Bong Joon Ho (ili Joon-ho Bong, kako želite) svoju je autorsku karijeru započeo 2000. godine stvorivši crnu komediju pod nazivom Psi koji laju nikada ne grizu (eng. Barking Dogs Never Bite, kor. Peullandaseu-ui Gae). Riječ je o njegovom igranofilmskom prvijencu dugog metra, s kojim je već tada filmom stvorio usku bazu obožavatelja, premda je još bio nepoznat široj (posebice međunarodnoj) publici. Film prati nezaposlenog profesora (Lee Sung-jae) koji, iznerviran lavežom pasa u svojoj zgradi, počne otimati i ubijati slatke ljubimce iz susjedstva; istovremeno, mlada zaposlenica zgrade (Bae Doona) počinje istraživati misteriozne nestanke pasa.

Iako u manje rafiniranom obliku, ova je komedija već tada pokazala autorovu (danas) prepoznatljivu mješavinu društvene satire, bizarnog humora i komentara o klasnim razlikama. Iako nije postigao veliki komercijalni uspjeh, film je kasnije stekao kultni status i često se spominje kao zanimljiv uvod u Bongov autorski stil, koji će kasnije briljirati u Sjećanjima na ubojstvo (eng. Memories of Murder, kor. Salinui Chueok; 2003), Domaćinu (eng. The Host, kor. Goemul; 2006) , Ledolomcu (Snowpiercer, 2013) i Parazitu (eng. Parasite, kor. Gisaengchung, 2019).

Iako je Psi koji laju nikada ne grizu naizgled nepretenciozna crna komedija o susjedstvu i psima, već u tom prvijencu Bong Joon Ho otkriva svoje ključne autorske preokupacije – društvene hijerarhije, nemoć pojedinca u sustavu, klasne razlike i apsurd svakodnevice – kako smo već i naznačili. U središtu priče nije samo čin nasilja, već i nesposobnost institucija (i pojedinaca) da se nose s vlastitom frustracijom – tema koja će u Bongovom opusu sve veće razmjere. Tako u Sjećanjima na ubojstvo Bong prelazi u ozbiljniji registar, ali i dalje koristi crni humor i društvenu kritiku. U Domaćinu, pak, Bong koristi žanr horora/znanstvene fantastike kako bi progovorio o imperijalizmu, obiteljskoj dinamici i nizu drugih motiva. Tema mutacije i tijela, kao i borba male zajednice protiv nadmoćnih struktura, ovdje dolaze u prvi plan (elementi koji će autor dodatno razviti, vidjet ćemo, i u svom posljednjem filmu – Mickey 17).

Pojedinac spram sustava tema je i Majke (eng. Mother, kor. Madeo; 2009), doduše u puno intimnijem ruhu, dok se Okja (2017) naslanja i na druge preokupacije Domaćina – riječ je o sudaru korporativnog i onog nevinog, prenesenom kroz priču o genetski modificiranoj super-svinji unutar koje Bong ponovno kombinira žanrove, ali srž ostaje ista: moć i otpor, tijelo i kontrola, odnos čovjeka i sustava. Ledolomac se vrlo direktno hvata u koštac s pitanjem klasne podjele, problematike koju će južnokorejski redatelj vještije razraditi u perjanici svog opusa – Parazitu – filmu koji je ujedno triler, crna komedija i drama, a koji je donio Bongu Oscara, globalno priznanje i međunarodnu slavu.

Mickey 17 (2025) nastavlja Bongovu fascinaciju temama identiteta, borbe protiv sustava, kao i zamjenjivosti te eksploatacije. Priča o „potrošnom“ čovjeku, replikantu koji obavlja opasne zadatke jer se može ponovno generirati nakon smrti – savršeno se uklapa u Bongov opus. Pitanje tko je „vlasnik“ tijela i kakvu cijenu ima „napredak“ odjekuju još od Domaćina i Okje, ali i od samih početaka u autorovom prvijencu, gdje pas (ili čovjek) može nestati bez posljedica – barem za one na vrhu društvene ljestvice.

