Znamo, znamo, opasno kasnimo jer serija je izašla još početkom mjeseca, a sada smo već malim prstom lijeve noge lagano umočili u njegovu treću trećinu. Sve što možemo reći u svoju obranu jest to da seriju, kad smo jedne besane noći besciljno krstareći Netflixom nabasali na dotičnu, naprosto nismo mogli prestati gledati.

Em je posrijedi neo-noir, em je u cijelosti snimljena u crno-bijeloj tehnici, em ju, povrh toga, redateljsko-scenaristički potpisuje Steven Zaillian (Schindlerova lista, Irac, Bande New Yorka) kojem je ovo, štono bi Anglosaksonci rekli, projekt iz strasti.

Referiramo se, dakako, na mini-seriju Ripley i ne mislimo pritom na zakletu tamaniteljicu vanzemaljske žive sile potekle iz Gigerovih noćnih mora, već na onog talentiranog „gospodina” koji će se poput lopova u noći dokopati tog famoznog visokog društva.

U zenitu sunca (1960.), Američki prijatelj (1997.), Talentirani gospodin Ripley (1999.), Ripleyjeva igra (2002.), Povratak gospodina Ripleyja (2005.), pa čak i indijski Naan (2012.) na tamilskom jeziku. Ili, ako ćemo ići po glumcima: Alain Delon, Dennis Hopper, Matt Damon, John Malkovich, Barry Pepper i, kao posljednja karika u tom šezdesetogodišnjem lancu, Andrew Scott.

Ima nešto prokleto privlačno u tom literarnom liku američke spisateljice Patricije Highsmith kojeg bi isključivo dijagnosticirani psihopati prozvali antijunakom. Nešto prokleto privlačno na isti onaj patološki način na koji je privlačan i, recimo, Patrick Bateman iz Američkog psiha, ma što to (ako išta) govorilo o stanju (post)modernog društva.

Kako, u suprotnom, objasniti činjenicu da dotični od 1955. do danas u sve kraćim intervalima iskače iz paštete, tj. spremno uskače u (najčešće) kakav film – u tolikoj mjeri da bi ga se bez ustezanja moglo prozvati i ikoničnim?

Epopeju o Tomu Ripleyju (aka „Riplijadu”), iliti radnju makar prvog (i najpopularnijeg) romana, stoga vjerojatno već znate napamet.

New York. Sredina prošlog stoljeća. Sitni varalica koji životari od danas do sutra sve dok mu stanoviti bogatun (Kenneth Lonergan) ne ponudi brdo para u zamjenu za to da razmetnog mu sina nagovori da se vrati u Ameriku. U pitanju je, naravno, ponuda koju Ripley neće moći odbiti već će se brže-bolje latiti svog isluženog kofera i pohitati u Italiju, a gdje će se, pak, ekspresno skompati s Dickiejem (Johnny Flynn). Međutim, u klasnom sudaru s diskretnim šarmom buržoazije, Ripley će stati ćutjeti kako mu je koža sve tješnja i tješnja, pa će tako zapravo otpočeti njegovo dugo putovanje metaforičkim vlakom koji će ga odvesti barem do osmog, ako ne i devetog kruga Danteovog pakla...

O priči više nećemo jer ili ju, kao što netom rekosmo, već znate ili vam, pak, Ripley predstavlja prvi susret s Tomicom, a u tom bi slučaju bila prava šteta kvariti vam iznenađenja. Umjesto toga reći ćemo tek to da Zaillinova verzija – izuzev završetka koji je u svakoj od adaptacija ionako različit – Highsmithin roman prati vjernije nego li ona najpoznatija, Minghellova.

Iako smo na prvu bili zatečeni crno-bijelom slikom – toliko da nam se javio onaj poluzaboravljeni pavlovljevski poriv da pedagoški klepnemo tanašni televizor u nadi da ćemo tako uspjeti povratiti boju – ubrzo smo se u potpunosti predali njegovoj akromatskoj raskoši.

Podsjećajući čas na klasični noir, čas na Fellinija, čas na Hitchcocka, čas na kakvo kvazi-naturalističko ostvarenje, čas na svašta nešto, Ripley je u estetskom smislu u svakom trenutku besprijekoran. Od općenite kompozicije kadrova – napose kontrastiranja svjetlosti i sjene à la Caravaggio – do samog odabira lokacija (Atrani, Rim, Venecija...), tj. truda uloženog u rekreaciju jednog minulog doba.

I Zaillian, i direktor fotografije Robert Elswit, i Jeff Russo, a koji potpisuje elegantni soundtrack (u kojem će se naći mjesta kako za klasične brojeve, tako i za Roya Orbisona, Nillu Pizzi ili, primjerice, Tonyja Renisa), kao i svi ini neopjevani junaci zaslužni za kreiranje audiovizualnog identiteta, ukratko, odradili su izvrstan posao.

