Lijepo je Mike Flanagan sve to skupa osmislio, a može se i relativno elegantno razložiti u svega šest točaka.

Točka prva: odlučiš se za neki žanr koji, poput male crne haljine, nikada ne izlazi iz mode - recimo horor.

Točka druga: snimiš par filmova prema vlastitim scenarijima da pokažeš da možeš (Vodi se kao nestao, Šuti, Prije nego što se probudim), a zatim se prvom zgodnom prilikom prebaciš na adaptaciju tuđih predložaka. Po mogućnosti uhvatiš se za skute nekog "zvučnog" autora – recimo Stephena Kinga (Doktor Sleep), Shirley Jackson (Prokletstvo kuće Hill), Henryja Jamesa (Prokletstvo imanja Bly) ili, posljednjeg u nizu, Edgara Allana Poea.

Točka treća: paralelno okupiš glumačku ekipu (Kate Siegel, Carla Gugino, Samantha Sloyan, Bruce Greenwood itd.) s kojom zatim surađuješ do te mjere da dotična praktički počne funkcionirati kao neka bezimena kazališna trupa. Uz to, okružiš se i provjerenim suradnicima drugih provenijencija poput producenta Trevora Macyja, benda The Newton Brothers, scenarista Jeffa Howarda, direktora fotografije Michaela Fimognarija i ostalih.

Točka četvrta: istovremeno također sklopiš i deal s nekim od prominentnijih streaming servisa (recimo Netflixom) kako bi tvoja umotvorina mogla doprijeti do širokih narodnih masa, ali i kako bi imao nekoga tko će biti spreman ulupati sve te silne milijune dolarčića u realizaciju tvojih projekata jer i filmovi i serije, ako ništa drugo, poprilično su skup sport.

Točka peta: u svojim rukama sada već imaš pravu malu manufakturu, pa je stoga došao trenutak da počneš izbacivati filmove i serije na pokretnoj traci kao da je posrijedi čuveni Fordov Model T.

Točka šesta: Profitiraš?

„Sve što vidimo i sve što nam se pričinja samo je san unutar sna.“

Bila je mračna i olujna ta sudbonosna noć u kojoj se pomoćnik državnog tužitelja C. Auguste Dupin (Carl Lumbly/Malcolm Goodwin), potaknut neočekivanim telefonskim pozivom, našao na vidiku jedne oronule obiteljske kuće sagrađene u gotičkom stilu, a onda i hrabro zakoračio preko njenog praga.

Ubrzo potom, potonuvši u prašnjavi kožni naslonjač, pogošćen najpjenušavijim šampanjcem i obasjan blagom svjetlošću petrolejskih lampi, Dupin se našao nasuprot svog najvjernijeg neprijatelja. No te mračne i olujne noći koja kao da je ispala iz nekog petparačkog romana, u Rodericku Usheru (Bruce Greenwood/Zach Gilford), usprkos njegovu gordom držanju, mogao je razaznati tek blijedu sjenu onoga što je dotični još donedavno bio - samo to i ništa više.

Nasuprot njega sjedio je neprikosnoveni patrijarh obitelji koje više nema (jer sva su njegova djeca, ti porodi od tmine, u samo dvije sedmice pomrla u bizarnim okolnostima), predvodnik moćne farmaceutske kompanije Fortunato (koja će se uskoro prelomiti pod čeličnim stiskom pravde) te, prije svega, teško bolestan čovjek (vaskularna demencija).

Da, te jesenje večeri Roderick Usher bio je konačno spreman otkriti punu istinu o usponu i padu klana Usher, rasplesti priču koju će i Dupin i gledatelji biti primorani strpljivo slušati, slušati i slušati...

Da je auteur biti lako, bio bi auteur svatko

Obavijena ukratko opisanim „krovnim narativom“, stidljivo inspirirana Poeovom istoimenom novelom te svesrdno prošarana flashbackovima, Pad kuće Usher serija je koja bi, barem idejno, mogla sasvim dobro funkcionirati.

Mogla bi, ali ne funkcionira.

Za početak, problem predstavlja već i Flanaganova odluka da se u prvim minutama prve epizode otkrije kako će svih šest potomaka obitelji Usher umrijeti, odnosno da se natukne kako bi u te (ne)mile događaje mogla biti umiješana i faustovski misteriozna Verna (Carla Gugino), a što smo skloni ocijeniti kao posve nepotrebne spoilere.

Problem zatim predstavlja i to što se Pad kuće Usher nimalo ne trudi prikriti svoju šablonsku ćud, pa će se tako većina epizoda sastojati od pobližeg upoznavanja s kardinalnim grijehom jednog od pripadnika/jedne od pripadnica obitelji Usher te posljedičnog izvršenja zaslužene (nadnaravne) smrtne presude.

Nadalje, činjenica da su naslovi epizoda preuzeti iz ovog ili onog Poeovog djela (Krabulja Crvene smrti, Crni mačak, Jama i njihalo itd.), a čija radnja u spomenutoj zatim biva reinterpretirana, samo dodatno umanjuje element iznenađenja za sve one koji su iole upoznati s autorovim opusom. Pridodamo li tome još i sporadično "telegrafiranje" nadolazećih događaja u najboljoj maniri osrednjeg boksača - primjerice, kada na Prosperov (Sauriyan Sapkota) mobitel padne kapljica sa stropne prskalice vjerojatno ćete moći naslutiti kako će njegova smrt na neki način biti povezana s dotičnom - nameće se zaključak da element iznenađenja teško da može preživjeti svih osam rundi serije.

