inače svesrdno navučenog na Zoloft i lake droge), tumači toliko uštogljeno i smušeno da bi vas to na momente moglo opasno nanervirati.

Istina, bit će u Djeci zla i neizbježnih klišeja i neuvjerljivih preokreta i (još jednom) predvidljivosti, kao i nategnutih dijaloga, ali ako ju prihvatite kao ono što ona jest - campy triler blaže izražene američke provenijencije - mogla bi vam se, vjerovali ili ne, čak i svidjeti.