Ratovi klonova

Novi je Bongov uradak ambiciozno znanstvenofantastično filmsko štivo temeljeno na romanu Mickey7 Edwarda Ashtona, a prati Mickeyja, naslovnog junaka (u bijegu od opasnog lihvara kojem duguje novac), „potrošnog“ čovjeka na misiji kolonizacije dalekog planeta (koju je inicirao propali političar i multimilijarder Kenneth Marshall). Njegov je zadatak obavljati najopasnije misije jer se, zahvaljujući tehnologiji, može klonirati nakon smrti. No kad jedna verzija odbije umrijeti, a druga je već aktivirana (ili bolje rečeno – ispisana), dolazi do sukoba identiteta koji prerasta u pitanje samog postojanja. Glavnu ulogu tumači Robert Pattinson, a uz njega se pojavljuju i Steven Yeun, Naomi Ackie, Toni Collette i Mark Ruffalo.

Bong se ne drži čvrsto izvornog romana, već ga koristi kao predložak za vlastitu, autorski prepoznatljivu interpretaciju. Film kombinira elemente znanstvene fantastike i crnohumorne drame, a priča je ispripovijedana iz različitih perspektiva (različitih verzija iste osobe) te sadrži povremene iskorake u analepse iz subjektivne vizure (unutrašnja fokalizacija) i prolongiranu ekspoziciju na početku filma koja je, iako duga i detaljna, vješto prenesena gledatelju i sjajno prikazuje motivaciju glavnog junaka. Dakako, žanrovski je okvir samo platno na kojem južnokorejski redatelj slika filozofski intoniran pejzaž političke alegorije. Isti okvir poslužit će za istraživanje ideja: što znači biti zamjenjiv? Koja je vrijednost života ako možemo biti besmrtni? I što se događa kad sustav – u ovom slučaju distopijsko kolonijalno društvo – ovisi o žrtvi pojedinca kojeg nitko niti ne vidi kao osobu?

Iako je u središtu kloniranje i ideja prijenosa svijesti, Bongova interpretacija više živi na psihološkoj i političkoj nego na znanstvenoj razini. Napetost među dvije verzije Mickeyja koje istovremeno postoje i ulaze u sukob ne proizlazi iz klasične opreke protagonist/antagonist, već iz osjećaja identitetske dezorijentacije: tko je original, tko kopija, i – u konačnici – ima li to uopće više smisla razlikovati? Bong koristi ovu ideju ne samo kako bi se poigrao s očekivanjima publike, već i za suptilnu dekonstrukciju ideje o „junaku“ kao fiksnoj točki oko koje se gradi pripovijest.

Ideja kloniranja pak, koncept je pun potencijala koji – nije teško zaključiti – služi kao metafora za eksploataciju radničke klase od strane vladajuće kaste: za njegove poslodavce, Mickey je doslovno potrošan, radnik čiji život vrijedi manje od cijene njegove zamjene – često ga je lakše ubiti nego pokušati izliječiti, a poslužit će i kao pokusni kunić za raznorazne lijekove, suplemente i izvidnice. U skladu s tom premisom, redatelj prikazuje i druge načine na koje ekonomski slabiji slojevi društva bivaju percipirani kao „niži“ – svemirski brod u kojem se odvija većina radnje savršen je primjer inteligentne scenografije: prljav i prepun improviziranih rješenja u dijelovima gdje borave radnici, stvara se kontrast s čistoćom, luksuzom i udobnošću koja se može pronaći isključivo u prostorima rezerviranima za milijardera i njegovu suprugu, a u jednoj će sceni ubojstvo Mickeyja biti spriječeno samo kako se ne bi ne bi umrljao tepih.

Make Niflheim Great Again

A kada smo se već dotaknuli milijardera Kennetha (i njegove supruge), valjalo bi se ukratko osvrnuti na glumu – koja je ipak bolja u korejskim filmovima autora. Iako bez pretjerano velikih zamjerki, posebice kada je u pitanju naslovna uloga Roberta Pattinsona čija se glumačka svestranost prije svega ističe u suptilnim gestama prenoseći nesigurnost i ranjivost lika kroz pogrbljeno držanje te nazalni, drhtavi i nesigurni glas – što je u potpunoj suprotnosti s dominantnijom (gotovo sociopatskom) i hladnijom verzijom Mickeyja 18 (a tu je, dakako, i odlična Naomi Ackie koja tumači njegovu partnericu) – neki su likovi karikature (na razini predstave za djecu). Tako je, primjerice, spomenuti Marshall Kenneth svojevrsni amalgam diktatora iz povijesti – autoritativan, egocentričan i opsjednut idejom kolonizacije i rasne čistoće.

