Oštrouman, šutljiv i hladan poput proverbijalnog špricera, nalik hodajućoj planini sazdanoj od čistih mišića te opremljen jedinstvenim setom vještina koje se ne uče u školi, on je savršeni stroj za ubijanje spreman zakomplicirati život svakome tko mu se nađe na putu.

On je, međutim, istovremeno i samo još jedan skromni sveamerički dečko koji preferira majice na kratke rukave i najobičnije traperice, ostrašćeni ljubitelj crne kave i plavih nota od kojih je njegovu plemenitom srcu milija jedino pravica.

Ipak, on je, prije svega, kotrljajući kamen osuđen na lutanje svijetom sve dok se zvijezde ne ugase – vječni skitnica kojeg ne drži mjesto, kojem se bježi često i kojeg nevolja, poput tek izleglog ružnog pačeta, uvijek prati u stopu...

On je, naravno, Jack Reacher – umotvorina britanskog književnika Jamesa Dovera Granta, poznatijeg pod pseudonimom Lee Child, koji je od 1997. godine i romana Killing Floor (u nas ingeniozno prevedenog kao Kat ubojica) naovamo, uspio naštancati čak 28 romana, a koji su se prodali u nešto više od impozantnih 100 milijuna primjeraka.

U međuvremenu su svjetlo dana ugledala i dva holivudska filma s Tomom Cruiseom u naslovnoj ulozi (kao valjda općeprihvaćenim sinonimom za kršno momče), tj. Jack Reacher (2012.) i Jack Reacher: Nema povratka (2016.), a koja su sveukupno utržila preko 380 milijuna zelembaća unatoč tome što im kritika nije bila pretjerano sklona.

Nekoliko godina kasnije netko je u Amazonu (mi zamišljamo samog Bezosa kako isprepliće prste u maniri Mr. Burnsa) također uvidio da Reacher možda ima šake veličine pečene purice, ali da je zapravo prvoklasna zlatna guska i odlučio odriješiti kesu te pronaći glavnog glumca koji je tijekom formativnih godina jeo dovoljno žganaca (Alan Ritchson), kao i angažirati iskusnog Nicka Santoru (Obitelj Soprano, Laži mi) u funkciji scenarista/producenta/kreatora.

I tako smo 2022. godine dobili prvu sezonu Reachera koja je vrlo dobro prošla i kod kenjkavih kritičara i kod uvažene publike, ove godine drugu (trenutačno su na streaming servisu Amazon Prime Video dostupne prve tri epizode), a u produkciji je već i treća jer kad zlatna guska liježe jaja ne treba je ometati.

U prvoj sezoni Reachera smo gledali kako rukama, nogama te vatrenim i hladnim oružjem uvodi red u fikcionalni gradić Margrave, pratili ga u njegovom osvetničkom pohodu i, moramo priznati, zdušno navijali da smota onu plavojku Roscoe (Willa Fitzgerald), odnosno da se skompa s uštogljenim, ali simpatičnim obožavateljem tvida Finleyjem (Malcolm Goodwin), kao i da više napokon okusi zasluženu pitu od bresaka.

Druga sezona, pak, Reacherove avanture u Georgiji stavlja potpuno po strani te počinje dvije godine, sedam mjeseci i 19 dana kasnije i to prizorom izbacivanja nepoznatog muškarca iz helikoptera u letu, negdje iznad snijegom obavijenih planina Catskill.

Slobodni pad dotičnog, nije teško za pretpostaviti, završit će fatalno, a ubrzo ćemo – baš poput samog Reachera koji će u New York doći na poziv bivše mu vojne drugarice do groba, sada privatne istražiteljice Neagley (Maria Sten) – otkriti i identitet žrtve. Žrtva će, ni manje ni više, biti Calvin Franz (Luke Bilyk), jedan od pripadnika nekadašnje 110. specijalne istraživačke jedinice američke vojske kojom je Reacher zapovijedao. Tko bi imao razloga nauditi Franzu i gdje su nestali drugi pripadnici navedene postrojbe, tj. Orozco (Eddson Morales), Sanchez (Andrés Collantes) i Swan (Shannon Kook), pitat će se Reacher i Neagley, ali i vi kao gledatelj ako niste imali prilike pročitati Lošu sreću i nevolje, jedanaestu knjigu u serijalu, a na kojoj se druga sezona temelji.

