Anatomija pada (Anatomie d'une chute), najnoviji te sveukupno četvrti dugometražni igrani film francuske redateljice Justine Triet, snimljen prema scenariju koji dotična supotpisuje sa suprugom joj Hararijem (ali Arthurom, ne Yuvalom), prošle je godine uspio u onom naumu u kojem je je njegov prethodnik (Sibyl, 2019.) par godina prije podbacio.

Uspio je, naime, osvojiti nagradu za najbolji film na 76. izdanju onog svakom filmskom snobu neizmjerno dragom festivalu koji se svake godine održava u francuskom gradiću Cannesu (na kojem je premijerno i prikazan još tamo negdje krajem svibnja), a zatim su se nanizale i druge, više ili manje prestižne, nagrade i/ili nominacije.

Film je tako, između ostalog, odnio i tucet Felixa (europski ekvivalent Oscaru) na 36. izdanju Europskih filmskih nagrada, nominiran je za četiri Zlatna globus, a, ako je vjerovati glasinama, ušao bi i u utrku za samog zlatnog ćelavca samo da se Triet nije odlučila obrecnuti na tankoćutnog Macrona i to zbog suzbijanja prosvjeda protiv mirovinske reforme te općenite „komercijalizacije kulture”.

Ipak, sa ili bez zlatnog ćelavca, Anatomija pada nakon gledanja ostavlja dojam iznadprosječno kvalitetnog te – unatoč tome što naslovom neodoljivo podsjeća na Premingerovu Anatomiju jednog umorstva (1959.), odnosno premisom na HBO-ovu mini-seriju Stubište (2022.) – neuvijeno europskog filma zbog kojeg se isplati potegnuti do najbližeg kina.

U jednoj osamljenoj drvenoj kući (tzv. chalet) u snijegom prekrivenim francuskim Alpama jedna istrošena teniska loptica – zlosutno predskazanje onoga što će uskoro uslijediti – razigrano će poskakivati po uskom stubištu sve do njegova podnožja, a gdje će ju spremno ugrabiti jedan još razigraniji dobar dečko, border collie po imenu Snoop.

U isto to vrijeme, udobno smještene u dnevnom boravku, dvije će žene – četrdesetogodišnja spisateljica Sandra (Sandra Hüller) i od nje dvadesetak ljeta mlađa studentica Zoé (Camille Rutherford) – biti duboko uživljene u razgovor prošaran flertom, a koji će u jednom trenutku naprasno prekinuti instrumentalna obrada 50 Centovog P.I.M.P.-a koju će Sandrin ljubomorni muž nafrljiti na tavanu.

Nešto kasnije, vrativši se iz šetnje u koju je bio pošao sa svojim vjernim, krznatim drugarom, slabovidni jedanaestogodišnjak Daniel (Milo Machado Graner) ispred netom spomenute osamljene, drvene kuće (točno ispod tavanskog prozora) ugledat će beživotno tijelo svoga oca Samuela (Samuel Theis)...

Je li Samuel (koji je tih dana renovirao tavan) izgubio ravnotežu i pao? Je li svjesno skočio, odnosno počinio samoubojstvo? Ili ga je možda netko – tko drugi nego Sandra – udario tupim predmetom te potom gurnuo preko balkona, pretvarajući time anatomiju pada u još jednu anatomiju umorstva? To će biti tek početni set pitanja koja će Triet uputiti gledatelju, a zatim, lukava puščica kakva jest, poduzeti sve što je u njenoj nemaloj redateljsko-scenarističkoj moći kako bi mu otežala iznalaženje jasnih odgovora.

Štoviše, hrabro će otići i korak dalje, pa će i samu sudnicu kao locus communis žanra iliti mjesto predodređeno za katarzično utvrđivanje istine svesti na bojno bolje na kojem će se u ciničnoj maniri sukobiti dva podjednako (ne)plauzibilna, antitetična narativa. Obrana će, naime, očekivano tvrditi da je Samuel počinio samoubojstvo, tužiteljstvo da je posrijedi ubojstvo, no nedostatna čvrstoća malobrojnih dokaza (i „dokaza” poput spornog ulomka iz jednog Sandrinog romana), izostanak pravih svjedoka (jer Sandra je osumnjičenica, a Daniel je poluslijep), kontradiktorni iskazi stručnjaka te nezanemariva jezična barijera (jer Sandra je Njemica, a suđenje se odvija na francuskom), istinu će učiniti postmodernistički podložnom (re)interpretaciji.

