Minuta prva: Neimenovano djevojče (Davina/Rosie Coleman) i žena (Noomi Rapace) ulaze u osamljenu drvenu kuću na sjeveru Švedske. Nedugo potom, sakrivajući nekakav uređaj u šupi, potonja začuje dječji glas kako iz petnih žila viče „Mamaaa!” te se zapućuje u snijegom okovanu divljinu.

Minuta šesta: Pet tjedana ranije u drvenoj, pak, kući u predgrađu Kölna, otac (James D'Arcy) zavapi „Alice! Krećemo za petnaest minuta!”.

I dalje minuta šesta: Na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS) Alice i Jo putem videopoziva vode tipičan razgovor između majke i kćeri: „Jesi li oprala zube?” – „Jesam!.”, „Ideš li u svemirsku šetnju danas?” – „Ne moraš brinuti, dušo. Spremni smo.”

Minuta osma: U laboratoriju za raketni pogon u Pasadeni NASA-in znanstvenik Henry Caldera (Jonathan Banks) nadgleda eksperiment s CAL-om, a koji bi trebao detektirati novo agregatno stanje.

I dalje minuta osma: Evo nas natrag na ISS-u. Nekoliko trenutaka nakon što Paul (William Catlett) uključi CAL, neidentificirani leteći objekt sudara se s postajom.

Minuta deseta: U NASA-inom centru za kontrolu misije u Houstonu uviđaju da opet imaju problem te naređuju astronautima da napuste ISS.

I dalje minuta deseta: ISS. Paul je smrtno ranjen, sustav za održavanje života otkazuje, jedna evakuacijska kapsula nije funkcionalna. Opća panika. U otprilike isto to vrijeme, Alice i otac joj Magnus također se nalaze u velikim problemima jer bi unatoč mahnitom pedaliranju ipak mogli zakasniti u školu.

Minuta petnaesta: ISS. Opet. Mjesta u jedinoj funkcionalnoj evakuacijskoj kapsuli nema dovoljno. Nesebična Jo odluči ostati i pokušati popraviti oštećenu evakuacijsku kapsulu. Osim toga, njezina planirana svemirska šetnja prerasta u opasnu misiju tijekom koje će ugledati mumificiranu kozmonauticu iz 1960-ih.

Minuta dvadeset i četvrta: Oho! Novi članak kolege Vrbanusa o posljednjoj eskapadi popularnog youtubera Mr. Beasta...

Uistinu, gledajući Konstelaciju (Constellation), najnoviju Appleovu seriju koju potpisuje pekar, lekar, apotekar (scenarist, glumac, dramaturg) Peter Harness (Wallander, Doctor Who), misli će vam prvo stati neumitno vrludati, a zatim ćete poraženo posegnuti za svojim (navodno) pametnim telefonom vođeni snažnim porivom za stimulativnijim sadržajem.

Štoviše, ako se kojim slučajem odluče na gledanje Konstelacije, nimalo ne sumnjamo kako će čak i najveći znanstveni analfabeti za tili čas postati ostrašćeni pobornici teorije relativnosti jer će pedesetak minuta, a koliko traje pojedina epizoda, početi nalikovati čitavoj jednoj vječnosti.

Ako ne ranije, a onda nakon što se Jo vrati na Terra firmu jer tada će se suočiti s iznimno razvučenim ostatkom serije koja će iz obećavajućeg znanstveno-fantastičnog psihološkog trilera metamorfozirati u nepodnošljivu obiteljsku dramu koja će gledateljevo strpljenje staviti na ozbiljnu kušnju.

Dakle, jedva preživjevši kalvariju koja ju je snašla na ISS-u, Jo će se na kraju druge epizode dokopati plavog nam planeta, no njezina sreća bit će kratkog vijeka jer će gotovo istoga časa stati uviđati kako to ipak nije ista ona Zemlja s koje se bila otisnula u svoju svemirsku avanturu.

Jesu li majmuni u međuvremenu podjarmili ljudsku rasu? Jesu li mali zeleni izvršili invaziju na „treći kamenčić od Sunca”? Jesu li Sovjeti u ovoj inačici alternativne stvarnosti prvi sletjeli na Mjesec, pa potom Amerikancima podrugljivo povikali „Pik-pak za nas!”? Jesu l' snijezi? Jesu l' labudovi? Ili, pak, šator age Hasan-age?

Ma jok, nisu ni Sovjeti, ni vanzemaljci, ni Osmanlije već nešto mnogo, mnogo katastrofičnije – Join automobil prije je bio crvene boje, a sada je plav. I kćer joj više ne umije pričati švedski. I u svome domu sad odjednom ima klavir iako nikada nije svirala klavir. I navodno nije bila vjerna svome suprugu, iako se afere uopće ne sjeća.

Kako je to moguće?

Ovisi koga pitate, ali svi će izuzev Henryja zaključiti kako Jo pati ili od PTSP-a, ili od sinkope poput vrlih nam lokalnih tajkuna, ili da je zbog pomanjkanja kisika sišla s uma jer onoj mumificiranoj kozmonautici s početka osvrta nitko drugi nije mogao posvjedočiti. Gledatelj će, pak, po svoj prilici veoma brzo – makar i tek u širim zamasima – ustanoviti kako je Jo ni kriva ni dužna zapela u svojevrsnoj Schrödingerovoj noćnoj mori.

