Na početku bješe inženjer računarstva Liu Cixin koji 2006. napisaše Problem 3 tijela iliti prvi nastavak ZF romanesknog serijala Sjećanje na prošlost Zemlje.

Potom Ken Liu roman prevedoše na engleski te dotični ubrzo postade hitčinom koju pročitaše svi od bivših američkih predsjednika, preko drmatora iz Silicijske doline, pa sve do romanopisaca koji nikako da nešto novo napišu, a sam Cixin, pak, prvim azijskim autorom ovjenčanim prestižnom nagradom Hugo.

Prepoznavši priliku kakva se ne propušta, svoj promućurni nos iz sjene uto promoliše i Netflix koji spremno narediše svojim henchmanima – showrunnerima Davidom Benioffom i D. B. Weissom (Igra prijestolja) te General... Alexanderom Woom (Okus krvi) – da izvole osmisliti vlastitu adaptaciju romana koji je godinu ranije ekranizirao Tencent. I tako nedavno dobismo ZF triler/dramu koju je u svega nekoliko dana pogledalo više od deset milijuna ljudi – među njima i nesuđeni filmski redatelj te videoigraći iliustrisimus Hideo Kojima kojeg će serija izuti iz cipela, a zbog čijeg će nam tvita (X-a?) dotična, u biti, i zapeti za oko.

I doista, što smo ga više gledali, to nam je jasnijim bivalo zašto je Problem 3 tijela (3 Body Problem) Kojimu-sana oduševio gotovo kao onomad otkriće koncepta nanomašina – iako njegov sentiment ni ovoga puta nismo u potpunosti dijelili.

Budući da zaista ne znamo na koji bismo vam točno način predočili o čemu se u Problemu 3 tijela radi te pritom paralelno izbjegli spoilere, dužni smo vas obavijestiti da će ostatak teksta sadržavati... pa... spoilere.

Spremni?

SPOILERI!

Dakle, Problem 3 tijela otvara prizor nečovječnog javnog smaknuća profesora fizike Zhetaija (Perry Yung) te oca mlade Wenjie (Zine Tseng/Rosalind Chao) 1966. godine, a čiji je jedini grijeh bilo raspačavanje – iz maoističke vizure – buržujske teorije velikog praska, ali one Lemaîtreove, a ne Lorreove/Pradyjeve. Spoznavši tako još u tom ranom, formativnom periodu beskonačnost ljudske gluposti i zlobe, izrazito nadarena astrofizičarka Wenjie svega koju godinu kasnije u svome će očaju odaslati poruku u svemir te time pokrenuti nesagledivi lanac događaja.

Aktualne nam, pak, 2024. godine znanost kakvu poznajemo i volimo iznenada prestaje funkcionirati. Supersudarivači opetovano daju nemoguće rezultate, a vodeći se svjetski znanstvenici – na opću radost misterioznog istražitelja Shija (Benedict Wong) – masovno samoubijaju kao leminzi u onom poluzaboravljenom Disneyjevom dokumentarcu.

Jedna od žrtava ovog bizarnog fenomena je i Vera (Vedette Lim), nekadašnja mentorica Saula (Jovan Adepo), Auggie (Eiza González), Jin (Jess Hong), Willa (Alex Sharp) te Jacka (John Bradley), a čija će smrt ovu tzv. „Oksfordsku petorku” pogurati u samo središte predstojećeg sukoba koji će odrediti sudbinu čovječanstva – za kojih 400 godina.

Ako nešto izgleda kao patka i pritom se glasa kao patka, moramo – kako parafrazira Douglas Adams – barem uzeti u obzir mogućnost da je posrijedi malena vodena ptica iz porodice Anatidaea.

Isto tako, ako nešto djeluje složeno i pritom biva nahvaljeno od strane ludog Japanca koji bi i od najobičnijeg pranja suđa bio u stanju napraviti intrigantni politički triler, onda moramo – da parafraziramo parafrazirajućeg Adamsa – barem uzeti u obzir mogućnost da posrijedi zaista jest nešto složeno, ako već ne i posve sumanuto.

I (po drugi put) doista, Problem 3 tijela nesumnjivo je složena serija čija se radnja vremenski proteže kroz desetljeća, prostorno na više kontinenta, pa i bezbroj virtualnih svjetova. A pritom obiluje i naizgled nepovezanim narativnim linijama čije neumitno premrežavanje dodatno obogaćuje grandiozni kontekst sveobuhvatne egzistencijalne prijetnje u vidu *dramatična glazba* vanzemaljske invazije najdražeg nam (barem dok se ne dokopamo Marsa) planeta Zemlje.

To da je Problem 3 tijela, pak, ujedno i raskalašeno sumanuta serija još je izlišnije osporavati. Naći će se tu mjesta i za bizarne kultove te nadnacionalne tajne organizacije, i za paljenje i gašenje zvijezda putem „prekidača”, i za dva kvantna superračunala veličine protona koja supostoje u 11 dimenzija, pa čak i za zamrznuti mozak koji bi sukcesivnim nuklearnim eksplozijama valjalo ubrzati do brzine od 1,12% brzine svjetlosti – i to kako bi dotični u rekordnom roku mogao sustići vanzemaljsku flotu.

