Dok su prethodnih stoljeća psi skoro isključivo selekcionirani i uzgajani kako bi služili određenim radnim namjenama (kao čuvari stoke i imovine, pomagači u lovu, borilačke ili trkaće pasmine…), suvremeni uzgoj pasa sve je manje radni, a sve više rezultat težnje za estetikom: uši kao u šišmiša ili obješene do tla, kovrčavo ili ravno krzno svih boja i preljeva, hrenovkasto ili okruglasto ili mišićavo tijelo...

Unatoč sve većem udaljavanju od negdašnjih „namjenskih“ razloga za držanje pasa u kućanstvu, još uvijek postoji uvriježen običaj da se pojedine pasmine povezuju s određenim tipom karaktera i ponašanja tipičnim za tu pasminu. Još uvijek će se u službenim opisima pored definiranja standardnog izgleda naći i opis „karaktera pasmine“; primjerice, American Kennel Club opisuje border collije kao "privržene, pametne i energične", a biglove kao "prijateljske, znatiželjne i vesele".

Suvremena znanost, s druge strane, crpeći argumente na genetskim istraživanjima i bihevioralnim analizama različitih pasmina, sve više ukazuje na činjenicu da je pasmina psa slab prediktivni faktor njegovog ponašanja. Jedno od takvih istraživanja, nedavno objavljeno u časopisu Science, gdje su korišteni genetski podaci više od 2.000 pasa, kombinirani s podacima dobivenim anketiranjem samih vlasnika pasa, pokazalo je da pripadnost određenoj pasmini objašnjava tek 9 % razlika u ponašanju između pojedinih pasa

Darwinova arka za pse

„Svi smo oduvijek bili fiksirani uz stari, uvriježeni stereotip i pretpostavljali smo da pasmina predviđa ponašanje pasa“, izjavila je genetičarka Elinor Karlsson s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Massachusetts Chan u Worcesteru na brifingu za novinare održanom povodom objavljivanja rezultata istraživanja. „Donedavno to nikada nije bilo dovedeno u pitanje na argumentiran, znanstveni način“, rekla je.

No, zadnjih godina se genetičari sve više pokušavaju baviti tom tematikom. Tako je primjerice u jednoj studiji iz 2019. u kojoj je istraživano može li se u genetskim razlikama između pasmina  pasa pronaći i razlog za različitost njihovog ponašanja i karaktera, otkriveno je da geni zaista mogu objasniti neke od razlika između, na primjer, labradora i pekinezera. No, kako to istraživanje nije konkretno definiralo u kojoj točno mjeri genetika ima utjecaja na pseći karakter, Karlssonova i njezini kolege osmislili su studiju kojom bi pokušali preciznije izmjeriti koliko razlika u pasmini može predvidjeti varijacije u ponašanju pojedinih pasa.

Kako bi mogli proučavali varijacije na individualnoj razini, istraživački tim je trebao prikupiti  dvije vrste podataka velikog broja pasa: analizu svakog pojedinog genoma i podatke o njihovom ponašanju. U tu svrhu su formirali „Darwinovu arku“, opsežnu bazu podataka otvorenog koda u koju su prikupili odgovore više od 18 000 vlasnika kućnih ljubimaca na anketu o osobinama i ponašanju svojih ljubimaca. Anketa se sastojala od preko 100 pitanja o ponašanju pasa, koja su istraživači grupirali u osam „skupina ponašanja“, uključujući socijalizaciju (kako se pas ponaša u društvu poznatih i nepoznatih ljudi), društvenost (ponašanje prema drugim psima), poslušnost (kako reagira na naredbe) i druge.

Također su prikupljeni genetski podaci od 2.155 pasa (kako čistokrvnih, tako i mješanaca), uključujući 1.715 pasa iz „Darwinove arke“, za koje su njihovi vlasnici poslali briseve pseće sline iz kojih su analizom DNA definirane genomske karte svakog pojedinog psa. U istraživanje su uključeni i psi mješanci (psi bez striktne pasmine), kako bi poslužili kao kontrolna skupina u odgovoru na pitanje kako pasminsko (genetsko) podrijetlo utječe na ponašanje.

