Zamislimo svi zajedno jedno ovakvo pismo Uredništvu vašeg i našeg Buga: „Štovani Bugovci! Imam 61 godinu. S obzirom na enorman napredak računalne tehnologije, što mislite - hoću li živjeti dovoljno dugo da dočekam da se jednoga dana sadržaj moje svijesti i sjećanja trajno pohrani u računalo? LP, vaš I.B.“

Ovakvo pitanje ne bi ni najmanje bilo neočekivano ni iznenađujuće: posljednjih desetljeća književna, filmska i televizijska science fiction produkcija, fascinirana eksplozivnim rastom mikroprocesorske snage i memorijskih kapaciteta računala, sve uvjerljivije stvara iluziju o usporedivosti kapaciteta i brzine procesuiranja informacija između računala i ljudskog mozga. Sve smo skloniji vjerovati da se sadržaj i funkcioniranje ljudske svijesti mogu simplificirano usporediti s inputom i outputom električnih signala unutar procesorskih jedinica računala, te da se ljudski mozgovi stoga mogu uspoređivati s kompjutorima.

Stvarnost je, međutim, znatno kompliciranija. Za početak valja jasno istaknuti da mi zapravo još uvijek uopće nemamo pojma koliku količinu informacija ljudski mozak zaista može procesuirati, pohraniti i zadržati; čak i najnaprednija suvremena istraživanja strukture i funkcije centralnog živčanog sustava kralješnjaka jedva da su zagrebla površinu te neopisivo komplicirane i opsežne teme.

Kubični milimetar beskonačnosti

Prije dvije godine, primjerice, istraživači s Allenova instituta za znanost o mozgu u Seattleu su tijekom dobro osmišljenog istraživanja moždanih struktura vrlo kvalitetno mapirali 3D strukturu rasporeda svih neurona sadržanih u jednom kubičnom milimetru mozga laboratorijskog miša. Unutar ove minijaturne kocke moždanog tkiva veličine zrna pijeska izbrojali su više od 100.000 neurona s preko milijardu uzajamnih sinaptičkih veza među njima. Korištenjem moćnih računala uspjeli su zabilježiti oblik i konfiguraciju svakog pojedinog neurona i svih uzajamnih veza između svih neurona unutar tih sićušnih 1 mm³.

Tijekom tog istraživačkog pothvata automatizirani mikroskopi su zabilježili preko 100.000.000 ultramikrofotografija snimljenih tijekom analiziranja više od 25.000 ekstremno tankih rezova na koje je taj minijaturni uzorak mišjeg moždanog tkiva bio „našnitan“. Proces snimanja trajao je kontinuirano tijekom nekoliko mjeseci, a za pohranu snimaka utrošeno je preko dva petabajta (dva milijuna gigabajta) memorijskog prostora. Računalna analiza te enormne količine podataka s ciljem 3D-rekonstrukcije modela neuronske mreže u komadiću mišjeg mozga potrajala je još mjesecima, unatoč korištenju vrlo sofisticiranih, snažnih računala.

Ako je tolika količina rada, truda, opreme i znanja bila potrebna za pohranjivanje informacija o tome koliko se neurona i njihovih veza nalazi u jednom kubičnom milimetru mišjeg mozga, lako možemo shvatiti kako prikupljanje već samo anatomskih informacija iz cjelokupnog ljudskog mozga neće biti lak zadatak. A pritom nećemo ni spomenuti kako je to samo morfološka analiza mikroskopske strukture, te kako nam znanje o tome koliko i kakvih neurona ima u mozgu i koje su im uzajamne veze uopće ne govori ni riječi, ni sloga, ni bajta o tome koliko i kakvih informacija se nalazi pohranjeno unutar tih ekstremno brojnih i složenih struktura.