Drugim riječima, što će film više odmicati, to će i presuda i utvrđivanje neposrednih okolnosti Samuelove smrti sve više gubiti na važnosti dok na kraju ne postanu gotovo irelevantnima, tj. postepeno će ustupati mjesto kako kirurški preciznom, javnom seciranju jednog propalog braka i jedne ne pretjerano simpatične žene, tako i širem propitkivanju (ne)pouzdanosti sjećanja, osjećanja i mogućnosti spoznaje drugoga kao glavnim tematskim preokupacijama Anatomije pada.

Dotičnim će preokupacijama redateljica, pak, pristupiti dokumentaristički nenametljivo, suzdržavajući se i od melodramatičnosti i od prodora pristranosti. Ne bi li nas zadržala u stanju permanentne dvojbe zahvaljujući kojem film, uostalom, i postiže dramsku napetost, Triet će čitavo vrijeme pažljivo selektirati što će nam i u kolikoj mjeri biti prikazano. Shodno tome čak će i scena koja istovremeno predstavlja i emocionalni klimaks filma i krunski dokaz tužiteljstva i (znakovito) jedinu instancu u kojoj ćemo Samuela moći neposredno doživjeti, odnosno audiosnimka žestoke bračne svađe, biti vizualizirana tek djelomično – do trenutka njene evidentno nasilne kulminacije, a kad će Triet smiono uskratiti sliku te zadržati samo ton.

Naravno, teret premještanja i, još više, zadržavanja gledatelja u, nazovimo ga, epistemološkom limbu tijekom dva i pol sata trajanja filma toliko oslonjenog na razradu jednog jedinog lika, ne mogu na svojim metaforičkim plećima iznijeti ni najbolji scenarij ni najbolja režija ako pritom nisu „potpomognuti” snažnom izvedbom glumca – ili u ovom slučaju glumice – koja savršeno dobro razumije lik koji tumači.

Srećom po Anatomiju pada, Sandra Hüller, a po čijoj su mjeri Triet i Harari i iskrojili središnji lik, protagonisticu podjednako uvjerljivo tumači i kao neugodno (njemački?) hladnu, proračunatu, sebično ambicioznu te mjestimice neiskrenu ženu i kao ranjivu žrtvu okolnosti te majku sposobnu za iskazivanje topline i nježnosti. Emocionalno nam približavajući Sandru-spisateljicu, ali paralelno zadržavajući njenu intrigantnu patinu neprobojne „sfinge” sve do pojave odjavne špice (pa i nakon nje), Sandra-glumica tako će samo još dodatno otežati iznalaženje suvislog odgovora (a koji bi mogao puno više reći o gledatelju nego li o bilo čemu drugome) na pitanje „Kakva je Sandra kao osoba?” kao na, zapravo, temeljnu nedoumicu filma.

Anatomija pada, s jedne strane osvježavajuće je minimalističan film obilježen nerazmetljivom režijom, jednostavnom premisom, relativno malim brojem događaja, lokacija i likova, suptilnim glumačkim izvedbama (uz Hüller posebno se ističu još Milo Machado Graner, Swann Arlaud i, ne šalimo se, pas Messi), pa i izrazito reduciranom glazbenom slikom svedenom na već spomenuti P.I.M.P. te periodičko ponavljanje Albenizove Leyende.

S druge, pak, strane zavodljivo je kompleksan te nemilosrdno realističan u raščlanjivanju braka obilježenog nevjerom, zamjeranjima, krivnjama, sentimentom nedostatnosti i inim nataloženim frustracijama te psihološkom portretiranju svog nosećeg lika, a uz to također i posve lišen jeftinih preokreta koji barem jednom od triju žanrova (sudska, psihološka i obiteljska drama) na čijoj granici neprestano balansira nisu nikakva nepoznanica.

Je li Sandra samo (većinom) antipatična? Ili je i kriva za ubojstvo i antipatična? Ili kriva baš zato što je antipatična? Zaista ne znamo jer je Anatomija pada ipak, više od svega, film pohvalno dosljedan u nepružanju jednostavnih odgovora.