Iako je još Shakespeare u drugom dijelu svoje čuvene povijesne drame Henrik IV. mudro zaključio kako je teška glava koja nosi krunu, u drugom dijelu Dine nimalo lakša nije ni glava koja ju tek treba nositi.

Pritom, dakako, mislimo na onu tek stasalog Paula (Timothée Chalamet) dok se predvođen skupinom plavookih domorodaca, odnosno u pratnji trudne mu majke (Rebecca Ferguson), opreznim korakom probija kroz uzavreli pijesak negostoljubivog Arrakisa u bijegu od okrutnih Harkonnena.

Ne, prožeta kako tugom za ubijenim ocem koja rađa neutaživu želju za osvetom, tako i vizijama krvave budućnosti, a od kojih mu predah pruža tek pogled na mladu i hrabru Chani (Zendaya), glava sina Letovog – potomka slavne te gotovo ugasle loze Atreides – nipošto nije lagana.

Upravo suprotno, glava je to koja će dolaskom u Sietch Tabr postati još i težom jer navedeni neće predstavljati tek privremeno utočište, već i prijelomnu točku iliti uvod u nesagledivi „sveti rat” u koji će Paul pod krinkom „Mahdija” – Mesije koji bi Arrakis iz teško nastanjivog planeta trebao pretvoriti u raj – povesti sve zaluđenije Fermene.

Ili tako barem kažu neka drevna proročanstva...

Započinjući prije dvije-tri godine prvo gledanje Villeneuveove Dine – sjećamo se kao da je bilo jučer – bili smo obuzeti stanovitom dozom strepnje. Ne, ne zato što je Herbertov klasik klasično nesnimljiv, već zbog toga što vragolastog Denisa ne držimo reinkarnacijom Kubricka ništa više nego što Chani Paula drži za oživotvorenog svemirskog Isusa, već prije jednim tehnički izrazito potkovanim redateljem koji tek ponekad pogodi ravno u sridu (npr. Sicario, 2015.)

Nažalost, naša se strepnja retrospektivno pokazala više-manje opravdanom jer nam prvi dio (izgledne) trilogije – onakav sterilan, upravo grandiozno razvučen i, ne zaboravimo, nedovršen – nije baš najbolje sjeo. Shodno tome, mentalno se pripremajući za netom izašli drugi dio, ozbiljno smo razmišljali o tome da u CineStar, zlu ne trebalo, ponesemo termosicu s kavom u slučaju da nam se prispava.

Međutim, iako termosicu na kraju ipak nismo ponijeli da nas drugi gledatelji ne bi podozrivo gledali, Dinu: Drugi dio smo ipak u cijelosti pogledali – i pritom ostali prilično ugodno iznenađeni.

Naime, ne samo da nam kava uopće nije trebala već nam je čak bilo i mrvicu žao što film nije potrajao malo dulje od tih 166 minuta, a koliko već traje.

Villeneuveu u Dini: Drugom dijelu, prije svega, napokon uspijeva postići te potom i održati mnogo bolji ritam sve do – istini za volju – ponešto zbrzanog finala.

Dijelom je ovaj napredak s greškom posljedica proste činjenice da je veći dio worldbuildinga (tj. ekspozicije) već „odrađen” u prošlom nastavku, a što Dini: Drugom dijelu omogućava da glatko počne in medias res.

Dijelom dinamičnijeg narativa čijem se središtu ovoga puta nalazi otvoreni rat između Fremena i Harkonnena za kontrolu nad prevažnim Arrakisom, odnosno Paulova transformacija iz nesigurnog mladića u Paula od Arab... ovaj, u utjelovljenje izrazito opasne ideje koju će zdušno propagirati i beskrajno prepredena Jessica i beskrajno naivni Stilgar (Javier Bardem).

Dijelom, pak, toga što na akcijske scene više nećete nabasati svake prijestupne, a valja također primijetiti i to da više ne ostavljaju utisak da ih Villeneuve režira preko volje. Dotične, drugim riječima, više ne djeluju naprasno prekinuto već su redom – od zasjede koja otvara film, preko prikaza gerilskih napada na „začinske kombajne”, pa sve do završnog obračuna između Paula i Feyda-Rauthe (Austin Butler) – ovoga puta smisleno zaokružene. Ponekad neočekivano intimne, ponekad očekivano epske, ali u svakom slučaju raznovrsne i poprilično brutalne s obzirom na to da je posrijedi PG-13 film.

Nisu, naravno, akcijske scene jedino što je epsko u Dini: Drugom dijelu jer navedena u svakom pogledu baštini, pa i premašuje, vizualni spektakl svoje prethodnice. Za ovo je, uz Villeneuvea kao redatelja, scenografkinju Patrice Vermette te kostimografe Jacqueline West i Boba Morgana, još jednom daleko najzaslužniji fenomenalni direktor fotografije Greig Fraser za kojeg se nadamo kako će odnijeti još jednog Oscara.

Zarobljen između plavetnog neba i „cimetnog” pijeska, Arrakis tako opet djeluje gotovo naturalistički privlačan u svojoj prividnoj spokojnosti (ok, uz izuzetak pješčanih crvića i izglednog umiranja od žeđi), a Geidi Prime, s druge strane, svesrdno lišen boje (u jednom trenutku doslovno) u istoj onoj mjeri u kojoj su galaktički sado-mazo skinsi lišeni empatije, nepogrešivo nacistički odbojan. Carske odaje, pak, djeluju prikladno raskošno, Sietch Tabr prikladno klaustrofobično, a hram u kojem će Paul umalo umrijeti nakon što kuša „Vodu života” prikladno višestoljetno – čak ni CGI-ju na koji se inače neprestano žalimo nemamo što za prigovoriti jer ovoga puta uopće ne dvojimo na što je budžet otišao.