Dapače, u slučaju da intergalaktički pehisti iz nekog razloga odluče rekreirati ostatak tijela, u letjelici u kojoj bi mozak teoretski trebao doputovati također će pronaći i sjemenke ljutih papričica jer osoba kojoj je isti doskora pripadao neizmjerno je voljela ljuto...

Ako vam relativno učestale smjene ovakvih „razigranih”, kako bi se to po naški reklo, plot pointova zvuče posebno primamljivo, Problem 3 tijela mogao bi vam se svidjeti dovoljno da se odvažite na binganje svih osam preskupih (oko 20 milijuna dolara svaka) epizoda koje čine njegovu prvu sezonu.

Doduše, pod uvjetom da ste pritom glavu čitavo vrijeme spremni držati malkice nakrenutu u stranu kao da proučavate izložak u muzeju suvremene umjetnosti, a kako bi se vaš unutarnji kritičar – pristupajući Problemu 3 tijela, dakle, iz jednog specifičnog kuta – mogao lakše usredotočiti na one uspjelije aspekte ove podosta neujednačene serije.

Vidite, na svakog Liama Cunninghama (Wade) koji već svojom pukom pojavom autoritativno plijeni pažnju, Zinu Tseng i Rosalind Chao koje se disciplinirano suzdržavaju od preglumljavanja ili beskrajno simpatičnog Benedicta Wonga morat ćete otrpjeti njihove negativne parnjake u vidu zanosne-koliko-i-sapuničarski-nesnosne Eize González, umrtvljenog Jovana Adepa ili neupečatljivog Saamera Usmanija (Raj). Zapravo, problem tek djelomice leži u samim glumcima ili lošem castingu (izuzev González) jer veliku je većinu likova moguće svesti na jednu do dvije karakteristike – npr. Auggie se vječito nešto ljutka i mršti, Saul je hašomanska ljenguza, dok je Jack tzv. comic relief – a zbog čega relativna razrađenost drugih aktera kao što su Jin, Wenjie ili Shi još više dolazi do izražaja te, shodno tome, dodatno potencira neujednačenost.

Osjeća se neujednačenost čak i u kontekstu žanrovskog mišunga jer u seriji i trilerski (daleko izraženiji u prvoj polovici sezone) i znanstveno-fantastični elementi (u čiju vjerodostojnost, hvala lijepo, ne bismo ulazili) osjetno bolje funkcioniraju od onih dramskih, a koji mahom (npr. čitav subplot posvećen ljubavi koju će Will do groba osjećati prema Jin) djeluju isforsirano, nepotrebno i – zamorno. Baš kao što je sve što se odvija u Maovoj Kini, s druge strane, (paradoksalno) nemjerljivo zabavnije i vizualno atraktivnije od onoga što se odvija u stanovitoj odgojno-obrazovnoj VR videoigri, pa stoga funkcionira kao još jedan neželjeni kontrapunkt.

Eto kako vrijeme leti – već smo pri kraju osvrta, a još se nismo ni dotaknuli nelogičnosti ili tzv. plot holova koji u stopu prate složenu sumanutost Problema 3 tijela. Ne znamo je li do adaptacije ili do izvornika koji nismo čitali, ali navedenih u seriji ima dovoljno da biste se gledajući ju mogli pretvoriti u ono naporno dijete koje svako malo naprosto mora postaviti pitanje: „Zašto?”

Zašto San-Tiji (tj. alieni) 400 godina unaprijed ljudima telegrafiraju da ih smatraju kukcima koje treba zgaziti? Zašto im je trebalo nekoliko desetljeća da shvate da smo sposobni za laž? Zašto svoju naprednu tehnologiju ne koriste za detonaciju, primjerice, nuklearnih bombi, onesposobljavanje svemrežja ili nešto treće, a ako im je u interesu usporiti znanstveni progres čovječanstva? Ako je cilj dokopati se prevažnog tvrdog diska, zašto stanoviti brod biva nemarno uništen uz pomoć nanovlakana kad bi korištenjem te „metode” navedeni MacGuffin mogao bespovratno nastradati? Zašto, zaboga, uopće slati mozak u svemir? Zašto, zašto, zašto...

Možda bi umjesto svih tih silnih „zašto” uputnije bilo slijediti primjer rabina iz onog prastarog židovskog vica u kojem dotičnog netko priupita „Rabi, zašto na pitanje uvijek odgovarate s protupitanjem?”, a na što ovaj spremno uzvrati s: „Nu, a zašto ne?”

I (po treći put) doista, zašto ne? Ionako je jedino bitno to da serija bude dovoljno gledljiva, a što Problem 3 tijela u prosjeku i jest, kako ju prevrtljivi Netflix ne bi torpedirao prije nego što se Cixinova saga ispripovijeda u cijelosti.