Nemojmo, sitničavi kakvi već jesmo, zatim propustiti primijetiti i to da nijedan pripadnik divlje, zlatne horde nije pretjerano zanimljiv. Kako bi uopće i mogao biti kad svi pate od kronično jednodimenzionalnih karakterizacija?

Obilježeni karikaturalnom svirepošću, sebičnošću i razvratnošću koju serija sustavno "prevodi" u plošnu seksualnu devijantnost (jedan će organizirati orgije, drugi će od svojih asistenata zahtijevati redoviti ménage à trois, treći masturbirati na inscenirane, idilične prizore iz bračnog života itd.), a pritom i oh, tako tinejdžerski važni, ozbiljni i kul, likove podjednako odlikuje i upravo komičan manjak empatije.

Shvaćamo da veliki dio cjelokupne poante Pada kuće Usher počiva na negativnim prikazima glavnih aktera, ali i antiheroje je moguće napisati pametno (npr. Walter White), odnosno napisati ih tako da - ako već i ne možete "navijati" za njih -  možete barem zdušno priželjkivati da iskuse dugu i polaganu smrt. To ovdje jednostavno nije slučaj.

Zanemarimo li Dupina (kao većinom pasivnog slušatelja), preminulu Roderickovu prvu suprugu Annabel Lee (Katie Parker) koju ćete gledati tek u rijetkim flashbackovima i unuku Lenore (Kyliegh Curran) na koju biste, uslijed njenog neobjašnjivo rijetkog pojavljivanja, mogli u potpunosti zaboraviti, u seriji naprosto nećete naići na lika do čije bi vam budućnosti bilo iskreno stalo.

Ovakav diletantski pristup likovima, s obzirom na to da rezultira reduciranjem emocionalne involviranosti gledatelja, istovremeno također zadaje i fatalni udarac žanru horora kojim se serija kiti, ali koji, okrutno lišen Poeove dubine, isuviše oslonjen na jump scarove (zasigurno najprimitivniju metodu izazivanja straha) i (ponekad, priznajemo, efektne) eksplicitne prizore krvoprolića, ionako moli Boga da se uskoro oglasi spasonosno zvono.

Pridodamo li tome još i sklonost preglumljavanju (Henry Thomas, Samantha Sloyan, Paola Nuñez...) koja se neprestano "sudara" s nekim solidnim izvedbama kao što su one Carle Gugino, Marka Hamilla, Brucea Greenwoda (koji zahvaljujući brčićima lagano baca na ostarjelog Vincenta Pricea) ili mačka koji izrazito uvjerljivo tumači mačka Pluta, Pad kuće Usher sve više počinje ličiti na jeftinu melodramu paradoksalno lišenu emocija.

Ali, kako bi rekli voditelji omiljenih nam reklamnih emisija, to još uvijek nije sve!

Tu su i učestali ekspozitorni monolozi, isforsirano-moralizatorski politički komentari gorućih boljki sadašnjice poput opioidne krize, razularenog kapitalizma i inih, a koji su izdašno posuti semantički bogatom (ali ne toliko bogatom) riječju „fuck“, kao i beznadno infantilan humor (npr. usitnjavanje tableta analnim čepićem) koji će nasmijati tek rijetke.

Tu su također i određene nekonzistentnosti (npr. Pym, „oboružan” upadljivo plavim gumenim rukavicama i ogromnom crnom torbom, bez problema ulazi u zgradu koja je postala poprištem masovnog ubojstva dok ga policajac upozorava kako ne smije ništa dirati), kao i narativne linije koje ne vode nikamo (npr. čitava podtema umjetne inteligencije).

Ono čega u Padu kuće Usher - kad se na trenutak razgrnu neporecivo visoka produkcijska vrijednost (iako, ako ćemo tjerati mak na konac, CGI je mogao biti bolji), poneka atraktivno režirana scena ili rijetki uspio monolog (npr. onaj o limunu i limunadi) - ipak nema jest efikasan twist koji bi predstavljao nagradu na kraju osmosatne odiseje, onu koja bi seriju donekle izdigla iz osrednjosti.

Zapravo, kad malo bolje razmislimo, ispada da je Flanaganu pošlo za rukom iznjedriti metafizičko čudo. Uspio je, ako bismo ovaj izraz shvatili pejorativno, amerikanizirati sveameričkog Poea koji mu je očito poslužio ili za prvoloptaško urešavanje Pada kuće Usher ili za njen što bolji tržišni plasman (ili, opet, zašto ne, oboje) jer ako Pad kuće Usher predstavlja ljubavno pismo autoru, onda je svakako posrijedi neka toksična, pasivno-agresivna vrsta ljubavi.

Zaključno, kako se likovi (valjda obuzeti postmodernističkim zanosom) neprestano referiraju na druga, kvalitetnija djela, vođeni njihovim primjerom mi bismo vam savjetovali da se umjesto za Pad kuće Usher odlučite za Calvina i Hobbesa, Narcose ili Bergmanov Sedmi pečat, nabacite koju partiju Mortal Kombata ili, pak, ponovo pročitate nokautiranog Poea.

A možda je, s obzirom na to da u trenutku pisanja ovog teksta na IMDB-ju još uvijek drži visoku osmicu, Pad Kuće Usher zapravo rađen za neku drugu, nama, srećom, nepoznatu publiku.

Tko će ga znati, krhko je znanje...