Nakon što je bankrotirala Neurovista, tvrtka koja je dizajnirala, proizvodila i ugrađivala eksperimentalne moždane implantate namijenjene liječenju teških slučajeva epilepsije, morala prije nekoliko godina svoje uređaje ukloniti iz mozgova pacijenata kojima su bili implantirani, unatoč tome što je kod nekih od njih taj oblik terapije uspješno funkcionirao i značajno im poboljšavao kvalitetu života.

Ovo je priča o pacijentici kojoj je moždani implantat značajno poboljšao kvalitetu života, no potom je nenadano suočena s gubitkom elektronsko-računalne naprave s kojom se psihički, tjelesno i emotivno povezala.

Moždani usadak koji najavljuje epileptički napadaj

Najeksplicitniji primjer apsurdnog ishoda bankrota tvrtke Neurovista je priča Rite Leggett, Amerikanke kojoj je prije više od 40 godina dijagnosticirana teška kronična epilepsija, kada je bila u dobi od 3 godine. Prema navodima iz teksta objavljenog u nedavnom izdanju časopisa Brain Stimulation, kod Rite su tijekom života iskušane raznovrsne opcije liječenja – od nebrojenih antiepileptičkih lijekova u obliku monoterapije ili raznih kombinacija, ketogene dijete, elektrošokova i kirurških zahvata, ali nijedna uspjela učinkovito kontrolirati njezine učestale napadaje epilepsije koji su ju ometali u normalnom životu - socijalnim aktivnostima, školovanju, kretanju i komunikaciji.

No, u svojim kasnim četrdesetima, dragovoljno se javila kao "pokusna jedinka" za testiranje nove eksperimentalne terapije implantabilnim elektroničkim uređajem tvrtke Neurovista, kojoj je tada (nakon uspješnih pretkliničkih rezultata na laboratorijskim životinjama) bio upravo odobreno provođenje kliničkih pokusa na ljudima-dragovoljcima. Neurovistin uređaj, moždani implantat koji funkcionira kao sučelje mozak-računalo (brain-computer interface, BCI) imao je za cilj putem mikroelektroda usađenih u mozak registrirati tipični obrazac neuralnih mikroelektričnih signala koji najavljuju nadolazeću epileptičku epizodu i upozoriti pacijente prije početka napadaja, kako bi na vrijeme mogli primijeniti preventivnu dozu antiepileptičkog lijeka i tako spriječiti napadaj.

Premda se na ljudima rezultati kliničkih ispitivanja Neurovista-implantata kod većeg broja dragovoljaca-pacijenata nisu pokazali posve uspješnima, Rite Leggett je bila u onoj skupini ispitanika kod kojih je implantat profunkcionirao vrlo dobro: na vrijeme je signalizirao nadolazeći napadaj, što je pacijentici davalo dovoljno vremena da uzme adekvatnu dozu profilaktičkog lijeka klonazepama, koji je potom spriječio pojavu napadaja.

Gašenje tvrtke, isključivanje implantata

Zahvaljujući učinkovitosti Neuroviste, učestalost epileptičkih ataka kod Rite se izrazito smanjila: od skoro svakodnevnih, napadaji se prorijedili na samo dva do tri mjesečno, a ubrzo potom ih više uopće nije bilo, kako je u svom izvješću naveo tim neurologa i psihologa koji su pratili učinkovitost tog BCI-uređaja tijekom i nakon njegove kliničke primjene.

Nažalost, zbog brojnih tržišnih i investicijskih fluktuacija, tvrtka koja je proizvodila taj uređaj i provodila njegovu ugradnju i kliničko ispitivanje je izgubila početne izvore prihoda namijenjene daljnjim testiranjima i unapređivanju, kao i financiranju skupog ali neophodnog redovitog programskog i hardverskog održavanja implantata, pa je proglasila bankrot, te je svako daljnje kliničko ispitivanje Neuroviste prekinuto, kako je službeno navedeno „…zbog financijskih ograničenja“.

Kako nakon prestanka rada tvrtke više nije imao tko kontrolirati i održavati funkcioniranje moždanog implantata, nadzorna liječnička komisija koja je pratila provođenje kliničkog testiranja naložila je iz razloga zdravstvene sigurnosti pacijenata kirurško odstranjenje, eksplantaciju svih do tada ugrađenih uređaja, pa tako i onoga koji se nalazio u mozgu Rite Leggett.

No, pravi problemi su za Ritu započeli tek nakon eksplantacije, koja je učinjena u tehničkom smislu besprijekorno i bez neželjenih nuspojava. Naime, vrlo brzo se pokazalo da Neurovista nije samo odlično kontrolirala Ritinu epilepsiju, u potpunosti eliminirajući prethodne česte i teške napadaje, nego je imala velik pozitivan mentalni utjecaj na Ritu, dajući joj psihološki stimulativan osjećaj potpune kontrole nad njenom bolešću. Nakon što je tijekom postupka gašenja tvrtke primila od Neuroviste-u-stečaju rješenje o prekidu ispitivanja i nalog za eksplantaciju uređaja, pokušala se preko odvjetnika izboriti za odobrenje da može zadržati implantat u svojem mozgu ili dobiti pravo na ugradnju novoga… ali sve je bilo bezuspješno.

