Otok Krk nimalo ne sliči na onaj poznati Berringerov, 1200 metara široki i 200 metara duboki,  meteoritski krater u Arizoni, a još manje na jedan od bezbrojnih kratera što ih vidimo na Mjesecu, no hrvatski znanstvenici nedvosmisleno kažu: Punatska draga, pa i sam grad Krk smjestio se u, ili bolje reći na, krateru što ga je napravio asteroid ili komet što je udario baš u taj otok prije  30 milijuna godina ili čak kasnije. Kakav je i koliki bio taj došljak iz svemira, ne može se reći, no iza sebe je ostavio mnogo tragova, no skrivenih, tako skrivenih da  su ih tek nedavno hrvatski geolozi uspjeli dešifrirati.  Profesor Tihomir Marjanac i studentica Ana Marija Tomša s Geološkog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta te Ljerka Marjanac sa Zavoda za paleontologiju i geologiju kvartara Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti  o  tome su još 2003. objavili znanstveni rad,  no ovih su dana i javnosti predočili rezultate svojih istraživanja na prigodnoj izložbi upriličenoj povodom međunarodnog Dana asteroida  u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla početkom ovoga mjeseca.

Što se događa s velikim meteoritom kada udari u Zemlju? Njegova se kinetička energija dijelom pretvori u toplinu, a ta toplina ne samo da tali nego i rasplinjava stijene na mjestu udara. Iza rastaljenih stijena, budući da se brzo hlade, ostaje staklo, slično onom vulkanskom – opsidijanu – koje nastaje naglim hlađenjem lave. Rasplinuto se stijenje pak kondenzira i pada na zemlju u obliku kapi, koje se također stvrdnjavaju u staklastu masu, tektite. Iz toga bi se moglo zaključiti kako je nalaz stakla i tektita glavni dokaz pada velikog meteorita. To je točno, no do takvih je dokaza teško doći, jer pri udaru meteorita nastaje malo stakla, a posebice ga je malo ako stijene nisu bogate silikatima, poput onih na Krku.

Stoga nam dokaz o meteoritskom krateru na Krku dolazi iz drugih izvora. Pri udaru velikog meteorita ne pretvori se, jasno je, sva njegova energija u toplinu. Udar je tako jak da razbacuje stijene svuda naokolo, neke čak u putanju oko Zemlje. No najveći se dio energije meteorita utroši na mrvljenje stijena – i upravo je to bio ključni dokaz na temelju kojeg je troje hrvatskih znanstvenika izgradilo svoju teoriju.

Sve je počelo kada su krajem sedamdesetih godina hrvatski geolozi počeli na Krku istraživati stijene poznate pod imenom breča. Te stijene, koje lako nalazimo na našim otocima (počesto u zidovima otočkih kuća i u unutrašnjosti crkava zbog njihova dekorativnog izgleda) nastale su od ulomaka stijena koji su se potom povezali procesom cementacije – baš kao što cement veže tucanik u beton. No geolozi nisu nikako bili na čisto kako da klasificiraju krčke breče, jer sve su breče u neku ruku iste, ali ne i istovjetne. One su nastale od ulomaka vapnenca, to je jasno, ali je njihov starosni raspon bio jako velik, veći no kod drugih breča u nas. Bilo je naime više geoloških razdoblja u kojima se taložio vapnenac, pa je bilo za očekivati da su breče na Krku nastale od vapnenca iz jednoga sloja, sloja koji odgovara vremenu njihova nastanka.  No to se nikako nije moglo odrediti jer se u krčkoj breči nalaze ulomci vapnenaca vrlo različitih starosti, pa je onda ostalo otvoreno pitanje kada je breča nastala, a s time i kako je nastala.

To je pitanje više zapetljala nego što je na njega odgovorila istražna bušotina Krk-1 koju je izveo Naftaplin u potrazi za naftom i zemnim plinom. Bušeći 1965. i 1966. godine do dubine od 3715 metara Krk-1 je otkrio da je breča debela čak 1500 metara, a to je pet puta više od najdebljih pojava te stijene na našem području. Što je izmrvilo kilometar i pol debele vapnence?

Odgovor već znamo: udar meteorita. No to nije jedini dokaz. Još je važnije što su komadići vapnenaca od kojih je izgrađena breča donje i gornje kredne, te paleogenske starosti. Meteoritsku su teoriju još više potvrdili golemi, preko deset metara veliki kameni blokovi paleogenskih vapnenca koji su očito bili izbačeni iz kratera, a nađeni su u zaleđu Punta na Krku (gdje stijena te starosti naprosto nema). Uskoro je uslijedio i nalaz stakla nastalog udarom došljaka iz svemira.

Kada se sve sabere, dolazimo do kompletne slike: meteoritski se krater ili, točnije rečeno, leća breče nastale udarom meteorita koja je ispunila krater proteže na površini od 150 km², dakle preko gotovo polovice otoka (koji ima 410 km²) pokrivajući površinu dugačku 14, a široku 11 kilometara. Na toj breči leži i sam grad Krk.

Ono što je najviše začudilo geologe je debljina breče, jer breče na drugim mjestima gdje su udarili meteoriti, debele su tek nekoliko stotina metara ili manje. No i to se dalo lako objasniti time što je meteorit udario u krhki okršeni vapnenac, a ne u neku čvršću stijenu.

 Ostalo je još mnogo pitanja glede krčkog meteorita. Ne zna se kada je točno udario, a još mu je teže procijeniti veličinu, premda bih rekao da je mogao imati oko 1000 metara u promjeru. Nema sumnje da je ostalo još mnogo posla za naše znanstvenike, a dok oni traže i analiziraju minerale i stijene trebali bismo se zapitati ne bi li se krčki meteoritski krater mogao uvrstiti u turističku ponudu otoka i grada Krka.

Nenad Raos, rođen 1951. u Zagrebu, je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik, sada u mirovini. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti pišući za časopise Prirodu (kojoj je sedam godina bio i glavni urednik), Čovjek i svemir, ABC tehnike, Smib, Modru lastu, a u posljednje vrijeme i za mrežne stranice Zg-magazin te, naravno, BUG online. Autor je i 13 znanstveno-popularnih knjiga od kojih je posljednju, „The Cookbook of Life – New Theories on the Origin of Life“ (izišlu 2018. godine), napisao na engleskom jeziku. Urednik je rubrike „Kemija u nastavi“ u časopisu Kemija u industriji, za koji piše i redovite komentare. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.