Dakako, svima je vidljivo da je Ruffalo svoju izvedbu, blistavog osmijeha, temeljio na Trumpu, no umjesto Ruffala kao gore spomenutog amalgama, imamo li u ovakvom filmu prostora za antagonista koji će nam objasniti čvrstu i logičnu uzročno-posljedičnu vezu svojih odluka, nekoga do koga će nam biti stalo, koga ćemo razumjeti – iako se s njime nećemo slagati? Ovakav se, „karikaturiziran“ lik, dakako, uklapa u karakterizaciju likova u filmu namijenjenom za široke mase, ali otvara i put za zamjerku ovome filmu. Naime, film pribjegava glavnostrujaškom pristupu s manjkom podteksta – sve su ideje i poruke koje film komunicira sadržane na površini što samo po sebi ne čini film „lošim“, ali ostavlja nepopunjeni prostor za gledatelja željnijeg intelektualnog angažmana – prostora kojeg je, primjerice, prethodni autorov film Parazit tako vješto popunio. Premda ispleten sličnim motivskim nitima, Mickey 17 komunicira sve svoje tematske preokupacije direktno i jednostavno te propušta mogućnost da istovremeno funkcionira na dvije razine – onoj glavnostrujaškoj i onoj za zahtjevnije gledatelje. Naravno, teško je to učiniti nanovo u novom ruhu te ponoviti grandiozni uspjeh i odjek kakav je imao Parazit, prvi južnokorejski film koji je osvojio Zlatnu palmu i potencijalno najbolji film 2019. godine uopće, a još je teže nanizati remek-djela zaredom.

Konstruktivno, za kraj

I dok sve više blockbustera s budžetima većim od 250 milijuna dolara izgledaju kao nered generiran od strane umjetne inteligencije, Bong Joon Ho s duplo manjim budžetom izvlači iznimno kvalitetnu animaciju. To se posebno odnosi na prikaz autohtonog stanovništva planeta Niflheim, koje nalikuje gigantskim, stiliziranim dugoživcima. Kao i u Okji, dizajn tih bića je istovremeno uznemirujuć i zastrašujuć – a opet, na neki čudan način, neodoljivo simpatičan.

Glazba u filmu nije pretjerana, zvukovni je dizajn fantastičan, a kamera Dariusa Khondjija na trenutke je zaista očaravajuća. Film je, na razini režije, klasično dobro odrađen, a u svojem prepoznatljivom stilu, Bong koristi žanrovsku heterogenost kako bi se bavio dubljim pitanjima: što nas čini jedinstvenima, koliko vrijedimo kao pojedinci u sustavu koji traži poslušnost, te što ostaje od čovjeka kad se njegovo tijelo može neograničeno zamijeniti.

To ne znači da je Mickey 17 bez mana. Osim već istaknutih zamjerki, humor, prepoznatljiva odlika Bong Joon Hoa, ovdje je neujednačen, s gegovima koji ponekad jednostavno ne funkcioniraju. Također, vanprizorna naracija, iako nužna za prenošenje unutarnjeg svijeta lika i njegovih refleksija, povremeno djeluje pretjerano i lijeno, nudeći verbalne prečace tamo gdje bi se mogla razviti vizualno zanimljivija rješenja.

Ipak, ne može se poreći tematska ambicioznost filma i njegovog autora: osim kritike kapitalizma i eksploatacije radnika, Mickey 17 se bavi i pitanjima kolonizacije (gdje su autohtoni stanovnici prikazani kao agresori), uništenja okoliša i zlostavljanja životinja. Ukratko – iako ne bez zamjerki, Mickey je za preporuku. Svih sedamnaest, odnosno osamnaest komada.