Vidite, alternativni se vremenski tokovi (npr. onaj u kojem se Jo vratila na Zemlju ili onaj u kojem je Paul preživio, a Jo nastradala) u Konstelaciji nesavršeno stapaju u jedan „iščašeni” svijet, no premda je sam koncept primamljiv, nesreća koja je zadesila seriju time je, zapravo, još i veća jer – da parafraziramo Leibnitza – navedeni svijet ispada najdosadnijim od svih mogućih svjetova.

Međutim, nije Konstelacija dosadna zbog samog pribjegavanja tropu dostojnom, recimo, epizode Zone sumraka ili Crnog zrcala, već zbog svog puževog koraka (vjerujemo kako bi mnogo bolje funkcionirala kao mini-serija ili film) te stoga što Harness iz klasičnog tropa nije uspio „iščupati” išta dovoljno začudno da bi vam zagolicalo maštu, kao ni „nafilati” seriju sadržajem koji bi opravdao njezinu neporecivu otegnutost.

Najjednostavnije rečeno, umjesto znanstveno-fantastičnog psihološkog trilera dobili smo seriju u kojoj se gotovo sve vrti isključivo oko dva podjednako nezanimljiva aspekta koja se – barem ako je suditi prema nekolicini dostupnih epizoda – u Konstelaciji razlažu unedogled.

Prvi od njih čini stavljanje fokusa na prikaz Joinih nastojanja da shvati što joj se to točno i zašto događa, a nezanimljiv je već i stoga što ćete, kako rekosmo, uzrok njezine dezorijentiranosti deducirati mnogo prije nego li sama junakinja, pa ćete se tako bogovski načekati dok vas serija ne „sustigne”.

Da stvar bude gora, predvidljivost te kronični izostanak napetosti serije koja se reklamira i kao psihološki triler pritom neće uspjeti zakamuflirati ni nekronološko izlaganje događaja ni naprasne tranzicije između vremenskih tokova – postupci koji doprinose stvaranju privida tko zna kakve kompleksnosti, odnosno rezultiraju nepotrebnim repliciranjem dezorijentiranosti u gledatelja, kao i mjestimičnom nekoherentnošću.

Nezanimljivost, pak, drugog aspekta posljedica je dubinskog urona (sve do mulja) u već spomenuti žanr obiteljske drame i to nauštrb onom znanstvene fantastike, a koji biva donekle „iznevjeren” već i odabirom settinga (tj. sadašnjosti na više-manje neizmijenjenoj Zemlji), kao i izraženim uplivom elemenata horora (npr. jump scareovi, priviđenja mrtvih ljudi i sl.).

Prikaza odnosa između Jo, muža joj Magnusa i kćeri im Alice tako ne da ne manjka već ih – s obzirom na to da se Konstelacija može pohvaliti emocionalnom toplinom svemira – zapravo ima bolno previše.

Jo je izrazito bezlična protagonistica o kojoj vam, unatoč najboljoj volji, ne možemo reći ništa više od toga da je krajnje zbunjena te istresirana žena, majka, kraljica, odnosno astronautica i (potencijalno nevjerna) supruga koja ne oklijeva kada stvari krenu loše. O tugaljivoj Alice ili Magnusu vam možemo reći još i manje – osim toga da potonji djeluje kao takvo mrtvo puhalo da nam je gledajući Konstelaciju bilo posve jasno zašto je Jo osjetila nasušnu potrebu zaputiti se u Zemljinu orbitu.

Nikako nam stoga ne ide u glavu da su kreatori pomislili kako bi baš na generične prizore pomućene obiteljske idile bilo uputno ulupati svu tu prekomjernu minutažu serije. Tim više što je Noomi Rapace najčešće toliko patnički drvena (botox? plastične operacije?) ispred kamere da smo se skoro našpranjili, dok su Davina/Rosie Coleman i James D'Arcy prosječni, pa nam je tako užitak pružao tek Jonathan Banks, iako tumačeći i ocvalog astronauta (Buda) i nobelovca (Henryja) u nemaloj mjeri reprizira ulogu Mikea iz Na putu prema dolje.

Da, urla Banks rutinski i na „nekompetentnu” asistenticu i na polarnog opozita Christopheru Hitchensu po imenu Rogers (Shaun Dingwall) i, uostalom, na bilo koga tko mu se nađe na putu, ali kad se pojavi u kadru barem će vas natjerati da se odmaknete od svog pametnog telefona. A što je više nego što se može reći za ostatak Konstelacije koju čak ni međunarodna zavjera koja se rastvara u pozadini ne može spasiti od letargičnosti.

U nekom alternativnom svemiru – s nekim drugim glumcima, likovima, scenarijem i tako dalje – Konstelacija bi možda zaista i mogla biti serija kojoj u prilog ne idu tek produkcijska dotjeranost, rijetki, ali atraktivni prikazi svemira, svemirske postaje i bestežinskog stanja ili njezina atmosferičnost.

Ipak, nikako ne u i ovom našem, a u kojem ju možemo preporučiti isključivo kao izrazito učinkovit lijek za nesanicu...