Opisivati dobre igre nikada nije bio problem. Osim što se uz njih zabavim i utučem sate slobodnog vremena na ganjanje kojekakvih vanzemaljaca, promišljanje o slijedećem potezu ili rješenju kakve zagonetke, rečenice u recenzijama doslovce lete. Sličan tretman dobivaju i loše igre, jer nema ništa lakše od ukazivanja na propuste, loše ideje i nesavršenosti s kojima sam se tijekom igranja susretao i u konačnici dodijelio slabiju ocjenu.

Treću kategoriju predstavljaju razočaranja, naslovi u koje sam polagao velike nade i kojima posvećujem mnogo više vremena nego što je to potrebno, no koliko god se trudio pronaći nešto dobro, što realno i uspijeva, na svakom koraku me igra podsjeća da imam prevelika očekivanja koja treba umanjiti i suočiti se s realnošću da bez obzira na favoriziranje, pred sobom imam projekt koji je ili trebao dodatno vrijeme za usavršavanje, ili su njegovu pravu narav developeri kamuflirani vrhunskim marketingom. U nastavku donosim tri igre koje pripadaju toj trećoj kategoriji.

Warcraft III Reforged

Razmišljajući o igrama za ovaj kratki pregled, prvi mi na pamet pada Warcraft III Reforged. Što nije nimalo čudno. Naime, dovoljno se prisjetiti rubrike najigranijih naslova u našim godišnjim vijećanjima za najbolju igru godine u kojima kolege svake godine stavljaju različite favorite uz koje su se najviše zabavljali, te pogledati moj izbor. Svake je godine to World of Warcraft, masovka koja je starija čak i od određenog dijela čitatelja, a ljubav za ovu fantaziju je započela davnih dana pojavom Warcrafta: Orcs & Humans, njegovim nastavkom Tides of Darkenss, te se dodatno učvrstila uz Warcraft III: Reign of Chaos.

Najavom remasteriranog izdanja Warcrafta III sam sasvim logično bio oduševljen i odmah preorderao najskuplje izdanje koje je dakako dalo neke kozmetičke predmete u WoW-u, no kako to obično biva s previsokim očekivanjima, početkom godine uslijedio je hladan tuš. Naime, 28. siječnja sam kao i masa fanova diljem svijeta napokon zaigrao ovo čudo i premda je početak obnovljenih avantura djelovao obećavajuće, svakim trenom sam bio uvjereniji da ga igram isključivo iz sentimentalnih razloga. Istina, ne mogu reći da mi se nova grafika nije svidjela, no po istoj sam igre prestao suditi davnih dana. Može biti plus, ali nikako nije presudan faktor što se pokazalo točnim i u slučaju Warcrafta III Reforged koji je "bolovao" od previše praznih obećanja.

Pod time mislim na redizajn korisničkog sučelja koje nije provedeno prema ranijim najavama, dok posebice zamjeram polovičnu funkcionalnost multiplayer načina igranja zbog kojih je War III izvorno i doživio najveći uspjeh. Doduše, valja priznati da najveći dio kolača pripada modifikaciji DotA koja je pokrenula čitav jedan žanr, no čak ako i nju izuzmem, original je pružao daleko više zabave od nove botoksirane verzije. Da Warcraft III Reforged nije ono što su igrači očekivali je nakon izlaska svjedočila masa nezadovoljnih komentara, čega su bili svjesni i u Blizzardu čim su omogućili vraćanje proizvoda što su mnogi izvorni fanovi i napravili. Osobno, nisam posegnuo za tako drastičnom mjerom (ponovo) iz sentimentalnih razloga, a i Meat Wagon mount u WoW-u je nešto čime se rado provozam po bespućima Shadowlandsa.

Predator: Hunting Grounds

Dok sam početkom godine likovao i slinio nad obećavajućim Predator: Hunting Groundsom, travanj je, uz koronu, donio i neslavni akcijski multiplayer kojeg se nevoljko prisjećam. Osnovu je trebalo činiti iskustvo igranja u ulozi najmoćnijeg lovca iz razonode, a ono što sam iskusio je bila malo teža katastrofa koja je pala na svim ispitima koji mogu zadesiti neku igru. Netko će se loviti za grafiku koja jest divna i krasna, ali samo ako posjedujete dovoljno jak hardver. Točnije PC, jer je za PlayStation 4 Predator daleko iza konkurencije govorimo li o vizualnoj kvaliteti, čemu valja dodati i vrlo lošu optimizaciju, odnosno izostanak iste.

