Premda smo svojedobno bili veliki fanovi X-Wing vs. TIE Fightera, zbog kojeg smo tada (govorimo o posljednjim godinama prošlog stoljeća) morali kupiti čak dva nova miša, koji u to doba nisu bili nimalo jeftini, te dakako SW: Rogue Squadrona, na najavu Star Wars Squadronsa blago smo odmahnuli rukom i posvetili se “ozbiljnijim” stvarima. Manjim dijelom jer smo smatrali kako je zlatno doba arkadnih SF pucačina iza nas, i jednostavno smo u međuvremenu prerasli takvu igrivost, a najvećim dijelom zbog činjenice da se ova superpopularna franšiza nemoralno iskorištava u nedogled, u prvom redu od Electronic Artsa kao vlasnika licence.

Kako ne bi bilo zabune, ne smatramo Battlefrontove lošim izdanjima, nimalo, ali jednostavno su bili preveliki zalogaj za developere, a konačni čavao zabila je izrazito loša poslovna politika (pohlepa) Electronic Artsa. U takvom ozračju bilo je vrlo teško pozitivno misliti o njihovom novom projektu na temu svemirskog napucavanja poznatih letjelica iz svijeta Star Warsa, te smo ga okarakterizirali kao mamac za okorjele fanove, tim više što u vrijeme kada AAA naslovi koštaju šezdesetak eura, Star Wars Squadrons s cijenom od samo četrdeset, dodatno potiče dvojbe o mogućoj nabavci.

Pozitivno buđenje

Nakon uvodnih misija kampanje i nekoliko partija multiplayera, sumnje su se rasplinule kao oblak nad pustinjom. Sve one scene zračnih sudara carstva i pobunjenika koje smo razrogačenih očiju gledali na filmskom platnu, sada smo dobili priliku proživjeti iz prve ruke uz iste, ako ne i bolje grafičke efekte. Prvi logičan izbor bila je, dakako, kampanja, koja nas naizmjenično stavlja u uloge svježih pilota u pobunjeničkim i imperijalnim letačkim formacijama, nakratko nakon uništenja Alderaana, te četiri godine kasnije, kada Nova Republika priprema tajni projekt Starhawk, koji Imperij pokušava osujetiti. Kako ne bismo previše otkrivali, jer vjerujemo da će fanovi Star Warsa progutati i ovu priču bez daha, dapače, na interaktivan način, nije tajna da nešto manje od desetak sati, koliko treba za njezino završavanje, djeluje neiskorišteno i moglo je to biti bolje i bogatije odrađeno.

Ipak, kampanja je ispunila svoju ulogu omanjeg filma, u kojem se pojavljuju i neka poznata lica, poput Wedgea Antillesa i Here Syndulle (gledali ste “Rebelse”, zar ne?), s brojnim prevratima tijekom misija koje započinjemo u hangarima, uz razne ciljeve koji variraju od patrole koja se pretvara u bijeg od Star Destroyera ili, primjerice, pokušaja krađe pobunjeničkih informacija o projektu Starhawk, što, pak, krene nizbrdo zbog oholog imperijalnog admirala koji ne vidi širu sliku. Istina, između misija više bismo voljeli prošetati hangarima kapitalnih brodova, umjesto pukog stajanja i kliketanja po preddefiniranim pozicijama, ali pretpostavljamo da su navedene minorne zamjerke cijena rada manjeg developerskog tima, kojem ionako skidamo kapu na prezentiranom.

Tijekom testiranja Squadronsa, naizmjenično smo isprobavali kampanju i upuštali se u multiplayer bitke, no potonjima se u konačnici preporučujemo baviti nakon što odigrate sve misije single-player komponente. U svakoj ćete ponešto naučiti i upoznati sve klase brodova, točnije njih četiri na svakoj strani, njihove prednosti i mane, kao i neke napredne tehnike borbenog djelovanja koje isprva nisu vidljive, no bez njih bi ovaj naslov djelovao nepotpuno i vrlo bismo brzo na njega zaboravili.

Pew-pew u praksi

Iza jednostavne osnove, kako se to na prvi pogled čini, ipak stoji daleko dublja mehanika, čije savladavanje označava razliku između pilota početnika i onoga koji si je dao truda, te u vlastitu korist uspješno koristi okruženje, vrebajući bombardere koji se spremaju na završni prilaz masivnim kapitalnim brodovima, ili se u njima pokušava prišuljati sa smrtonosnim tovarom bez privlačenja pozornosti obrane. Koliko god to smiješno zvučalo, za lovce je, pak, ključno driftanje, poglavito pri taktikama brzih napada na metu, leta na sigurnu udaljenost, i brzog okreta u novi juriš dok se protivnik ne snađe i usmjeri lasere u pravom smjeru.

Napetost prilikom proganjanja okretnog TIE Fightera kroz olupine uništene svemirske postaje i čekanje tih beskonačnih nekoliko sekundi da projektil bude spreman za ispaljivanje, nemjerljiva je, tim više što spomenuti imperijalni lovac u rukama iskusnog pilota nije nimalo bezopasan kako to filmovi sugeriraju, a o Interceptorima da i ne govorimo. Za iznimno zabavnu igrivost zaslužna je, pak, fizika, točnije njezin izostanak, što odgovara lucidnoj infantilnosti ovog svijeta gdje letjelica juri koliko joj kažemo, a smanjenjem “gasa” na nulu, potpuno je zaustavljamo. Svemu tome valja dodati nadogradnje letjelica, koje otključavamo napretkom, kao i razlike između imperijalnih i pobunjeničkih brodova, kojima smo se pozabavili u okviru, te hrabro zakoračiti u dio Squadronsa, zbog čega ćemo se njime baviti još neko vrijeme.

Riječ je, dakako, o multiplayeru, u kojem je, kao uostalom i u kampanji, kako smo spomenuli, vidljivo da iza svega stoji omanji tim programera. Multiplayer, naime, dolazi sa samo s dva načina igranja, deathmatcha dva tima po pet brodova, pa tko prvi stigne do 30 killova, te sukoba flota, u kojima je potrebno taktizirati, i u njima na vidjelo dolazi suradnja među timom i pravilno poznavanje uloga svakog broda, poglavito u završnim stadijima napada na kapitalne mrcine. Borbe između flota djeluju kao nabrijana MOBA, i ujedno su najzabavniji dio Squadronsa, a s obzirom na brojne mogućnosti koje nam padaju na pamet, prava je šteta da autori nisu poradili na dodatnim modovima.

Ipak, nismo nimalo nezadovoljni dobivenim, jer je Star Wars Squadrons, kako god okrenemo, ispao bolji od očekivanja, i veselimo se svakom novom upuštanju u zračne okršaje protiv ostalih igrača. Hoće li u budućnosti dobiti kakve opsežnije nadogradnje, trenutačno, nažalost, nije poznato, no s obzirom na omjer uloženog i dobivenog, mirne duše ga preporučujemo i u ovom, izvornom stadiju.