Black Mirror je ona serija koja svakom novom sezonom, odnosno epizodom, ponovno mora osvajati gledateljsku naklonost i čiji se propusti u individualnim epizodama ne mogu tek tako nadoknaditi onom sljedećom. Radi se o žanrovski vibrantnoj antologijskoj seriji koju je teško uspoređivati s bilo kojom drugom, premda su sve učestalije usporedbe s Apple TV-jevom hit serijom Severance. Samo ime Black Mirror danas ima specifično značenje, čak i za one koji nikad nisu pogledali niti jednu epizodu.

Rasprave o tome što je, a što nije, prava epizoda Black Mirrora traju još od prve Netflixove sezone, a postojali su i aktivni pokušaji, kao primjerice 6. sezona, da serija probije vlastite granice i da izađe iz okvira definicije koju je stekla u kolektivnoj svijesti publike, što je na kraju donijelo podijeljene rezultate.

Na prvi pogled, nova sezona djeluje kao povratak na početak, posebno njezine prve epizode, što se može povezati s narativnim, a djelomično i formalnim eksperimentom prisutnim u prethodnoj sezoni. Eksperimenti su, dakle, prisutni i u samom tonu, ali nisu nužno usmjereni na to da pod svaku cijenu moralno i emotivno izazovu vlastitu publiku.

Sedma sezona ima ukupno 6 epizoda, a započinje tematski vrlo tipičnom epizodom pod nazivom "Common People" čija radnja prati relativno običan bračni par (Rashida Jones i Chris O’Dowd) koji je, uslijed nesreće, suočen s velikim promjenama jednom kad suprug pristane na eksperimentalni zahvat Rivermind ne bi li tako spasio život svoje supruge. Ipak, kako u životu sve dolazi uz određeni rizik, tako i ovaj eksperiment dolazi uz mjesečnu pretplatu i određene komplikacije te ovaj bračni par odvodi u crnu rupu tehnološke noćne more. Osim što troškovi počnu potpuno cijediti nesretni bračni par, nuspojave počnu činiti zastrašujuću emotivnu štetu. Suočeni s korporativnom ravnodušnošću i pohlepom, prisiljeni su donositi etički kompleksne odluke s kojima gledatelj suosjeća. Ipak, teško je ne pomisliti da bi ova epizoda u ranijim sezonama bila kontroverznija nego što je to danas.

Sljedeća epizoda, "Bête Noire", poseže čak i dalje za moralnom dvosmislenošću. Maria (Siena Kelly) se suoči s urušavanjem svijeta koji poznaje kad se u njezinoj firmi zaposli njezina bivša školska kolegica Verity (Rosy McEwen). Kad svaki Verityin komentar, opaska i kritika automatski postanu istiniti i promijene čitavu stvarnost, to ne samo da aktivno ugrozi Marijinu poslovnu poziciju, nego je natjera da sumnja u vlastito mentalno zdravlje. Verity, koju Maria pamti kao izoliranu i nepopularnu djevojku, je sada atraktivna, simpatična i dobro prihvaćena u društvu, a za nju predstavlja jedinu prijetnju i krivnju za sve negativne stvari koje joj se događaju. Ipak, ona to nikako ne može dokazati. Kaos se s vremenom postepeno povećava i otkriva komičan rasplet prije nego uopće stigne do vrhunca što donekle djeluje nepotpuno ili nedovršeno.

Epizoda "Hotel Reverie" se konceptom istaknula kao jedna od zanimljivijih ove sezone, posebno jer se, s obzirom na smjer u kojem je krenuo Hollywood, na trenutku i ne čini toliko daleka od stvarnosti. Glumačka zvijezda Brandy Friday (Issa Rae) je dobila priliku glumiti u jednom od svojih najdražih romantičnih filmova klasičnog Hollywooda – ali ne u novoj, nego u originalnoj verziji u čiju će je virtualnu stvarnost ubaciti umjetna inteligencija. Ipak, svaka tehnologija može zakazati, pa tako i ova, i to pod prijetnjom da Brandy nikad ne napusti ovu simulaciju, osim ako se ne pridržava scenarija. Zanimljivo je da, osim pitanja identiteta, epizoda dotiče i pitanje filmskog stvaralaštva pomoću umjetne inteligencije te kompleksnosti međuljudskih odnosa u kontekstu virtualne simulacije, ali se na trenutke gubi u repetitivnosti.

