1) Creed Rise to Glory

Objektivno daleko najbolji VR boks na tržištu s daleko najraskošnijom produkcijom, Creed je smješten u Rockyjev svijet boksa i boksanja, a kao trener nam se pojavljuje i sam virtualni ostarjeli Rocky, odnosno Silvester Stallone.

Za razliku od Thrill of the Fight (TOTF) gdje samo mlatimo redom, ovdje pratimo priču Adonisa Creeda (gledali ste film, nadamo se… ), ali moguć je i tzv. Freeplay (mlaćenje po volji) i trening koji se bazira na mini igrama iz dvorane za boks.  

Pored solo igre protiv računalnih protivnika, moguće je i mlaćenje s drugim igračima na Internetu (PvP), za što su, naravno, uvijek najbolji prijatelji iz stvarnog svijeta, ali možete odabrati i neke od „prijatelja“ s Interneta.

A razliku od TOTF gdje je naš boksač samo par bestjelesnih rukavica, ovdje imamo kompletno tijelo što je bitno kod eskiviranja odnosno primanja udaraca protivnika – u Creedu je manje slučajeva kada nam se čini da nismo trebali ili da smo trebali dobiti bubotak u odnosu na TOTF iako se i ovdje ima wtf momenata kada smo sigurni da je kompjuter „nepravedno“ registrirao računalni udarac u našu nježnu personu, odnosno da nije dovoljno pravedno registrirao naš udarac u nakaznog protivnika!

Za razliku od TOTF-a Creed ima simuliranu izdržljivost, što znači da naši udarci u igri bivaju sve slabiji i jadniji kako igra izračunava da se naš lik umara tokom borbe, dok TOTF računa s pravom izdržljivošću igrača – koliko s vremenom postajemo sporiji i slabiji.

Ovo je i jedan od razloga zbog čega većina igrača (uključujući i ovdje potpisanoga) više voli objektivno skromniji TOTF.

Na Internetu je mnoštvo videa i rasprava zašto je jedan ili drugi sistem bolji (virtualna ili stvarna izdržljivost samog igrača) i usprkos subjektivnom osjećaju ovdje potpisanoga, slažemo se da je u kontekstu igre virtualna izdržljivost Creeda realnija od stvarne izdržljivosti igrača u TOTF-u. Ipak, kako se TOTF dulje igra, a igrači su se navikli da se pouzdaju u se i u svoje kljuse, a ne u računalo, nekako se vlastiti kapacitet i kondicija čine prirodnijima kad boksate.

Usput, nemojte misliti da je čitava priča o kondiciji u kontekstu „igre“ besmislena – bilo koji od bokseva koje ovdje nabrajamo oznojit će vas već u prvoj rundi, i to ne virtualno, nego stvarno.

Dapače, mahanje po zraku čak i bez manje ili više teških rukavica, samo s kontrolerima u rukama (savjetujemo SVAKAKO pričvrstiti ih narukvicama za ruku da ne polete pri energičnijem udarcu iz znojnih dlanova i razbiju se ili razbiju nešto u stanu) i eskiviranje udaraca vrlo je fizički naporno. Oni u boljoj fizičkoj kondiciji mogu se nadati da će izdržati tri runde, oni jadniji jednu, a ako izdržite pet rundi vjerojatno već redovito trenirate.

2) (The) Thrill of the Fight

Ono „The“ smo stavili u zagrade jer ista igra na Steamu ima u imenu ovaj član, na vlastitoj vinjeti ga nema, a ovisno o verziji za VR uređaj, ima ili nema „The“ u službenom imenu.

Usprkos toj krizi identiteta, sigurno najpopularniji VR boks iako grafički daleko skromniji od Creeda s već ranije spomenutim bestjelesnim parom rukavica kojima mlatimo onog drugoga.

