Nekoć davno – ali ne u nekoj dalekoj, dalekoj galaksiji već u ovoj našoj galaksiji vulgaris nazvanoj po onoj nelošoj čokoladici punjenoj nugatom – netko je u Microsoftu pomislio kako bi bilo baš zgodno snimiti blockbuster baziran na basnoslovno popularnoj videoigraćoj franšizi Halo.

Šuškalo se tako još 2005. godine da će redateljsko kormilo preuzeti Peter Jackson, zatim Neill Blomkamp, potom i Guillermo Del Toro, no samo godinu dana kasnije projekt je potonuo poput kamena, pa smo tako umjesto filma preklani kao utješnu nagradu dobili prvu sezonu serije koja je grcala pod teretom barem triju nezanemarivih problema.

Prvi od njih ticao se nemogućnosti zadovoljavanja budnih čuvara kanona koji su se odmah po izlasku serije obrušili na sve njene (percipirane ili stvarne) nedostatke – od upitne kvalitete scenarija i karakterizacija te uvođenja novih likova, preko ekscesivnih prikaza borbe prsa o prsa, pa sve do Master Chiefove novootkrivene sklonosti skidanju prepoznatljive kacige. Drugi onog univerzalnog poučka prema kojem filmovi i serije temeljeni na videoigrama gotovo bez iznimke ne vrijede ni pišljiva boba čak ni onda kada ih ne „režira” njemački maestro financijskih makinacija Uwe Boll kojeg ni peticije ne mogu natjerati na odlazak u nezasluženu mirovinu. Treći, pak, tzv. development hella obilježenog kako mijenjanjem producentskih kuća, redatelja i showrunnera kao čarapa, tako i pandemijom koronavirusa, a zbog čega se serija, u konačnici, i razvijala praktički cijelo jedno desetljeće.

Ipak, unatoč mlakoj recepciji i kritičara i nemalog dijela publike, Halo je u komercijalnom smislu bio daleko od promašaja, pa je tako ove godine svjetlo dana ugledala i druga sezona, očito zamišljena kao „veliki reset” koji bi seriju trebao izvesti na pravi put.

Ako ste odgledali prvu sezonu možda ćete se maglovito sjećati da je dotična završila s velikim cliffhangerom, a možda i ne jer ipak je bila podosta zaboravljiva, pa se stoga nije zgorega ukratko prisjetiti o čemu se tu točno radilo.

Khm, khm, dakle...

Na samom kraju posljednje epizode, tj. na samom vrhuncu ljutog boja s Covenantovcima na Raas Kkhotskhi, Master Chief (Pablo Schreiber) bio je primoran donijeti ključnu odluku – Hoće li dopustiti svojoj AI asistentici Cortani (Jen Taylor) da preuzme kontrolu nad njegovom sviješću te tako spasiti svoje ljubljene Spartance, kao i uspješno povratiti otuđene forerunnerovske artefakte ili ne?

Požrtvovan do zadnjeg, Master Chief se, naravno, odlučio za prvu opciju te onako šeretski stavio svoju tek propupalu osobnost na kocku, a što nas vraća na netom spomenuti cliffhanger koji, uobličen kao pitanje, glasi: „Skriva li se iza ikonične kacige još uvijek John-117?”

Odgovor na njega gledatelj će dobiti već u prvom prizoru prve epizode u kojem će tim vrhunskih kirurga bez po' muke odstraniti Cortanu, ostavljajući tako Master Chiefa spremnog za novu rundu okršaja s neprijateljem koji nikada ne spava, odnosno pretvarajući čitav ovaj subplot u neku vrst ne-teme.

Dapače, neprijatelj ne samo da ne spava već, uz malu pomoć orbitalnog bombardiranja plazmom, marljivo pustoši raznorazne planete koje čine tzv. „Vanjske Kolonije” – planete kao što je Sanctuary, a na kojem će Master Chief već u uvodnim minutama spasiti život mladoj marinkinji Taliji (Cristina Roldo), ali i ponovno ugledati omiljenu mu – te očito uskrslu – petokolonašicu Makee (Charlie Murphy)...

Premda Halo i dalje nije neka vrhunska serija, a ne bi se baš ni kladili u to da će se u takvu ikada prometnuti, prepuštanje uzdi Davidu Wieneru – novom showrunneru koji je zamijenio Kylea Killena i Stevena Kanea – iz epizode u epizodu pokazuje se kao sve ispravnija odluka.