Djelomično okupivši staru ekipu iz vojničkih dana – osim za Neagley, pronaći će se mjesta i za brbljavog O'Donnella (Shaun Sipos) i za Reacherovu neprežaljenu simpatiju Karlu (Serinda Swan) – Reacher će se spremno uhvatiti u koštac s novom nevoljom i promptno baciti na šaketanje kakvim svaki nepatvoreni pravednički pohod, sukladno nepisanim pravilima akcijskog trilera, mora obilovati...

Iako u trenutku pisanja ovog teksta još uvijek željno iščekujemo izlazak narednih pet epizoda koje će činiti ostatak druge sezone, pa stoga još uvijek ne znamo kako će se točno čitava stvar rasplesti, ako je suditi po već izašlim epizodama možemo očekivati novo serviranje svega onoga što je prvu sezonu učinilo toliko uspješnom.

Prije svega, novu dozu kompetentno koreografiranih akcijskih sekvenci zavidne produkcijske razine koje, premda nesumnjivo sočne, u nijednom trenutku ne prelaze u nepotrebno eksplicitnu orgiju nasilja koja bi se ozbiljno ogriješila o light-hearted ton na koji Reacher očito puca.

Potom i (bit ćemo pristojni) novu dozu arhetipskih likova te ponovljeno čvrsto prianjanje uz  konvencije žanra (uključujući i neizostavne one linere poput: „Zaustavio ga je roštilj, ali ubile su ga trans masnoće.“), kao i još jednom dobro pogođen casting jer kemije između glavnih likova ni ovoga puta ne manjka. Frendovski odnos Reachera i Neagley – ponajviše zahvaljujući činjenici da mu je konačno dano dovoljno prostora – u drugoj sezoni djeluje uvjerljivije u odnosu na prvu, ekstrovertirani O'Donnell predstavlja odličan kontrapunkt introvertiranom Reacheru, dok Swan sasvim solidno obnaša funkciju Reacherovog ljubavnog interesa.

Konačno, tu je opet i brz i žestok tempo, kao i napeta (premda potencijalno predvidljiva) priča s jasno naznačenim pozitivcima i negativcima u kojoj nas, voljni smo se okladiti, na kraju krvave duge čeka katarzičan happy end, uparena sa soundtrackom u kojem nećete naći ni obrise mumble rapa, trapa, K-popa i svega onoga što omladina danas (pretpostavljamo) sluša.

Je l' Reacher duboka, slojevita, filozofična serija sa suptilnim ili teškim dramskim momentima koji će vas nagnati na promišljanje o bitku, prapočelima ili, recimo, Hegelovoj dijalektici gospodara i roba? Bože sveti, ne. Je l' baš zbog toga zabavna, vrijedna gledanja i zavodljivo pitka? Bože sveti, jest.

Reacher je nostalgična posveta neprežaljenim akcijskim klasicima 70-ih, 80-ih i 90-ih godina minulog stoljeća, odnosno sve ono što jedna serija za prave muže (koja se, shodno tome, obavezno gleda uz prijatelje te pivo, dva, tri...) treba biti – nepretenciozna, lagana i uzbudljiva, dakle, kao stvorena za odmaranje moždanih vijuga. Stoga, ako vam se ovo čini zanimljivim, slobodno navalite. Pripazite samo da se ne predozirate testosteronom, pogotovo ako ju planirate pogledati u jednom ili dva „cuga“, pa da vam ne narastu brčine kakvih se ne bi posramio ni Charles Bronson.