Pitanje brzine

No, sve i da neka skorašnja, buduća računala svojom brzinom i snagom uspiju u razumnom vremenu skenirati i analizirati građu i sadržaj nečijeg mozga, takvo izdvajanje i pohranjivanje podataka uopće neće biti jedini izazov. Jer, na kraju tako opsežnog i tehnološki ekstremno zahtjevnog posla, naš mozak i njegov sadržaj bismo tek imali sistematizirano uskladištene. I što bismo s tim podacima o strukturi i sadržaju svih naših moždanih neurona potom mogli raditi, osim da ih čuvamo na lageru?

U teoriji, mogli bismo izuzetno moćnim računalnim resursima pristupati tim uskladištenim podacima i očitavati ih, pa i koristiti te informacije za emulaciju pamćenja i svijesti osobe čiji mozak smo uskladištili. No, da bi takvo ultra-mega-turbo računalo barem izdaleka moglo emulirati način rada ljudskog mozga, trebalo bi biti sposobno pristupiti svim pohranjenim informacijama u ekstremno kratkom vremenu, onako kako to naš mozak čini. Već površno znanje o karakteristikama računalne memorije govori nam: zbog logične potrebe za što većom brzinom pristupa tako ogromnoj količini informacija, podaci ne smjeli biti pohranjeni na tradicionalni način pohrane kao što su stackovi elektromehaničkih hard-diskova, pa čak ni u non-volatile SSD, nego isključivo kao random access (RAM) ili neko novo, do sada još nepostojeće rješenje za brz, nesekvencijski pristup podacima učitanim u memoriju.

Međutim, u tom slučaju se pojavljuje značajno tehnološko ograničenje: ako bismo 2 petabajta, količinu podataka prikupljenu o samo jednom kubičnom milimetru mišjeg mozga, pokušali pohraniti u RAM super-računala, to bi značilo zauzimanje dvanaest puta većeg memorijskog kapaciteta nego što ga posjeduje najveće single-memory računalo koje je do sada konstruirano s ciljem optimiziranja brzine pristupa većoj količini pohranjenih podataka, a ne brzine njihove obrade (trenutno je to HP Enterprise „The Machine“ sa 160 terabajta RAM-memorije). A još uvijek govorimo tek o sićušnih 1 mm³  mozga. I to mišjeg mozga, strukturom i funkcijom znatno primitivnijeg od ljudskog.

Ljudski mozak pak sadrži oko 100 milijardi neurona (dakle oko 10¹¹, što je otprilike broj zvijezda koje možemo izbrojati na Mliječnom putu), a to je preko 10⁶ puta više od broja neurona koje sadrži kubični milimetar mišjeg mozga. Svakim daljnjim korakom brojke se samo gomilaju: ukupan broj neuronskih sinaptičkih veza u ljudskom mozgu procjenjuje se na nevjerojatnih 10¹⁵. A desetka nakon koje slijedi 15 nula je broj zvijezda sadržanih u više od milijun galaksija: doslovce nezamislivo mnogo.

Pitanje količine

Svaka od tih 10.000.000.000.000.000 sinapsi našeg mozga je mikroskopski malen, ali posve funkcionalan neurokemijski switch, signalna sklopka za prijenos i pohranu elektrokemijske informacije. I kao da nije dovoljno što je ukupan broj takvih moždanih „prekidača“ nedokučivo ogroman, cijela priča se komplicira i činjenicom da podaci koji tuda prolaze nisu binarni, nisu pojednostavljeni na razinu nule ili jedinice: količina signala na sinapsi je varijabilna, jer ovisi o količini nerotransmiterskih molekula u sinaptičkoj pukotini, pa informacija koju sinapsa prenosi može nositi bilo koju vrijednost između 0 i 1. Dakle, ne radi se samo o očitavanju jednostavnog binarnog on-off signala sa svih 10¹⁵ sinapsi, nego je svih tih 10¹⁵ signala u domeni pohrane i razmjene fuzzy logic informacija, s nezamislivom, praktički beskonačnom količinom iteracija. 