U igri je jednostavno sve zabavno – od udaranja u boksačku loptu, borbi s početnim, jadnim protivnicima koji će nas jedva oznojiti do napredovanja kroz luđački teške protivnike s kojima nam pet rundi nije dovoljno da ih dobijemo, ako uopće imamo sape toliko izdržati.

Za razliku od Creeda, nemamo mogućnost mrežne igre pa su nam svi protivnici računalno vođeni, a grafika je više karikirana (i u Creedu je, naravno, kao što su i boksači u čitavom filmskom serijalu Rockyja zapravo karikature pravih boksača, bilo da se radi o Ivanu Dragu/i ili Apollo Creedu i svima ostalima), u rangu crtića, ali nemojte misliti da će vas to razočarati. Kad stavite VR na glavu i krene akcija, posve izgubite dojam da se radi o crtićkim likovima – vama se doimaju itekako stvarno, a od njihovih udaraca bježite i užimate se kao da su pravi, iako niti jedan zapravo ne boli. Ali boli ponos!

Od protivničkih udaraca, naravno, više ćete patiti od vlastite zadihanosti, posebno kad tek počnete „boksati“ u VR-u, a kao i druge igre iz ove kategorije s vremenom ćete uz redovite treninge stvarno poboljšati svoju kondiciju i tehniku.

Ovo ne znači da ćete u stvarnom životu nakon TOTF-a biti spremni za ring jer virtualni boks nije ni izbliza nalik stvarnome, ali ćete naučiti ponešto o direktima, krošeima i aperkatima i koliko je iscrpljujuće i zadavati ih.

Užasno zabavna igra, protivnici antipatični taman u pravoj mjeri da ih želite lupiti. I još jednom. I još jednom…

Od zamjerki bismo spomenuli da je branjenje tijela od udaraca u tijelo neprirodno (morate staviti ruke s kontrolerima u određeni ne baš prirodan položaj jer saginjanje i spuštanje laktova do pupka igra ne registrira kao obranu donjeg dijela tijela (vjerojatno bi za to bilo potrebno praćenje kretanja kompletnog tijela).

Naši udarci protivniku „u jetru“, čini se, slabije se honoriraju od njegovih u našu (a možda je to do naše ljevice…), a općenito nam bestjelesnost ne pomaže kad eskiviramo udarce u tijelo. (Kad idu „vugla“ uglavnom smo svjesni kad nam se već zacrvenilo pred očima…)

I u Creedu i u TOTF-u ćete zasigurno uživati ako imate afinitet za boks i borilačke sportove, oba će vas jednako izmoriti, a vjerojatno će vam TOTF usprkos svojim objektivnim manama bolje sjesti od Creeda, barem ako je suditi po posvemašnjem stavu većine igrača.

3) Knockout League (MR update)

Po nama nepravedno zapostavljen VR boks, posebno zbog MR (mixed reality) nadogradnje za one koji imaju Quest 2 ili 3, a koji ga čini bitno igrivijim u stvarnom kućnom okruženju od čistog VR-a (lupanje u zidove i ostalo, o čemu smo govorili u uvodnom dijelu).

Radi se o isključivo solo igri, bez ikakvih mrežnih komponenti koja se svjesno „fura“ na karikaturalne i fantastične likove protivnika koji idu od običnih ljudi, preko jednorukih gusara, hobotnica, robota…

Ovo će mnoge „prave boksače“ isprva odbiti od igre, ali dajte joj šansu ako već niste – po nama je veći problem cijena koja je stalno ok 17 eura, dok se bolji Creed i TOTF mogu u PCVR verzijama kupiti i već za 6-7 eura ovisno o akciji (verzije za VR naglavnike su obično barem dvaput skuplje).

Rekavši sve to, Knockout League je punokrvni boks, samo s iznimkom tih neobičnih protivnika.

Igra donekle favorizira (nerealno) velike kombinacije od čak do desetak udaraca u seriji – nešto što ni prva dva naslova s ove liste ni u snu ne dozvoljavaju, kao što ni u stvarnom boksu vjerojatno niste vidjeli slučaj, a posebno ne redovit, da jedan protivnik zada drugome 10 udaraca u „kombinaciji“ prije nego se ovaj snađe.