Ukratko, igrivost se sastoji od mapa na kojima kao član četveročlanog tima komandosa igrač mora obaviti niz zadataka i domoći se mjesta izvlačenja, dok predator spomenutu ekipu mora u tome osujetiti. Iz filmova i stripova znamo da predator nije neranjiv, no zahvaljujući brzini, snazi i u prvom redu nizu tehnoloških gluparija poput nevidljivosti, ima daleko veću prednost od lovine koja mu pokušava pobjeći. Tako bi barem trebalo biti, ali developerima kao da je prilikom izrade nešto promaklo ispod radara i valjda nisu računali na kooperativno igranje u co-op igri, koliko god to sumanuto zvučalo. Iz iskustva, četiri vojnika koji napreduju zajedno će bez ikakvog problema eliminirati lovca koji protiv grupe jednostavno nema šanse bez obzira na umješnost. U gotovo svim igrama u kojima sam igrao kao vojnik, pobjeda se ostvarivala za desetak minuta (plus-minus) uz rijetko gubitničko raspoloženje koje bi uslijedilo zbog panjeva koji bi se razdvojili i izazivali sreću.

S druge strane, kao predator sam samo jednom izvojevao pobjedu, upravo iz istog razloga, plus jedan protivnik se nije ni micao, ali vjerojatno je doživio prosvjetljenje na vrijeme i odustao od daljnjeg igranja dok je čekao na ulazak u partiju, što mi se i samom kasnije dogodilo i to čekajući ulazak u igru kao predator. Iz nekog razloga, autori su omogućili biranje uloge prije prijave, a naravno da svi žele biti predatori što dolazi uz paprenu cijenu dugih redova u toj inkarnaciji. Ne govorim o prvim danima kada sasvim očekivano serveri otkazuju poslušnost, čekaju se prve zakrpe i navala je ogromna, već i o tjednima koji su uslijedili. Vojnici ulijeću nakon par minuta, dok predatori čekaju po dvadesetak što svakako nije zabava koju priželjkujem od online naslova. I još me na kraju smlave u duplo manje vremena.

Cyberpunk 2077

Dok je velika većina igrača gutala sve dostupne informacije o Cyberpunku 2077, novom projektu CD Projekta kakvog svijet još vidio nije, ostao na onim početnim najavama i nisam se zamarao bombastičnim prikazima raznim elemenata koji će u njega biti utrpani. Dapače, u tjednim prijateljskim druženjima uz nekoliko čašica smeđe rakije previše (lošeg viskača, op.a.), na sam spomen istog misli bi mi odlutale i uši otupjele jer nisam želio stvoriti savršenu sliku da bismo se u konačnici razočarao, dok sam objave na društvenim mrežama u kojima se spominje preskakao. Naime, u slučaju Cyberpunka 2077, sve je djelovalo preidealno da bi moglo funkcionirati u harmoniji. Izlaskom istog, uspješno sam odolijevao iskušenju puna dva tjedna, nakon čega je pala odluka o nabavci i - novoj odgodi. O čemu su realno trebali razmisliti i autori.

Cyberpunk 2077 će jednog dana biti odlična igra, vrlo vjerojatno i veća od Witchera 3, prethodnog projekta istih autora, no trenutno to nije slučaj. Kad već spominjem Coprnjaka, valja se prisjetiti da je isti također bolovao od gomile bugova, baš kao i njegovi prethodnici, pa ako ćemo iskreno, kao i svaki RPG s gomilom raznih elemenata igrivosti koje valja sklopiti u funkcionalnu cjelinu. Što bi bilo i ostvarivo da nema rokova, no zato postoje i odgode na koje se u ovom slučaju vjerojatno nitko ne bi ljutio obzirom da je 2020. bila godina kakva jest. Zašto se forsiralo s izlaskom ako se znalo da igra treba dodatno poliranje? Zašto je objavljena za konzole ako je evidentno da iste nisu hardverski dorasle izazovu? Na takva i slična pitanja vjerojatno nikad nećemo saznati odgovore koji bi opravdali preuranjeni izlazak.

Ponovo kažem, Cyberpunk će, baš kao i The Witcher 3, u jednom trenutku postati igra koju nikada neće biti prekasno odigrati. U mom slučaju, obećao sam si da ću mu se u jednom trenutku vratiti, kao što sam se ove godine vratio Tomb Raideru iz 2003. ili primjerice Mass Effectu Andromedi koje sam prije par mjeseci paralelno igrao i uspješno okončao. Za mene osobno, Cyberpunk 2077 je nedovršeni proizvod kojeg treba usavršiti i koji me u inicijalnom obliku razočarao, uz napomenu da nisam podlegao prašini koja se oko njega podizala. Da smo fanboy, vjerojatno bi ovaj tekst imao i mnogo grublju notu, a ne obećanje o druženju u nekim boljim vremena.