Sve i da ne namjeravamo pohraniti baš kompletan sadržaj mozga, nego samo ono što smatramo važnim ili ono što nas definira kao svjesnu osobu, morali bismo unaprijed točno znati lokaciju, redoslijed važnosti informacija i hijerarhijski sustav njihovog organiziranja u mozgu. To je za sada – a vjerojatno i zauvijek – nemoguće provesti, jer su brojna dosadašnja istraživanja pokazala kao se u svakoga čovjeka informacije u mozgu procesuiraju na potpuno individualan način, što nas uostalom i čini uzajamno različitim individuama. Stoga nije moguće uniformirano, šablonski pristupiti očitavanju ciljanih dijelova mozga u svrhu parcijalnog pristupa samo probranim dijelovima informacija i ljudske svijesti, pa nam ne preostaje drugo nego napraviti mirror-kopije kompletne moždane strukture i  svih informacija sadržanih u njoj.

Podsjetimo se samo jednog od najjednostavnijih pravila pohranjivanja podataka: prije nego što kliknete na „Save as…“, morate osigurati dovoljno prostora za memoriranje svih informacija koje trebate prenijeti. Ako prije početka pohrane ne znate koliko informacija trebate pohraniti, možda će vam prije dovršetka prijenosa podataka ponestati memorijskog prostora, što znači da bi dio informacija mogao ostati nepotpun ili oštećen, pa ih računalo kasnije ne bi moglo procesuirati.

Još jedno zlatno pravilo sejvanja glasi: „Backup. Backup! BACKUP!“. Shodno tom mudrom savjetu, svi bi podaci morali biti pohranjeni u najmanje dvije (ako ne i tri) kopije, kako bi se spriječile katastrofalne posljedice potencijalnog gubitka podataka.

Pitanje načina

Dakle, ne znamo koliko podataka imamo u mozgu, niti znamo kako ih ciljano očitavati u svim njihovim finim nijansama raširenim na svemirski enormne brojke. A ako ne znamo koliko informacija je pohranjeno u ljudskom mozgu, još manje možemo znati kako ih vjerno prenijeti u računalo. Jer, prvo bismo morali prevesti sinaptičke fuzzy-logic informacije u nekakav programski jezik koji računalo može očitati i koristiti nakon što ih se pohrani u memoriji. Međutim, svako odstupanje i pogreška pri tom procesu google-prevođenja s neuronskog na računalni jezik vjerojatno bi rezultirali katastrofičnim gubitkom vjernog prenošenja moždanih informacija u računalo.

Sve što smo nabrojali tek je jedan problem u nepreglednom nizu potencijalnih poteškoća koje nas čekaju na putu do spremanja sadržaja cjelokupnog ljudskog mozga u računalo. Vratimo se načas na  izvanredno marljiv i minuciozan rad istraživača koji su uspjeli u potpunosti pohraniti 3D strukturu mreže neurona u malenom dijelu mišjeg mozga, te se podsjetimo kako je to učinjeno iz 25.000 iznimno tankih, mikroskopskih kriški tkiva. Zamišljate li kockicu od 1×1×1 milimetar izrezanu na 25.000 ultratankih kriški? Impresivno, zar ne?

Kako se čini, ista takva (ili vrlo slična) tehnika bi se morala primijeniti na ljudski mozak kojega želimo potpuno „očitati“. Jer, informacije u mozgu pohranjene su u svakom detalju fizičke strukture uzajamnih veza između neurona, u njihovoj veličini i obliku, kao i broju i mjestu veza između njih. Izvanjskim skeniranjem mozga čak i najsuvremenijim tehnikama mogu se dobiti tek vrlo grube slikovne informacije, ukoliko ih uspoređujemo sa slikama dobivenim u rezoluciji od preko 600.000 dpi, koliko iznosi ona dobivena „narezivanjem“ moždanog tkiva.