Druga sezona, prije svega, znatno je koherentnija u usporedbi sa svojom prethodnicom, a što je u podjednakoj mjeri posljedica kako premještanja „težišta” na naizgled beznadan središnji sukob između UNSC-a i Covenanta – fokaliziran, jasno, prvenstveno kroz vizuru Master Chiefa kao protagonista – tako i pohvalnog „kresanja” narativnih ćorsokaka (tj. praktički svega što ima ikakve veze bilo s Kwan, bilo s The Rubbleom).

Napredak je, zatim, vidljiv i u dramskom smislu jer iako Halo na dotičnome polju i dalje nipošto ne briljira, dramski momenti ovoga puta ipak djeluju mnogo uvjerljivije. Dijelom je ovo posljedica već i samog stavljanja većeg fokusa na arhetipski (dakle, ujedno i samorazumljiv) sraz između Davida i Golijata, a dijelom, pak, i toga što svi pripadnici „Silver Teama” konačno bivaju „oslobođeni” inhibitorskih čipova.

Naime, s obzirom na to da, uz Johna-117 i Kai-125 (Kate Kennedy), sada i Vannak-134 (Bentley Kalu) i Riz-028 (Natasha Culzac) malčice više nalikuju homo sapiensima sposobnima za akumulaciju te iskazivanje osjećaja nego li robotima, njihova je međusobna dinamika ovoga puta zanimljivija koliko i prirodnija. Osim toga, dodatnu dozu ljudskosti unosi također i lik Talije – obične vojnikinje koja se igrom sudbine našla u žiži intergalaktičkog rata epskih proporcija kojem nije dorasla, a s kojom će se većina gledatelja upravo iz ovog razloga mnogo lakše poistovjetiti nego li s mitskim Master Chiefom i njegovom veselom, humanijom, ali i dalje izrazito übermenschovskom družinom.

Druga sezona Haloa također se pokazuje uspjelijom i na akcijskom planu jer akcijskih scena em je osjetno više, em su uzbudljivije, odnosno kompetentnije koreografirane i režirane (npr. efektna uporaba kamere iz ruke, odustajanje od POV kadrova), pa tako sada više ne djeluju kao da su iscurile iz nekog od videoigraćih nastavka franšize.

Konačno, na vizualnom planu druga sezona neporecivo je mračnija od prve, a što joj je još jedan dodatni plus jer osim što sad sve to skupa djeluje atmosferičnije i nekako ozbiljnije (koliko već Halo univerzum može djelovati ozbiljno), sve te silne sjenke i magle istovremeno također pomažu prikriti i određene, po imerziju potencijalno pogubne, nuspojave obilate uporabe računalno generiranih specijalnih efekata. Ovo se ponajviše odnosi na genocidne gmazolike vanzemaljce koji ovoga puta ostavljaju utisak stvarne prijetnje, a zbog čega ih se ne bi posramio ni sam David Icke koji seriju po svoj prilici ionako doživljava kao dokumentarac s igranim dijelovima.

Nažalost, usprkos istaknutim pozitivnim pomacima, Halo, a kao što smo ranije već natuknuli, još uvijek nije neka izvanredna serija koju pod svaku cijenu morate pogledati jer dotična i dalje muku muči s nemalim brojem onih istih, starih mana koje su opterećivale i prvu sezonu.

Priča je tako i dalje predvidljiva (Što mislite, hoće li dr. Halsey, Kwan, Soren i Master Chief ponovno ukrstiti puteve?), karakterizacije počesto plošne (ljigavi aparatčik Ackerson, primjerice, intrigantan je poput drugorazrednog bondovskog negativca), dijalozi mjestimično i dalje djeluju kao da ih je pisao ChatGPT, dok su glumačke izvedbe, blago rečeno, šarolike.

Ipak, ako je suditi prema četiri trenutačno dostupne epizode Halo je definitivno na dobrom putu da postane ono što je, uostalom, oduvijek i trebao biti – lako probavljiva ZF akcijska drama koja će neiniciranom gledatelju poslužiti kao minijaturni godišnji odmor od vlastite svakodnevice, a onim okorjelim fanovima kojima neće smetati odstupanja od kanona izliku za još malo druženja s omiljenim im supervojnicima...