Ridley Scott se tijekom svoje pozamašne redateljske karijere itekako nasnimao filmova, a koji kvalitativno toliko variraju da bi se zlogukom promatraču moglo pričiniti da se u ovom pogledu natječe s Antunom Vrdoljakom.

Za svakog Istrebljivača tu je G.I. Jane, za svakog Osmog putnika tu je Prometej, za svaku Thelmu i Louise tu je Egzodus: Bogovi i kraljevi - baš kao što u Vrdoljaka svaki Kad čuješ zvona u stopu prati Duga mračna noć, a svaki U gori raste zelen bor pukim riječima neopisiv General.

Iako će za par dana zagaziti u 86. godinu života, Scott očigledno ne planira objesiti kopačke o klin - barem ne u dogledno vrijeme. Preklani je tako izbacio čak dva filmska naslova (Dinastiju Gucci i Posljednji dvoboj), ove godine Napoleona, a već sljedeće na velikim platnima osvanut će nastavak Gladijatora.

Filmova o Napoleonu bilo je i bit će. Od prvog, munjevito kratkog (42 sekunde!) Sastanka Napoleona i Pape braće Lumière te pet i pol satnog Napoléona velikog francuskog avangardista Abela Ganca, preko Bondarčukovog Waterlooa (koji je toliko komercijalno podbacio da je čak i Kubrick morao odustati od dugo pripremanog filma) i nepreglednog mora drugih, pa sve do ovog najnovijeg, Scottovog.

Niti je ovo prvi redateljev susret s epskim povijesnim spektaklom, niti s Napoleonovim dobom (Dvoboj do istrebljenja), no gledajući Napoleona moglo bi vam se učiniti da je upravo to slučaj.

Put oko (Napoleonovog) svijeta za dva i pol sata

Pođimo u 1793. godinu. Zloglasna Bastilla već je odavno pala, bijesna rulja klatari se po pariškim (i ne samo pariškim) ulicama, a Ancien Régime polako je otišao u ropotarnicu povijesti ustupivši mjesto vladavini terora. Iako se Liberté, égalité, fraternité i dalje žestoko proklamiraju, glave se skidaju s ramena nesmiljenom brzinom.

Francuska je na koljenima, a osim nje na koljenima je i Marija Antoaneta koja se upravo i sama sprema isprobati tu divnu novotariju koju u čast njenog izumitelja odlučiše nazvati „giljotina“. Sve ovo, neprimjetno utkan u usamljenu gomilu, stoički promatra i jedan mladi topnički časnik neobična imena Napoleon (kojega glumi Joaquin Phoenix) za kojeg je sudbina imala velike planove.

Pođimo zatim do Toulona gdje će Napoleon, porazivši rojaliste i saveznike im, omražene "crvene mundire", prvi put okusiti slatkoću slave koju će ganjati do posljednjeg daha.

Ne, ne, ne.

Pođimo u 1795. godinu, godinu u kojoj će (sada već general) Napoleon uz malu pomoć ljubljenih mu topova, a unatoč nepovoljnim omjerima (6:1), ponovo poraziti rojaliste koji su se opasno uskomešali u Parizu.

Ne, ne, rez!

Prisustvujmo ipak jednom od „balova preživjelih“ (bals de victimes) na kojem će Napoleon upoznati zavodljivu Joséphine de Beauharnais (Vanessa Kirby), ženu koja će mu osvojiti srce kao što će on osvojiti pola Europe i koju će svega pola godine kasnije oženiti.

Zapravo, pođimo u 1798. godinu, u Egipat, kako bismo svjedočili bitci kod piramida u kojoj će Napoleon fino potući mameluke i…

Rez!

Želimo reći, pođimo u 1799. godinu, doživimo coup d'état 18. Brumairea koji će rezultirati raspuštanjem Direktorija te promicanjem Napoleona u prvog konzula, nakon čega…

Rez, rez!

Htjeli smo reći, pođimo u 1804. godinu i doživimo Napoleonovu krunidbu u njenoj nepatvorenoj raskoši, odnosno u 1805. godinu kako bismo svjedočili veličanstvenoj pobjedi kod Austerlitza koja će…

REZ!

Ustvari, znate što? Zašto ne bismo časkom skoknuli do 1810. godine i popratili tugaljivu rastavu Napoleona i Joséphine?

Ne?

Možda onda do 1812. godine kako bismo nazočili bitci kod Borodina?

Ili do 1815. godine i Napoleonovog izgnanstva na Elbi?

Ili do...

Napoleon, jesi to ti?