Prekid simbioze čovjeka i stroja

Rješenje liječničkog tima koji je bio sastavni dio stečajne komisije bilo je legislativno jače od uloženih žalbi njenog odvjetničkog tima: tvrtka Neurovista je ugašena, Ritin implantat odstranjen, a nijedan sličan klinički pokus ni uređaj nije bio na raspolaganju da nesretnoj Riti zamijeni ovaj bez kojega je ostala.

To što su se uskoro nakon eksplantacije – kako je i bilo za očekivati - vratili česti i nenajavljeni napadaji, za Ritu je bio samo dio novonastalih poteškoća. Jer sada, nakon eksplantacije i uklanjanja uređaja, ona tvrdi kako osjeća da je pretrpjela tešku i nenadoknadivu psihičku ozljedu. „Kada sam ostala bez svojega implantata, to je za mene bio početak teškog razdoblja tugovanja i depresije,” rekla je timu istraživača koji su pratili daljnji tijek zdravstvenog stanja pacijenata kojima su uređaju eksplantirani. „Ostao mi je težak, tužan osjećaj da sam izgubila nešto meni vrlo drago i dragocjeno, nešto što se nikada ne može nadomjestiti: kao da sam izgubila dio tijela i važan dio sebe kao ličnosti."

Bez uređaja o kojem je ovisila, Rita više ne može obavljati neke do tada normalne svakodnevne poslove poslove, ne može voziti automobil, niti se družiti s ljudima kao što je mogla s uređajem. Psiholozi koji su je ispitivali kažu da je između Rite i implantata postojala neka vrsti simbioze čovjeka i stroja, pri čemu se Rita i fizički i psihički oslanjala na pomoć koju joj je implantat pružao, koristeći ga „…za povećanje vlastitih radnih, socijalizacijskih i psiholoških kapaciteta“, kako pišu u svojem izvješću, te nastavljaju: „Na temelju narativa pacijentice, čini se da se ona mentalno stopila s uređajem u toj mjeri da su nakon eksplantacije njezina subjektivna iskustva utjelovila novu reviziju njezinog samorazumijevanja: 'postali smo jedno' i 's ovim uređajem pronašla sam sebe, a bez njega ovo više nisam prava ja'."

Sanjaju li kiborzi svoja zakonska prava?

Liječnički tim je u izvješću istaknuo i činjenicu da ovaj slučaj donosi brojna etička pitanja i razloge za zabrinutost u vezi legislativnih prava svake takve „nadograđene osobe“, odnosno pacijenata-kiborga koji su medicinskim i tehnološkim putem stekli nove sposobnosti koje poboljšavaju njihovu kvalitetu života i rada, kao što je Rita ugradnjom moždanog implantata stekla sposobnost kontrole nad bolešću i time poboljšala kvalitetu svojega života. Čak su u izvješću tu situaciju usporedili s poantom SF-pripovijetke Philipa K. Dicka „Sanjaju li androidi električne ovce?“ po kojoj je snimljen film „Blade Runner“ u kojemu androidi obdareni umjetnom inteligencijom pokušavaju izbjeći vlastito uništenje nakon što su „odozgo“ stigle naredbe da ih se ukine.

„Nametnuto, neželjeno uklanjanje sučelja između mozga i računala moglo bi imati duboke egzistencijalne nuspojave (...) To sučelje je za pacijenticu bilo više od uređaja koji je eksplantiran iz njenog mozga. Tvrtka koja je ugradila implantat bi trebala biti odgovorna za postojanje nove osobe, simbiotičke jedinke koja je stvorena ugradnjom implantata u pacijenticu“, navedeno je u izvješću. „Uređaj i jeste u zakonskom smislu bio vlasništvo tvrtke, a ne pacijentice, unatoč činjenici da je ugrađen u nju i da je s vremenom promijenio način na koji je definirano njezino tjelesno i mentalno stanje. Dakle, u neku ruku, tvrtka je implantatom stvorila novu osobu. No čim je uređaj eksplantiran, ta nova osoba je mimo svoje volje naprasno isključena, ugašena, likvidirana.“

Premda je uređaj iz Ritinog mozga eksplantiran prije nekoliko godina, ona tvrdi kako se i dalje osjeća kao da je izgubila nedjeljivi dio sebe. „Čim smo bili kirurški spojeni, odmah smo se povezali i na osobnoj, mentalnoj i emotivnoj razini. Uz pomoć znanosti i tehnike postali smo jedno. Zajedno smo napravili ono što se od nas očekivalo. Predivno smo funkcionirali kao cjelina,“ rekla je psiholozima. „Otkako je uređaj eksplantiran, više se nikada nisam osjećala tako smireno i sigurno kao što sam se osjećala s njime. Nisam više sretna, otvorena, samouvjerena žena kakva sam bila. Još uvijek sam emotivna kada razmišljam i pričam o svom uređaju. Užasno mi nedostaje osjećaj sigurnosti koju mi je pružao“.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, izvan posla na klinici se bavi upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}