Otkako je početkom tjedna Elon Musk objavio kako je njegov Neuralink usadio čip u ljudski mozak, ne stišavaju se reakcije i mnogi se pitaju je li došlo vrijeme da se raznim usadcima počnu liječiti dosad neizlječivi slučajevi raznih bolesti, od Alzheimera i Parkinsona, preko šizofrenije do ovisnosti o opijatima. Od Vinogradske do klinike Betty Ford, milijuni ovisnika prolaze kroz razne tretmane skidanja s droga. Dio ih se uspije očistiti, drugi ne; procjenjuje se da se između 40 i 60 posto liječenih ovisnika prije ili kasnije vraća lošim navikama. Neki su istraživači sugerirali da znatan recidivista pati od poremećaja "otpornosti na liječenje", ali to stanje nije službeno priznato kao medicinska dijagnoza.

Kirurško usađivanje elektroda

Posljednjih su godina znanstvenici istraživali liječenje ovih nerješivih slučajeva ovisnosti o opioidima dubokom moždanom stimulacijom (DBS), intervencijom koja uključuje kiruršku implantaciju elektrode u točno određeno područje mozga, gdje isporučuje redovite impulse za kontrolu problematičnih električnih signala. Operacija se pokazala učinkovitom za neurološka stanja kao što su Parkinsonova bolest i esencijalni tremor, poremećaj koji može uzrokovati podrhtavanje udova, glave, trupa i glasa osobe.

Ali za istraživače koji pokušavaju proučiti njegovu učinkovitost u borbi protiv ovisnosti, često nepremostivu prepreku predstavlja invazivnost samog postupka i njegova cijena. Sve se zbog toga uglavnom svodi na jednokratne tretmane i male studije s jednim ili nekoliko sudionika, zbog čega je teško utvrditi uspješnost tretmana.

Uklanjanje nucleus accumbensa

Kliničari koji se bave dubokom moždanom stimulacijom kao načinom liječenja ovisnosti ističu kako je ovisnost komplicirana bolest, kao i motivi koji ljude nagone da se drogiraju. Ipak, mnogi upiru prstom u neurotransmiter dopamin koji utječe na motivaciju osobe, traženje nagrade, donošenje odluka i druga ponašanja. Čini se da se živčani putevi koji posreduju u takvim ponašanjima spajaju u području veličine zrna graška blizu prednjeg i donjeg dijela mozga zvanog nucleus accumbens. To je dio mozga u kojem se misli pretvaraju u pokret i gdje se inicira odluka da se, između ostalog, uzima droga.

Potaknuti studijama na glodavcima, kineski su neurokirurzi početkom stoljeća počeli su eksperimentirati s uklanjanjem nucleus accumbensa kako bi ublažili teške ovisnosti kod ljudi. Procjenjuje se da je samo 2004. operirano oko tisuću pacijenata u dvadesetak bolnica. No, onda su vlasti naprasno prekinule istraživanje zbog nejasnosti oko sigurnosti postupka, dugoročnih ishoda i mogućih zloupotreba postupka.

Stimulacije dubokog mozga

Postoje i tehnologije koje omogućavaju promjenu funkcioniranja moždanih regija bez njihovog uklanjanja. Još u osamdesetima su klinička ispitivanja pokazala kako duboka moždana stimulacija takozvanog dubokog mozga može brzo i značajno olakšati brojne poremećaje kretanja. Posljednjih desetljeća DBS se pokušao koristiti za liječenje šireg spektra stanja mentalnog zdravlja za koje se čini da su ukorijenjeni u mehanizmima obrade nagrađivanja u mozgu, uključujući i poremećaj uporabe opioida.

Rezultati takvog liječenja prilično su mješoviti. Neka istraživanja prekinuta su zbog nedostatka uvjerljivih dokaza, no jedna mala studija na samo dvije osobe pokazala je korisnost DBS-a za liječenje poremećaja prejedanja. A onda su početkom prošle godine njemački znanstvenici ugradili elektrode u mozgove desetak alkoholičara otpornih na liječenje, Mjesecima kasnije uočeno je kako alkoholičari s ugrađenim elektrodama piju manje od kontrolne skupine.