Kao što je moguće primijetiti, nesuvislo preskakanje sekvenci, a koje smo skloni usporediti s igrom školice, temeljna je kronična boljka najnovijeg Scottovog uratka.

Ona se, za razliku od Joséphine, pokazuje i više nego plodnom - doduše, ne kada je u pitanju rađanje djece već rađanje pomutnje u gledatelja koji bi, usprkos malom milijunu podnaslova – a naročito ako nije prethodno „školovao“ život i djelo slavnog Korzikanca - mogao ostati neugodno zbunjen strelovitim razvojem događaja, kao i plejadom likova koji svako toliko ulaze i izlaze iz kadra.

Ipak, vrijedi primijetiti i da, iako je jedan od glavnih krivaca za neuspjelost filma, struktura i sama biva žrtvom redateljeve megalomanske zamisli da u svega dva i pol sata ispripovijeda Napoleonov i politički i privatni uspon i pad (tj. tridesetak godina života), a što je mnogo lakše reći nego učiniti.

Nastojeći, naime, stopiti žanrove povijesnog spektakla i drame, Napoleon ne uspijeva ni kao povijesni spektakl ni kao drama.

Iako je Napoleon nesumnjivo vizualno prekrasan (npr. ulazak u sablasno opustjelu Moskvu ili krunidba), povijesnog spektakla, tj. epskih prizora bitaka koji oduzimaju dah u filmu baš i nema - izuzev prekratkih, očaravajućih prikaza opsade Toulona te bitaka kod piramida, Austerlitza, Borodina i Waterlooa (premda je prikaz potonje u Bondarčukovom filmu ipak impresivniji). Drama se, pak, svodi na opetovane ukaze na toksičnost odnosa Napoleona i Joséphine (kao jedinih stalnih, pa stoga i jedinih iole okarakteriziranih likova) te u nemaloj mjeri podbacuje uslijed pomanjkanja kemije i bizarnih tonalnih izmjena na relaciji ozbiljno - jeftino humoristično.

Nepremostivi problem potom predstavlja i svođenje Napoleona na karikaturu koja kao da je ispala iz neke onodobne britanske satire. Napoleon, narodski rečeno, ostavlja dojam - tuduma.

Dotični je mahom prikazan kao arogantni, napaljeni tinejdžer i (da se poslužimo i internetskim žargonom) beznadni simp koji se i iz Egipta i s progonstva na Elbi (film to snažno sugerira) vraća zato jer ga nestašna (bivša) supruga vara. Također i kao pasivan, nesiguran i nemotiviran (da ne kažemo katatoničan) promatrač događaja lišen i svoje neosporne energičnosti (gdje je ta „duša svijeta“ koja „zahvaća svijet i vlada njime“, kako ga je opisao Hegel?) i, uz rijetke izuzetke, eksplozivnosti. Nije jadničak čak ni pretjerano karizmatičan jer njegova je karizma zapravo ona neprikladno introvertirana, Phoenixova, a koji u određenim scenama reprizira Arthura Flecka i kojem ova uloga baš nikako ne leži.

Gdje je maestro manipulacije i propagande koji je i svoje poraze znao prezentirati kao pobjede? Gdje su gorljiva obraćanja trupama? Gdje je ta magnetičnost zbog koje su vojnici bili spremni i dolinom smrti proći? Gdje su maršali i generali (izuzev Junota koji se, ako se ne varamo, jedini izrijekom spominje) koji bi, obzirom na to da je Napoleon većinu života proveo u vojnim pohodima, mogli oplemeniti ovu nesretnu studiju karaktera koja to nije?

Gdje je, uostalom, i ta taktička briljantnost čovjeka koji je od osamdesetak bitaka koliko ih je vodio izgubio njih jedanaest – onog kojeg su se neprijatelji bojali susresti na bojnom polju čak i kad su bili brojčano superiorni i pred kojim su palili svoje zemlje?

Ne zna film, ne znamo ni mi.

Ako je Scott već odlučio zanemariti Napoleonova postignuća (npr. revolucioniranje ratovanja ili Code Napoléon) i portretirati ga praktički isključivo u negativnom svjetlu, mogao je barem predočiti pokušaj gušenja Haićanske revolucije, rasplet bitke kod Eylaua koji je nalikovao na klaonicu ili, primjerice, sudjelovanje djece (tzv. konskripata Marije Lujze) u Ratu Šeste koalicije.