Biste li pristali da vam se mozak reže na 600.000 dpi kako bi se dovoljno precizno moglo analizirati anatomske odnose među vašim neuronima i sinapsama?

No, čak i ako bismo se dogovorili da vaš mozak narežemo na iznimno tanke kriške, vrlo je malo vjerojatno da bi se cijeli volumen vašeg mozga ikada mogao izrezati s dovoljno preciznosti i ispravno "ponovno sastaviti". Čovjekov mozak naime ima volumen od oko 126.000.000 kubičnih milimetara. To bi zahtijevalo precizno, nepogrešivo narezivanje da otprilike 3.000.000.000.000 (tri trilijuna) tankih šnita, te njihovu vrlo preciznu analizu i ekstremno zahtjevnu računalnu 3D-rekonstrukciju.

Pitanje vremena

Ako već do sada niste odustali od daljnjeg razmišljanja o pokušaju stvaranja vjerne kopije vašeg mozga u računalu, krenimo dalje, pa nakon diskusije od problemima količine podataka i načina za njihovu pohranu, porazgovarajmo malo i o faktoru vremena.

Nakon što umremo, naš mozak vrlo brzo prolazi kroz značajne promjene koje su i kemijskog i strukturnog karaktera. Već nakon manje od desetak minuta bez opskrbe krvlju i kisikom, naši neuroni nepovratno umiru. A kada neuroni umru, praktički odmah gube svoju sposobnost komunikacije, njihova strukturna i funkcionalna svojstva brzo se mijenjaju. To znači da više nemaju svojstva prikupljanja i pohrane informacija koja imaju dok su (i dok smo) živi.

Ali još je problematičnija činjenica to što naš mozak kontinuirano postaje sve stariji i trošniji još za života: od naše 20. godine gubimo oko 85.000 neurona dnevno. Ipak, ne brinite jako o tome (nego brinite umjereno), jer uglavnom gubimo neurone koji nisu našli svoju namjenu, nisu bili pozvani da se uključe u bilo kakvu obradu informacija. To pokreće program staničnog samouništenja (koji se naziva apoptoza). Drugim riječima, skoro stotinu tisuća naših neurona samoubija se svaki dan. Drugi pak neuroni umiru zbog iscrpljenosti, slabije cirkulacije, bolesti ili infekcije.

To međutim i nije izrazito velik problem, jer u dobi od 20 godina imamo gotovo 100 milijardi neurona, a s takvom stopom opadanja ćemo do dobi od 80 godina izgubiti samo 2-3% naših neurona. Pod uvjetom da ne obolimo od neke neurodegenerativne bolesti (Parkinson, Alzheimer i ostala ekipa), mozak nam i u dobi od 80 godina još uvijek može u sebi sadržavati naš cjeloživotnu svijest, karakter, sjećanja i osobnost.

Ali koja bi bila prava životna dob za skeniranje i pohranjivanje? Biste li radije pohranili svoj um star 80 godina ili onaj star 20 godina? Pokušajem preranog pohranjivanja vašeg uma izgubili biste priliku za stjecanje mnogih sjećanja i iskustava koja bi vas definirala kasnije u životu. Ali s druge strane, prekasnim pokušajem prijenosa vaše svijesti i sjećanja na računalo izložili biste se riziku pohranjivanja uma s staračkom demencijom, u stanju „istrošenosti“ u kojem su se neka sjećanja i karakteristike vaše osobnosti također nepovratno izgubili.

Dodatna pitanja

Dakle, s obzirom na to što: a) ne znamo koliko je prostora za pohranu sveukupnih moždanih informacija potrebno; b) ne možemo očekivati kako ćemo u presudnom trenutku imati dovoljno vremena i resursa za potpuno mapiranje 3D strukture cijelog ljudskog mozga; c) bismo vam mozak morali izrezati na milijune sićušnih kockica i krišaka, te d) je praktički nemoguće odrediti tajming kada izvršiti prijenos… takvo što vjerojatno neće biti moguće učiniti još dugo vremena, ako uopće ikada. A i ako bi bilo moguće, nakon svega pročitanog vjerojatno ni ne biste željeli krenuti u tom smjeru.