Ovo je istodobno i prednost – ovakve kombinacije izuzetno izmore, pa ako na ovaj boks gledate kao na varijantu kondicijskog treninga, onda je ovo lamatanje zgodan dodatak da se što više i energičnije istrošite u što kraćem vremenu.

Također, Knockout League ima pomalo „umjetan“ osjećaj – ne zbog grafike, nego zbog načina borbe – protivnici udaraju i brane se u šablonama, i kada prepoznate obrazac, znate kada i koliko udaraca zadati i kada se povući i blokirati protivnikove udarce.

Usprkos tome, što se znojenja tiče (sweat-wise, kako kažu igrači na forumima…) i crtićki Knockout League će vas izmoriti i oznojiti jednako kao i drugi boksovi. Dapače, smijat ćete se samome sebi kako su vas jednoruki gusar ili hobotnica izmorili…

4) X-Fighter

X-Fighter je prilično jedinstvena kombinacija glazbene/ritam igre (lista tih igara slijedi nakon ove liste) i borilačke igre gdje naše protivnike udaramo u ritmu (postoji i aritmični mod igre gdje se samo mlatimo van bilo kakvog ritma, ali ritmični način je bolje razrađen) i to ritmu pozadinske glazbe koju odaberemo za borbu. U paketu s X-Fighterom dolazi par desetaka ritmičkih mp3-ca prilagođenih za vježbanje, a korisnik može dodavati i svoje vlastite (preko nepotrebno zakomplicirane procedure) ako mu ove u paketu nisu dovoljne, a neće biti već nakon nekoliko seansi.

Jedna od rijetkih igara koja dolazi samo u verziji za izvođenja na VR naglavnicima, i to Quest 2 i 3 i Pico 4. Dakle, nema verzije koja se izvodi na PC-u, a igra se s VR-om – samo za VR-ove koji je podržavaju.

Prednost ovakvog pristupa je najbolja moguća kvaliteta grafike koju naglavnik može dati jer nema nikakvog komprimiranja signala za slanje bilo kabelom, bilo WiFi vezom do naglavnika, te isto tako najmanje moguće kašnjenje (lag) svih događaja u igri. Mana je, naravno, ako nemate podržane naglavnike na kojima se X-Fighter izvodi – ništa od igranja.

Iako se može činiti nekakvom „futurističkom“ varijantom boksa, X-Fighter to nije. Nije ni MMA, ni tajlandski boks već neko nedefinirano mlaćenje u MR ili posve VR okruženju.

U MR okruženju, pored očite prednosti da je teže nehotice lupiti šakom o zid ili prozor jer ih vidimo, posebnu draž igri daju jasno istaknuti roboti (i jedan ne-robot ili barem biološko građeni robot…) koji izgledaju tim uvjerljivije jer su u stvarnom okruženju.

U ritmičkom načinu igranja cilj je pogoditi dvije susretne horizontalne crvene linije koje se u ritmu glazbe približavaju na glavi, torzu i pleksusu protivnika. Što je bolji naš tajming (praćenje ritma), odnosno ako udarimo kada su linije preklopljene ili što bliže jedna drugoj, to dobivamo i više bodova (više ozljeđujemo protivnika). Igra ne boduje brzinu naših udaraca (snagu) kod izračuna štete na protivniku, ali za brze udarce, uspješne kombinacije i slično dobivamo značkice („achievements“).

Iako igra izgleda impresivno, posebno isprve i kad pokazujete prijateljima (svi se redovito zas… ovaj, uplaše robota kad stave VR na glavu, a zgodno je gledati i screencast s naglavnika na TV-u dok se netko ispred nas bori) problem je što se ne radi o pravoj boksačkoj niti o pravoj glazbenoj/ritmičkoj igri. Primjerice, jedna od robotkinja i jedan robot mogu udarati i nogama, a mi ne – možemo samo udarati rukama i blokirati udarce rukama – igra nema načina da registrira naše udarce bilo čime drugim.

