Moj prvi susret s himalajskom soli zbio se u Austriji. Naime, nakon posjeta izložbi minerala (Mineralientage) u Münchenu s udrugom za zaštitu geološke baštine ProGeo-Hrvatska, posjetili smo i rudnik soli Altausee nedaleko Salzburga, grada koji je dobio ime upravo po soli. Rudnik soli? I jest i nije: jer riječ je o čitavom kompleksu, s mnoštvom ulaza, galerija i okana. Nekada se, još od antičkih vremena, tu kopala sol, tamna, granitu slična stijena. Kopala se baš poput ugljena. Danas se više ne kopa, nego se buši, a u bušotine se potom utiskuje voda da bi kroz druge bušotine izlazila otopina iz koje se potom kristalizacijom izlučuje sol, kemijski spoj kojem svi znaju ime (natrijev klorid) i kemijsku formulu – NaCl.

Drugi susret s himalajskom soli, ovaj put s pravom, zbio se kada sam kupio od nje napravljenu stolnu svjetiljku. „Morate u nju staviti žarulju sa žarnom niti“, reče mi prodavačica, „jer inače neće nastajati ioni.“  Snebih se, ali ne rekoh: „Kakvi ioni, pobogu!“ NaCl se sastoji od iona, iona natrija (Na⁺) i iona klora (Cl^-), ali kako bi ti ioni mogli lutati po zraku moje sobe ne mogu zamisliti ni uz najbolju maštu. (I kad bi lutali, lutali bi s njima i ioni iz soljenke.) Ioni bi jedino mogli nastati preskakanjem električne iskre, što je jedino moguće kod lučne svjetiljke (koju mi ipak nisu prodali) ili da je himalajska sol – nedajbože – izvor ionizirajućeg zračenja, drugim riječima da sadrži radioaktivne izotope. Unatoč tome kupio sam svjetiljku jer me privukla njezina topla, difuzna ružičasta boja, a estetskom dojmu je pridonijelo i svjetlo žarulje sa žarnom niti jer djeluje kao da se unutar soli nalazi svijeća. 

Ali što ćemo, danas se ništa ne može prodati ako se za to ne može reći da je dobro za zdravlje ili barem da se njime promiče zdrav stil života, a to nešto opet mora biti prirodno jer „priroda liječi“ – unatoč čaju od bunike za Sokrata, muhari, bijeloj pupavki i drugim sličnim ljubimicama gljivara. ( „Priroda liječi“ zapravo je izokrenuto staro načelo „Liječnik liječi, priroda ozdravlja“ – Medicus cutat, natura sanat.) No vratimo se našoj crnoj stijeni.

Namjereno kažem „stijeni“ jer kamena sol je upravo to – stijena. Stijena je zato jer se sastoji od više minerala. Prvi, najvažniji je halit (NaCl), mineral tvrd poput gipsa (tvrdoća po Mohsu 2- 2,5) i nešto lakši od njega (gustoća halita je 2,1 – 2,2, a gipsa 2,31 g/cm³). Drugi mineral je hematit (Fe₂O₃), sitne, u vodi netopljive čestice koje kamenoj soli daju boju. Uz ta dva najvažnija minerala kamena sol može sadržavati i minerale gline te nešto gipsa i organske tvari. A sve zato što gips, kao i halit pripadaju razredu minerala koji se zovu evaporiti. Takvi minerali, samo ime kaže, nastaju evaporacijom, hlapljenjem vode.

Kada se sudare kopnene mase da bi se uzdigle planine, poput Alpa i Himalaja, između njih se obično nađe more koje se pretvori u slano jezero, poput Mrtvoga mora. Iz tog jezera isparava voda, pa se – budući da je najslabije topljiv – prvo iskristalizira gips, kalcijev sulfat dihidrat (CaSO₄·2H₂O). Nakon gipsa iz slanog jezera se izlučuje halit (NaCl) koji se taloži povrh njega. No sada opet dolazi more koje preplavljuje suho jezero, te na njegovo dno taloži glinu koja zaštićuje slojeve gipsa i halita. I tako, kroz mnoge milijune godina nastaju slojevi kamene soli i gipsa – koji se danas kopaju te na druge načine iskorištavaju, pa i onaj turistički.

I to bi bila ukratko priča o himalajskoj i svakoj drugoj kamenoj soli. Nalazišta kamene soli ima svugdje u svijetu, a ponajviše u našem najbližem okruženju. Osim što je korisna, kamena sol je i dekorativna. O tome svjedoči kapelica u rudniku soli koji sam posjetio. Sve je u toj kapelici napravljeno od soli. Slične kapelice postoje u drugim rudncima soli. No ne samo kapelice. Na izlazu iz rudnika soli posjetitelj može kupiti slane suvenire, između ostalog soljenku s prirodnom, nerafiniranom, dakle tamno crvenom soli koja, kažu, daje jelu poseban ukusu.

I po čemu je onda kamena sol s Himalaja posebna?

Rekao bih ni po čemu. Himalaje su, istina, više od Alpa – jer su nastale sudarom Azije s otokom u Indijskom oceanu kojeg danas zovemo Indijskim potkontinentom. To se dogodilo prije 250 milijuna godina, što u geologiji nije neka starost. Kopa se na moderan način (sustavom rovova) od 1872. godine, kada je Indija još bila britanska kolonija – no ni to nije bilo davno. Kemijska analiza otkriva sa sadrži željezo (od hematita) te kalcij, kalij i magnezij, no tih za život važnih elemenata ima toliko da bismo se prije otrovali (letalna doza NaCl iznosi 200 grama) nego od njih nešto hasnili. Na kraju ostaje samo boja kamene soli za koju kažu da je ljepša od boje soli iz drugih rudnika. Sve drugo je trgovačka propaganda, marketing.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije i povijesti znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 3000 znanstveno-popularnih članaka te 14 znanstveno-popularnih knjiga.