Vlasnički stereotipi i pseće iznimke

Anketiranje vlasnika mješanaca o ponašanju njihovih pasa omogućilo je da se izbjegne tzv. „čistokrvne stereotipe“. Naime, pretpostavka je da vrsta pasmine može utjecati na vlasnike i njihov način na koji postupaju prema svojem rasnom psu, čime vlasnici neposredno utječu na formiranje karaktera i ponašanja svojega psa. Jednostavnije rečeno: ako netko ima štene pekinezera, vjerojatno ga neće odgajati i dresirati da se ponaša onako kako se stereotipno očekuje ponašanje dobermana ili rotvajlera.

U istraživanju su uspoređivani genetski podaci s anketnim podacima karaktera i ponašanja pojedinačnih pasa kako bi se identificiralo gene povezane s određenim osobinama. Rezultati su pokazali da je socijalizacija s ljudima najnasljedniji čimbenik ponašanja kod pasa, kao i da su motorički obrasci ponašanja - poput zavijanja i vraćanja bačenih predmeta - općenito nasljedniji od drugih oblika ponašanja.„To ima smisla“, rekla je tijekom brifinga Kathryn Lord, evolucijska biologinja uključena u istraživanje. „Prije nego što je u zadnjih stotinjak godina započeo moderni uzgoj, psi su bili uzgajani za funkcionalne uloge koje su morali obavljati, kao što su lov ili stočarstvo".

Danas se genetski "otisci" takve nekadašnje selekcije još uvijek pojavljuju u nekim pasminama. Na primjer, stočarski psi (ovčari) su u prosjeku poslušniji i razigraniji. Iz toga također slijedi da, pojedine pasmine imaju veću vjerojatnost iskazivanja određenih motoričkih obrazaca: retriveri, što nije iznenađujuće, imaju veću sklonost retrievingu, vraćanju bačenih predmeta.

No, iako je istraživanje pokazalo da se neke pasmine mogu povezati s određenim tipom ponašanja, ipak sâma pasmina nije bila pouzdan pokazatelj individualnog ponašanja pojedinih pasa: mada je poznato da retriveri rijetko zavijaju, mnogi vlasnici su u anketama izjavili da su njihovi retriveri vrlo često zavijali; hrtovi, primjerice, rijetko zakopavaju igračke i kosti… osim što mnogi hrtovi to često rade.

Vrlo malo toga je u rasi i genima

„Istraživanje je potvrdilo ono što su i mnogi uzgajivači opazili: pasmine pasa se u prosjeku razlikuju u ponašanju, ali postoji mnogo varijacija unutar pasmina, a najviše varijacija postoji između svakog pojedinog psa, što se ne može objasniti genetikom“, objašnjava Adam Boyko, kinološki genetičar sa Sveučilišta Cornell.

Genetički predodređena svojstva pasmine, kao što su primjerice težina i veličina, imala su vrlo malen - gotovo nikakav – učinak na ponašanje pasa. Usporednom analizom genetičkih svojstava i anketnih odgovora o ponašanju pasa pronađena je uzajamna korelacija u samo oko 9% svojstava ponašanja.

Trener pasa Curtis Kelley iz Pet Parent Alliesa u Philadelphiji komentira rezultate studije: „Istraživanje je potvrdilo da su psi individualni, baš kao i ljudi. Kao što nije pravilo da su, na primjer, ljudi s genetski krupnijom, mišićavijom građom agresivniji od osoba sitne konstitucije, da ne spominjemo i stereotipne predrasude o ljudskim nacijama i rasama, tako ni kod pasa njihova pasmina ne predodređuje njihov karakter i ponašanje. Čak i unutar istog legla, psi mogu pokazati vrlo različite osobnosti. Štene će vam otprilike s osam tjedana pokazati svoj osnovni karakter, a na vama je da ga usmjerite i korigirate“.

Ukratko, pas – bio čistokrvan ili mješanac – nije predodređen svojom genetikom, nego je preslika svojega vlasnika i njegove sposobnosti da bez stereotipa i predrasuda o pasmini svojeg ljubimca odgoji u druželjubivog, poslušnog, socijaliziranog i karakterno smirenog odraslog kućnog ljubimca.