Sezona se nastavlja s mnogo mračnijom, premda narativno ponešto manje kompleksnom, epizodom "Plaything", smještenom u Londonu u bliskoj budućnosti. Nakon što je uhićen pri pokušaju krađe, ekscentrični osumnjičenik za ubojstvo, Cameron Walker (Peter Capaldi), kroz flashbackove otkriva priču o demo igri pod nazivom "Thronglets" koju je kao mlad ukrao slavnom programeru. Ipak, ono što je naizgled bila obična igra, slična Simsu ili Tamagotchiju, se s vremenom otkrije kao simulacija u kojoj se razvijaju digitalne forme života i postane njegovom opsesijom. Iako se u prvoj polovini stvarno doima obećavajućom, rasplet ove epizode se dogodi brzo i prerano i gledatelje donekle ostavi zbunjenima, pa se u ovom smislu može usporediti s krajem "Bête Noire".

Sljedećom i pretposljednjom epizodom "Eulogy" Black Mirror, možda više nego ikad prije, ulazi u sferu čiste drame. Nakon što primi poziv u kojem je obaviješten da je žena koju je poznavao u prošlosti preminula, Phillip (Paul Giamatti) pristane na zamolbu da doprinese interaktivnom memorijalu putem programa koji može rekonstruirati i dijeliti sjećanja. Za razliku od ostalih, ova epizoda ne izlazi iz okvira intimne priče kako bi gledateljima pružila uvid u svijet distorziran novom i naprednom tehnologijom, nego se umjesto toga bavi kompleksnostima i posljedicama potisnute prošlosti. Vođen digitalnom prisutnošću pod imenom The Guide (Patsy Ferran), Phillip se prisjeća ljubavi i izgubljenih prilika u prošlosti što ovu specifičnu priču čini vrlo toplom i emotivnom.

Posljednja epizoda pod nazivom "USS Callister: Into Infinity" donosi još jednu specifičnost. Naime, radi se o izravnom nastavku omiljene epizode iz četvrte sezone čije trajanje od ukupno 90 minuta odgovara dugometražnom filmu. Radnja započinje točno ondje gdje je završila prva epizoda četvrte sezone – Robert Daly (Jesse Plemons) je mrtav, a njegovi virtualni klonovi su slobodni istraživati svemir online igre koju je stvorio. Obje su epizode inspirirane znanstveno-fantastičnim avanturama u stilu "Zvjezdanih staza", a na trenutke zalaze i u parodiju žanra s elementima trilera i horora. Glumačka postava predvođena s Cristin Milioti i Jimmijem Simpsonom je i dalje jednako dinamična i zabavna te je definitivno ispunila očekivanja postavljena u svom uspješnom prethodniku.

Sedma sezona definitivno nije razočarala gledatelje, a njezine su priče i dalje zabavne, provokativne i bizarne, premda neke nisu uspjele dosegnuti one emotivne nijanse koje će se zadržati i nakon odjavne špice. Nove epizode su istovremeno inovativne i nostalgične, povezuju prošlost s budućnošću i pokazuju da i dalje postoji prostor za nove tehnologije, ali i za nove sezone. Black Mirror i dalje raste dok se samoreflektivno referira na vlastitu prošlost – primjerice, " Plaything" pripada istom svijetu kojem i interaktivni film Black Mirror: Bandersnatch iz 2018. godine. Konačno, nova sezona sadrži i obilje klasičnog materijala koji je čini autentičnom – nepredvidljive virtualne simulacije, eksperimentalne tehnološke napretke i egzistencijalna pitanja s kojima i dalje ostavlja gledatelje.