No, u slučaju da ste ipak još uvijek u iskušenju, možemo mi i nastaviti s detaljnijom analizom svakog od navedenih koraka.

Možda je najveći problem to što čak i kad bismo mogli shvatiti nemoguće i preskočiti mnoge prepreke o kojima smo raspravili, još uvijek znamo vrlo malo o mehanizmima koji leže u pozadini moždane funkcije. Nakon četiri temeljna pitanja: „što“ (koje informacije postoje?), „gdje“ (na kojim neuroanatomskim mjestima u mozgu se te informacije nalaze?), „koliko“ (koja količina memorijskog prostora je potrebna za pohranu?), te "kada" (koje bi bilo pravo vrijeme za prijenos tih informacija?), slijedi ono najteže pitanje: "kako?".

Recimo da smo u mozgu našega I.B.-a uspjeli potpuno i bez pogreške rekonstruirati strukturu svih stotina milijardi neurona sveudilj sa svim vezama između njih, te smo uspjeli pohraniti i prenijeti ovu astronomsku količinu podataka u računalo u tri kopije. Čak i kad bismo mogli pristupiti tim informacijama selektivno, precizno, na zahtjev i trenutno, svejedno bismo se i dalje suočavali s ultimativnom, najvećom nepoznanicom: kako to funkcionira?

Pitanje modulacije

Nemojmo biti radikalno pesimistični! Ipak neke stvari i znamo. Primjerice, znamo da neuroni komuniciraju jedni s drugima na temelju lokalnih neuralnih impulsa, mikroelektričnih promjena koje putuju kroz stanične ogranke (kratke dendrite i dugačke aksone). Ti impulsi se s jednog neurona na drugi prenose izravno ili na kontaktnim punktovima koji se nazivaju sinapse.

U sinapsama se električni impulsi pretvaraju u kemijske signale: električni impuls koji dospije do sinapse potakne ultrabrzo oslobađanje posebnih kemikalija – neurotransmitera ili bolje rečeno neuromedijatora – koji (ovisno o kemijskom sastavu) mogu ili aktivirati ili deaktivirati sljedeći neuron u nizu. Do sada smo uspjeli shvatiti vrlo mnogo ključnih detalja o principima nastanka, kontrole i modulacije takvog neuralnog prijenosa informacija; problem je što samo pasivnim promatranjem strukture neurona i njihovih uzajamnih veza ne možemo dokučiti sadržaj i smisao tih informacija.

Jer, da bismo doznali koje se molekule koriste kao neuromodulatori prijenosa informacija između dvaju neurona, moramo primijeniti tehnike molekularne analize i genetskih testova. To u stvarnosti ponovno znači potrebu za laboratorijskim fiksiranjem i rezanjem tkiva na tanke kriške. Često takve analize uključuju i tehnike biokemijsko-histološkog bojanja moždanog tkiva, pri čemu tehnike rezanja moraju biti kompatibilne s njima. No, tehnike bojanja potrebne za rezanje radi molekularne analize (histokemijskih ispitivanja) nisu nužno kompatibilne s rezanjem potrebnim za morfološku rekonstrukciju 3D strukture.

I tako smo odjednom suočeni s izborom koji je još teži i jeziviji od određivanja u kojem trenutku vašeg života bi bio najbolji tajming da se odreknete vašeg fizičkog postojanja i prijeđete u računalnu memoriju: morali biste odlučiti između strukture i funkcije – između određivanja trodimenzionalne arhitekture vašeg mozga s jedne strane ili određivanja načina na koji vam mozak funkcionira na staničnoj razini. Jer još uvijek ne postoje (a kako se čini, još dugo i neće, ako uopće ikada) metode za prikupljanje obje vrste informacija u isto vrijeme, a koje bi pritom još i očuvale funkciju i strukturu mozga netaknutima.