Obrana (blokiranje) je rudimentarna – ruku s kontrolerom moramo dignuti na onu stranu s koje dolazi udarac u visini glave i to je to.

Također, nema nikakve priče, sistema natjecanja, mrežne igre ili bilo čega osim runde s robotom, pa kad jednog završimo (ili on/ona nas) idemo na drugoga itd.

Na kraju svake runde imamo i statistiku: prosječnu brzinu udarca, najbrži udarac, najbolja serija itd., ali ne postoji ništa posebno zbog čega bismo se naročito trudili osvojiti nove značkice ili ići do novog protivnika.

Što se napora i znojenja tiče, vjerojatno podjednako naporno kao i bilo koji drugi VR boks ili borilačka igra, što znači da ćete se nakon dvije runde dobro zadisati, a nakon 10 minuta već biti dobro oznojeni, ali ima zabavnijih igara ovoga tipa koje nas više vuku da pokušamo razbiti onog drugog jer su jednostavno zabavnije.

Na listi je uglavnom zbog robota od kojih je crveni s „rogovima“ posebno impresivan iako bi mogao biti i viši radi psihološkog efekta na igrača. Pored MR moguće je odabrati i čisto VR okruženje, ali osim ako se ne „borite“ u nekoj stvarnoj teretani, ringu ili stvarno velikoj praznoj prostoriji, savjetujemo MR.

5) Gorn

Gorn je bio jedna od prvih borilačkih igara za VR i stekao je svoju vjernu publiku koju je jednim dijelom i zadržao, ali sve više pokazuje znakove starosti.

Okruženje u kojem se borimo protiv neprijatelja je nekakva pseudo-arena, a neprijatelji su karikaturalni snagatori/pećinski ljudi koji se izrazito sporo gegaju prema nama, a mi, naoružani nekim od oružja koja nam se na početku nude, a idu od batova, sjekira, bajonete, noževa i luka i strijele, ali i obične šake, sređujemo ove negativce.

Kako se radi o varijanti gladijatorske borbe, tako se ovdje ne dobiva na poene ili knock-outom, već se od nas očekuje da neprijatelja ubijemo.

Iako i ovdje ima mahanja rukama po zraku kao u boksačkim igrama, pa se možemo dobro oznojiti, Gorn naglasak stavlja na blisku borbu hladnim oružjem i ubijanje, odnosno, kako bi se to stereotipno reklo - „orgiju ubijanja“.

Ovdje potpisanome je to najveća zamjerka igri: čini se kao da ju je radio sadist koji je svoju krvožednost htio zamaskirati karikaturalnim likovima i tobože nerealno pretjeranim nasiljem, ali se u osnovi radi o sadizmu, bilo da sjekirom ili batom razmrskamo glavu usporenog i glupog gorna ili mu opetovano zabadamo bajonetu u vrat dok on (ispikselizirano) krvari do smrti…

Ponašanje i poruke Gorna su zabavni u početku, ali strašno brzo se ponavljaju, tako da su seljaci iz 30 godina starog Warcrafta 1 sa svojim odgovorima na klikanje po njima pravi pričljivci, šampioni svojih debatnih klubova u odnosu na gorne.

Čitava igra je strašno repetitivna i nakon 10 ili maksimalno 15 minuta igranja vidjeli ste sve što ima za ponuditi.

Na ovoj listi je stoga jer je prije 7-8 godina, kada se pojavio, Gorn bio novost, igra namjenski pravljena baš za VR i donekle zanimljiva uz nadu za buduće dorade, ali to se nije dogodilo.

Od svih igara ovdje nabrojanih, uz Gorn ćete se, usput, vjerojatno i najmanje znojiti, ako tražite nešto što će biti zabavni kondicijski trening „za po kući“.