Bolećive koliko i refleksivne, klaustrofobične koliko i hladne, ali opet i autohtono mediteranske atmosfere Ripleyju tako ne da ne nedostaje, već je ima toliko da bi ju komotno mogao izvoziti u druge, (paradoksalno) kudikamo bezbojnije Netflixove serije.

Tek što su mu se oči priviknule na vizualnu simfoniju, Ripley će na gledatelja ostaviti još jedan snažan utisak. Onaj pješčanog sata u kojem zrnca pijeska cure kao da se radi o izdanku tzv. slow cinema – posebice onda kada su posrijedi (malobrojni) prikazi nasilja, a koji su, vidi vraga, baš zato toliko upečatljivi.

Premda inače običavamo gunđati zbog takvog „sporogorećeg” pristupa, to radimo zato što držimo da se iza okretanja istome počesto krije diletantizam koji se pokušava zamaskirati kao tko zna kako visoka umjetnost. U Ripleyju, međutim, ovo nije slučaj.

Upravo suprotno, puževski galop pristaje mu u gotovo jednakoj mjeri kao i hladnjikava atmosfera i to ponajprije stoga što se fino stapa s načinom na koji je Andrew Scott (koji je ionako stvoren za ovaj tip uloge) pristupio Ripleyju. Naime, za razliku od zbunjenog, možda čak i blago simpatičnog te mračnim prodorima strasti sklonog Damonovog, Scottov Ripley isključivo je kalkulantska, amoralna spodoba kojoj antisocijalni poremećaj ličnosti (minus impulzivnost) dođe kao dobar dan.

Osim toga, da posrijedi nije, kako je to Bob Ross sročio, happy little accident, jasno je i ako se promotri karakterizacija preostalih prominentnijih likova, tj. općenita suzdržanost glumaca.

Ponajviše se ovo odnosi na Flynna koji Dickieja ne tumači kao samoživog bonvivana (kao što je to činio Jude Law) već prije kao muškarca koji bi se igrao slikara, no koji je rođen sa srebrnom žlicom u ustima te je baš stoga slabovoljan i latentno melankoličan.

Dakotu Fanning, koja Marge (za razliku od Gwyneth Paltrow) ne tumači kao cvrkutavu budalašicu već kao ženu koja je, unatoč nemaloj dozi taštine, ipak (barem ispočetka) obdarena dobrim instinktima. Ali i na izvrsnog Maurizia Lombardija u čijim vještim rukama inspektor Ravini prerasta u opipljivu prijetnju koja bi našem Tomici mogla doći glave.

Ripley, drugim riječima, ostavlja dojam zrele umjetničke vizije redatelja koji je seriju očigledno prije zamislio kao osmosatnu studiju jedne krajnje poremećene ličnosti nego li kao još jedan klasično napet triler, a što, jasno, opet ne znači da je Ripley posve lišen napetosti. Baš kao što nije lišen ni stanovitih felera.

Premda u globalu vrlo dobar, Scott je, zapravo, neka vrsta dvosjeklog mača. Naime, koliko god bio uvjerljiv kao osoba koja bi vas ubila zato što joj je počeo curiti nos, a vi ste baš izvadili puni paket maramica, toliko istovremeno ne uspijeva ispoljiti dovoljnu količinu onog površnog, tedbandijevskog šarma kojeg bi Ripley kao vrsni manipulator ipak morao posjedovati. Činjenica da je ovo uspjelo čak i, složite ćete se, od Scotta prirodno mnogo jezivijem Malkovichu predstavlja samo dodatni prstohvat poslovične soli na ranu.

Da i ne spominjemo to da je sa svojih 45 godina (bio) prestar za tumačenje lika koji bi, prema predlošku, trebao biti u svojim dvadesetima, pa se također nameće i pitanje zašto Zaillian nije prionuo ekranizaciji nekog drugog romana u kojem je lik Ripleyja ipak nešto stariji.

Tu je zatim i netalentirani (netalentirana?) Eliot Sumner. Na stranu to što Sumner zbog krhke građe Freddieju Milesu nije nimalo nalik – problem leži u tome što jednog od tek nekolicine ključnih aktera igra toliko jednodimenzionalno da se bilo kakva usporedba s pokojnim Philipom Seymourom Hoffmanom čini posve neukusnom. Štoviše, kako su epizode odmicale sve smo više sumnjali u to da je Sumner ulogu dobio ili zato što mu je Sting otac ili zato što mu je Trudie Styler majka.

Konačno, iako se nama osobno svidio, izrazito lagodan tempo serije definitivno će odmah u startu odbiti brojne gledatelje, a koji bi ju već nakon jedne odgledane epizode mogli proglasiti teškim smorom.

Ipak, ako se ubrajate u pobornike crno-bijele tehnike s kojom se još od izuma tehnikolora isuviše rijetko susrećemo, ako se opremite strpljenjem i ako vam ne smeta potencijalno poznata priča, Zaillinov Ripley mogao bi vam leći kao budali šamar.

Baš kao što je legao i potpisniku ovih skromnih redaka...