Pitanje zašto

I usput, ne želeći uvećavati ionako već dovoljno ozbiljnu dramu, samo da napomenemo: sve ako i uspijemo snimiti kako neuroni uzajamno komuniciraju i ako uspijemo pronaći način da te podatke snimimo i spremimo za pohranu – time smo prikupili još jedan, eksponencijalno veći sloj informacija o našem mozgu nego što su strukturalni podaci o njegovoj trodimenzionalnoj građi. To pak znači da nam je za pohranu podataka o funkciji potrebno još puno, puno više memorije od one nesagledive količine koju smo prethodno predvidjeli za memoriranje podataka o sâmoj građi. I to sve u najmanje dva backup-primjerka, naravno.

Stoga je mogućnost prijenosa informacija sadržanih u mozgovima na računala krajnje udaljena i mogla bi zauvijek biti nedostupna. Možda bismo tu trebali stati s dokazivanjem uzaludnosti takvih pokušaja, ali neću. Jer ima se još toga za reći. Recimo, možemo upitati našega I.B.-a jedno protupitanje: „Zašto želiš staviti svoj mozak u računalo?“.

Možda će I.B. na takvo naše pitanje ipak imati neki suvisao odgovor. Recimo, mogao bi nam reći da želi prenijeti svoj um na računalo kako bi mogao ostati živ i dulje od svojeg tjelesnog životnog vijeka, da želi nastaviti postojati unutar stroja i nakon što se njegov um i svijest više ne mogu implementirati u kosti, kožu i mišiće.

No, sada smo zakoračili u područje metafizike i filozofije. Jer, sve ako zamislimo da su svi ranije navedeni nemoguće uvjeti ipak nekim čudom ispunjeni i svi tehnički problemi pohrane netaknutog ljudskog uma u računalo ipak riješeni, te da smo uspjeli potpunu simulaciju funkcioniranja vašeg mozga "kopirati" u računalo, u trenutku kada se odlučite za prelazak iz tijela u stroj, I.B. bi prestao postojati.

Zašto? Pa zato što ljudi postoje jer su živi. Znam da je upravo izrečeno nešto što je samo po sebi razumljivo, krajnje trivijalno, na granici gluposti. No, ako bolje razmislite, u toj simplificiranoj slici (život = postojanje) sadržano je puno više nego što se čini na prvi pogled. Pokušat ću stoga biti jasniji.

Živi um, onaj koji čini nas kao osobe, koji definira naše postojanje, prima informacije iz okolnog svijeta putem naših osjetila. Naš je um vezan za tijelo nam „servira“ sliku okoline na temelju fizičkih osjeta, koji potom nakon obrade u mozgu stvaraju psihički osjet, mentalnu sliku svemu oko nas, temeljenu na podacima koje nam je prikupilo naše tijelo. Taj naš psihički osjet potom uzrokuje fizičke manifestacije našeg postojanja i interakcije s okolinom - kao što su promjene u otkucajima srca, disanju i znojenju, koje se iznova mogu osjetiti i dodatno pridonijeti unutarnjem iskustvu.

Pitanje interakcije

Sada slijedi ključno pitanje: kako bi sve ovo funkcioniralo ako bismo bili „zapakirani“ u računalo samo našim umom, bez fizičkog tijela? Naš mozak neprimjetno i neprestano integrira signale iz svih osjetila kako bi proizveo unutarnje reprezentacije vanjskog svijeta i obradio ih na temelju svih naših prethodnih iskustava i sjećanja, kako bi naposljetku stvorio svijest (naš osjećaj da smo živi i da jesmo ono što jesmo). Sve to se u našem mozgu odvija na način koji nam je još uvijek potpuna misterija.