Umjesto toga, na kraju filma dobit ćemo tablicu u kojoj će biti izlistani ukupni ljudski gubitci tijekom Napoleonskih ratova - kao da je Napoleon jedini odgovoran za te ratove i kao da nije postojao širi povijesno-politički kontekst (u filmu u većoj mjeri on uistinu i ne postoji) unutar kojeg bi navedene ipak bilo nužno tumačiti.

Što sad povijest, ma što sad povijest ima s tim? 

Povijest, kaže izreka, pišu pobjednici ili barem povjesničari, ali ako se pita Ridleyja Scotta fućkaš i pobjednike i povjesničare jer pišu ju zapravo redatelji, pa je tako u filmu uz obilje povijesnih netočnosti moguće pronaći i nekoliko točnosti koje su mu se valjda omakle i sada mu remete miran san.

Igrani film, dakako, nije znanstveni rad već samim sobom omeđen, fikcionalni svijet koji ne podliježe zahtjevu za autentičnošću (i mi nismo bili tamo!), ali količina i većih i manjih povijesnih netočnosti mogla bi vas zaprepastiti.

Prisutne su tako povijesne netočnosti u izdašnom rasponu od onih nebitnih (npr. bujna kosa Marije Antoanete tik pred smaknuće), iz filmske vizure opravdanih (npr. Napoleonovo prisustvovanje smaknuću ili susret Napoleona i Wellingtona), kao i onih koje su tu jer će zgodno izgledati u traileru (npr. gađanje piramida topovima), pa sve do onih koje je malo teže "progutati".

Napoleon je u filmu vidno stariji od Joséphine - Kirby ima 35 godina, a Phoenix 49 (što je posebno primjetno u prvom dijelu kad tumači 24-godišnjeg Napoleona), dok je u stvarnosti Joséphine od Napoleona bila starija šest godina te iz tog razloga bila prestara za rađanje toliko željenog potomka. Uostalom, umrla je 1814. pa se Napoleon nikako nije mogao 1815. godine vratiti s Elbe kako bi ju vidio.

U potpunosti su, iz nekog nama nepoznatog razloga, izostavljeni talijanska kampanja te bitka kod Marenga (koje su "zacementirale" Napoleonovu popularnost), bitka kod Trafalgara (koja će zabiti zadnji čavao u lijesu planirane invazije Velike Britanije), kao i, između ostalog, Kutuzov (koji će značajno kumovati neuspjehu pohoda na Rusiju).

Bitka kod Austerlitza nije se svodila na „bušenje“ zaleđenog jezera topovskim kuglama već je predstavljala ponešto kompleksnije vojno postignuće. Uprizorenje bitke kod Waterlooa "krnje" je bez spominjanja makar Neyja koji je samoinicijativno pokrenuo juriš konjice ili Grouchyja koji je trebao usporiti Blüchera, tj. Pruse i tako dalje u beskraj. Ipak, daleko je najčudnovatiji trenutak u kojem se spominje Njemačka koja neće biti unificirana još pola stoljeća, odnosno do dolaska Bismarcka.

Zašto se Scott toliko žustro opire povijesti čak i onda kad se pokazuje zanimljivijom od nepotrebnih fabrikacija? Što mu je povijest skrivila?

Opet, ne znamo ni mi, a ne zna ni film kojem odstupanja od učiteljice života više odmažu nego što mu pomažu.

Ono što, međutim, ipak znamo (ili si barem utvaramo da znamo) jest da, kada se podvuče crta, Napoleon stoji na klimavim nogama. Kad se zbroje pobrojane mane - nipošto ne i jedine jer upravo smo se sjetili mjestimično urnebesno loših dijaloga („Sudbina mi je donijela ovaj janjeći kotlet!“) i mlake glazbene podloge - te kad se od njih oduzmu rijetke vrline (Kirby daje sve od sebe tumačeći neraspisanu Joséphine, zatim odlična uporaba prirodnih izvora svjetlosti, impresivna scenografija, kostimografija, kompozicija kadrova...), Napoleon zalazi u debeli minus.

Već najavljena četverosatna verzija rezervirana za Apple TV+ zasigurno će, poznavajući Scotta (Kraljevstvo nebesko, Istrebljivač), odagnati i/ili umanjiti neke boljke (npr. katastrofalan tempo, dvodimenzionalnost likova, nedovršenost), ali teško da će uspjeti ispraviti sve „krive Drine“ i Napoleona iz ružnog pačeta zamahom čarobnog štapića pretvoriti u prekrasnog labuda.

Kako stvari stoje ispada da nam ne preostaje ništa drugo nego pričekati Spielbergovu mini-seriju o nanovo poraženom francuskom caru koji se vjerojatno nemirno okreće u grobu…