Problem malih uzoraka

Malen broj ispitanika na kojima se provode eksperimenti i statistička nesigurnost od početka su ometali pokušaje da se utvrdi djeluje li duboka moždana stimulacija na poremećaje uzimanja opioida i kako to čini. Kod malih je uzoraka teško je znati koliko je razlučiti koliko su poboljšanja posljedica samog DBS-a, koliko se može pripisati savjetovanju i drugim konvencionalnim terapijama koje pacijenti primaju uz liječenje DBS-om, a koliko je posljedica placebo učinka, pacijentovog uvjerenje da postupak djeluje, bez obzira jesu li elektrode uključene ili nisu.

Prošle godine dobili smo nalaze za prva četiri ovisnika o opijatima kojima su implantate usadili neurokirurzi sa Sveučilišta West Virginia. Dva su potpuno apstinirala od upotrebe droga više od godinu dana nakon operacije, jednom je implantat uklonjen jer se nije pridržavao protokola, a četvrti je sporadično uživao fentanil, metamfetamin i kanabis, obično kad bi bio bez posla i(li) smještaja. 

Čarobni štapić

Ishodi rijetkih studija o korisnosti DBS-a za liječenje ovisnosti o opioidima jasno ukazuju na to da obećavajući rezultati za jednog pacijenta nisu nužno najava uspjeha za druge. Moždani implantati, barem za sada, najvjerojatnije neće riješiti vaš problem. Zapravo, smatraju kritičari ove metode, DBS nije čarobni štapić i vjerojatno nikad neće moći riješiti problem ovisnosti. Za početak, tretman je nevjerojatno skup, zahtijeva čitave timove visoko obučenih ljudi i vjerojatno će biti dostupan tek malom broju ljudi koji bi mogli imati koristi od njega.

DBS ne bi trebao biti prva linija liječenja, kažu kritičari koji ovaj postupak vide kao posljednju metodu koja se koristi kada je to možda jedini način da se spriječi da netko umre od predoziranja. Uz to, iako se operacija općenito smatra sigurnom, stavljanje stranih tijela u mozak nosi rizik od upala, ožiljaka i niza drugih nuspojava.

Novi dokazi

S druge strane, propagatori postupka unatoč svemu podupiru daljnje proučavanje tehnike kao mogućeg načina liječenja poremećaja ovisnosti o supstancama. Važno je, kažu, nastaviti klinička ispitivanja, a DBS ima smisla kod ovisnika ljudi kojima je ponestalo drugih mogućnosti liječenja. Prioritet je razotkriti zašto tretman pomaže nekim ljudima, a drugima ne.

Uostalom, kažu, čak i ako DBS tretman ne uspije, svaka nova studija pruža nam nove dokaze da je ovisnost neurološka bolest, a ne moralno posrnuće. Elektrode u mozgu pružaju dokaze da je riječ o poremećaju mozga, a ne o nedostatku volje ili trenucima nečije slabosti.

Nove tehnologije

Situaciju bi mogle promijeniti nove tehnologije koje koriste manje invazivne, jeftinije i sigurnije DBS metode. Danas tako postoje i implantati koji električne impulse isporučuju samo kad otkriju kompulzivni nagon, što ublažava moguće nuspojave. Radi se i na tehnikama koje bi mogle postići korist duboke stimulacije mozga bez potrebe za fizičkim implantatima.

Neuroznanstvenici Imperial Collegea u Londonu na primjer koriste elektrode na površini lubanje za stvaranje oscilirajućih električnih polja koja prodiru do preciznih regija duboko u mozgu, bez utjecaja na površinske strukture. Usmjerena na hipokampus, ova tehnika može poboljšati sposobnost ljudi da upare lica i imena, mada i dalje ostaje nejasno kako i zašto ova stimulacija zapravo funkcionira.