Epski je, dakako, potom i već spomenuti narativ jer kako drugačije nazvati uprizorenje nastanka kvazi-mesije (tj. dekonstrukcije tzv. „herojevog puta”) koji će odrediti sudbinu poznatog svemira te biti odgovoran za gasnuće milijarde i milijarde života posijanih po tisućama planeta? Tim više što je dotični neodvojiv od kompleksnog šireg konteksta sazdanog od stranputica religijskog fundamentalizma, koruptivne volje za moći pogonjene strahom, svakojakih zakulisnih političkih igara, bespoštednog kolonijalizma pogonjenog, pak, čarobnom, višenamjenskom „Vegetom”, filozofskih trvljenja na osi slobodna volja – determinizam, eugenike i tko zna čega sve još ne?

Nikako nego upravo epitetom „epski”, baš kao i soundtrack velikog maestra Hansa Zimmera koji je još jednom i gradu i svijetu dokazao da...

Dobro, dobro, sad malo pretjerujemo – nije epski, ali je barem onih nesnosnih narikača ovoga puta osjetno manje.

Je li Dina: Drugi dio izvedbeno u potpunosti uspio film? Kristalno čisto savršenstvo sedme umjetnosti kojem čak ni najumješniji sitničavac ne bi mogao pronaći neku Ahilovu petu, neku grešku, neku manu – bilo što, a što bi upućivalo na suprotan zaključak?

Eh, ne baš.

Naime, iako Villeneuve Dinu: Drugi dio uspijeva privesti kraju u relativno katarzičnoj maniri, zbog same količine događaja, likova i tematskih preokupacija, Herbertov magnum opus na momente se još uvijek pokazuje prevelikim zalogajem.

Nije Dina: Drugi dio, a za razliku od prvog dijela, međutim, pritom opet tek „šuplji” spektakl koji je u stanju pružiti tek emocionalno isprazno gledateljsko iskustvo – ako ništa drugo, već i zbog toga što i Paul i Jessica ovoga puta bivaju podrobnije karakterizirani.

Paul se tako iz praktički pasivnog promatrača događaja postepeno pretvara u aktivnog činitelja, a pri čemu njegova ljudskost ustupa mjesto čistom makijavelizmu koji u Jessice (inače neodoljivo nalik kraljici Olimpijadi) biva dodatno potenciran nakon što postane „Časna Majka”. Osim toga, uz zastrašujuću Rebeccu Ferguson i „prolaznog” Timothéeja Chalameta, tu je i izvrsni Javier Bardem (možda i ponajbolji glumac u filmu) koji smrtno ozbiljnu Dinu: Drugi dio oplemenjuje prijeko mu potrebnim daškom humora i topline.

Dapače, čak je i Austin Butler kao supstitut za Stinga u stanju postići mnogo s psihotičnim Feydom-Rauthom kao kontrapunktom Paulu – iako su Harkonneni i dalje komično jednonotni u svojoj zloći, pa stoga svako toliko moraju zavrnuti vrat nekom bezimenom pobočniku ne bi li signalizirali da se s njima nije za šaliti.

Odličan je, potom, i Christopher Walken u ulozi paranoidnog, proračunatog cara koji će se kobno preračunati, no kako je Dina: Drugi dio pretrpan film, ni Shaddamu Corrinu IV., ni princezi Irulan (Florence Pugh), ni gospi Margot Fenring (Léa Seydoux) nije dano onoliko prostora koliko je trebalo, pa stoga ostaju pomalo nedorečeni. Baš kao i neki dramski bitni trenutci kao što su smrt morbidno pretilog Baruna Harkonnena (Stellan Skarsgård) ili, uostalom, ona temperamentnog nećaka mu Rabbana (Dave Bautista) od ruke Paulovog mentora Hallecka (Josh Brolin).

S druge strane, lik kojem je dano daleko više prostora nego što ga je zaslužio jest Chani, a koja ujedno čini i Paulov ljubavni interes i glavnu predstavnicu onog dijela Fremena koji potonjeg ne vide kao „Lisana al Gaiba”.

Ne zbog samog lika koji se smisleno uklapa u cjelinu već stoga što se bivša „Disneyjeva princeza” Zendaya (uslijed uboge skromnosti svog glumačkog „arsenala”) svako malo okreće izrazu lica mrkog medvjeda. U tolikoj mjeri da smo svoju kino pratilju svako toliko smarali jednim te istim komentarom: „Vidi, opet se mršti! Dobit će bore ako tako nastavi!” sve dok nam u jednom trenutku nije (priznajemo, opravdano) priprijetila uporabom fizičke sile. Shodno tome, niti Chani niti čitavu romansu ne samo da nismo mogli ozbiljno shvatiti, već nam se nekako činilo da su mnogo više kemije imali Paul i onaj pješčani crv kojeg je jahao.

Ipak, premda Dinu: Drugi dio i dalje ne bismo nazvali remek-djelom, s obzirom na to da je Villeneuve uspio snimiti znatno koherentniji i zabavniji nastavak koji se definitivno isplati doživjeti u kinu, i Zendayju, i prekratki treći čin, i novu rundu Zimmerove auditivne torture, kao i neke upitne odluke (npr. način na koji je reprezentirana Alija) i više smo mu nego skloni oprostiti.

Baš kao i Herbertu to što je onako besramno pokrao Lucasove Ratove zvijezda...