Koliko god bismo u nekoj budućnosti uspjeli tehnološki usavršiti računalni input (senzore, kamere, mikrofone, detektore…) koji bi našem umu spakiranom u računalo pružili sliku svijeta koji se nalazi oko njega, upitno je hoće li ikada i najnapredniji input uspjeti barem približno vjerno emulirati tjelesne osjete vida, sluha, njuha, prostornosti (propriocepcije), ravnoteže, topline, dodira… kakve našem mozgu svake mikrosekunde „servira“ naše tijelo. A bez adekvatnog inputa, nema ni pomisli o tome da bi mogao postojati bilo kakav zadovoljavajući output, neki oblik interakcije „našeg mozga spremljenog u računalu“ s okolnim svijetom.

Hajdemo korak dalje, pa pretpostaviti kako bi bilo moguće zatražili upgrade i svoj um prebaciti u sofisticiranog robota opremljenog nizom senzora koji su sposobni vidjeti, čuti, dodirnuti, pa čak i pomirisati i okusiti svijet, te da se taj robot može kretati i govoriti (zašto ne?).

Ali čak i tada, teoretski je i praktično je nemoguće postići da potrebni senzori i motorički sustavi pružili osjete i proizveli radnje koje su identične ili čak usporedive s onima koje pruža i proizvodi vaše trenutno biološko tijelo. Jer oči nisu obične kamere, uši nisu samo mikrofoni, a dodir nije samo procjena pritiska. Primjerice, mi još uvijek ne znamo kako se informacije iz očiju uzajamno kombiniraju nakon što dospiju u mozak, pa pored toga što mozgu prenose kontraste i boje, uspijevaju analizirati trodimenzionalnost, dubinu i udaljenost između objekata. Da ne spominjemo kako naš vid unaprijed eliminira dijelove slike koji su nam nepotrebni za analizu slikovnih informacija iz okoliša Recimo, vlastiti nos nam je uvijek  u vidnom polju, ali ga praktički ne vidimo jer nam je to nebitna informacija. Kako to uspijevamo? Ne znamo. I ne znamo kako tome naučiti računalo u koje ćemo spremiti naš mozak.

Pitanje snova

Bez osjeta koji naš um smještaju u njegov okoliš, nema interakcije sa svijetom. A bez interakcije sa svijetom, koliko god ona inače bila suptilna i nesvjesna, kako bi naš um mogao funkcionirati? I kako bi nam se takav izolirani um se mogao razvijati i mijenjati? Ako mozak, digitalizitan i umjetan ili ne, nema ulaznih informacija ni mogućnost emitiranja svojeg postojanja u okoliš, onda je lišen života, baš kao i mrtav mozak. Naš um i svijest nisu definirane nekim stacionarnim stanjem, nego kontinuitetom svojega dinamičkog prilagođavanja okolišu, neprestanim učenjem, razvijanjem i napredovanjem.

Drugim riječima, čak i uz pretpostavku ispunjavanja svih ekstremno kompliciranih preduvjeta o kojima smo ranije govorili, prijenos našega mozga na računalo ne bi uspio održati naš um živim.

Iz svega ovoga slijedi zaključak kako naš „preneseni um“ ne bi imao mogućnost povezivanja sa svijetom onako kako to čini naš tjelesni, živi um. Uostalom, kako bismo uopće mogli povezati umjetne senzore s digitalnom kopijom našeg živućeg uma? I još dalje: što je s opasnošću od hakiranja? I što je s rizikom od kvara hardvera?

Ako si mene pitao, dragi I.B, odgovorit ću ti da ne vidim ni tehnološkog načina, ni svrhe niti smisla da svoj mozak pohranjuješ u računalnu memoriju.

Zauzvrat, dobri moj frende, želim ti dug, zdrav i sadržajno bogat život u zdravom tijelu, jer to je jedini način i jedino mjesto gdje će tvoj um postojati i napredovati sve dok ga tvoj živući mozak pohranjuje u sebi. I želim ti snove - nešto što androidi nikada neće imati.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}