Nakon podužeg razdoblja provedenog u early accessu, ekipa Black Mattera odlučila nam je ponuditi završnu verziju svog FPS-a ratne tematike, koji nas vodi na nekoliko bojišta Drugog svjetskog rata. Već nebrojeno puta viđeno, i sami smo to pomislili, ali nakon desetak partija počeli smo uviđati kako je taj naslov najbliži realnom iskustvu koje su vojnici obiju strana (nažalost) morali proživljavati tijekom svoje službe, koliko je važna komunikacija među pripadnicima istog tima, te kvalitetni zapovjednici koji znaju što rade i prilagođavaju se stanju na terenu.

Na papiru zvuči jednostavno, no u stvarnosti nije nimalo, poglavito zbog činjenice da ćete u prvih nekoliko partija više mrziti sebe nego snajperista koji vas je smaknuo s nekoliko stotina metara, ili artiljerijski napad baš na mjesto gdje ste napokon okruženi svojim ljudima. I sami autori uredno napominju da treba krenuti polako i učiti u letu, što, dakako, nimalo ne ublažava bijes svakog početnika, zbog izostanka ikakvoga tutoriala koji bi mu olakšao prve korake. Doista, nakon nekoliko partija ugasili smo igru i dugo razmišljali je li stvar u nama, koji smo, očito, nesposobni za takvu vrst igre, ili je nešto opako krenulo po zlu. Rješenje leži u YouTubeu i raznim tutorialima igrača na Steamu, što, dakako, nije nimalo pohvalno za autore, no nužno je učiti od veterana Hell Let Loosea koji su sve takve frustracije ranije proživjeli, samo su bili ustrajni, i u konačnici bili voljni kreirati smislene školice za svježe regrute.

Prilikom ulaska u igru ponuđeno nam je mjesto u jednom od timova i izbor klase, kojih je nekoliko, ili, pak, kreiranje vlastitog tima, čime postajemo vođa tog tima. Potonju opciju zanemarite dok ne naučite osnove, za što trebate pojesti jako mnogo žganaca. Naime, kao običan vojnik, jedina dužnost vam je slušati nadređenog, i to treba shvatiti ozbiljno, jer bez timske suradnje nećete napraviti apsolutno ništa. Pritom valja imati na umu obaveznu glasovnu komunikaciju, jer tipkanje, iako dostupno, nije opcija. Vođa tima, pak, odgovara vrhovnom zapovjedniku, koji koordinira kampanju i timove, poziva zračne i artiljerijske udare, ili, pak, vozila. Uspjeh na terenu ovisi isključivo o kvaliteti komunikacije između tih faktora, i famozni K/D omjer u ovoj igri ne znači apsolutno ništa. Više ćete napraviti ako pratite zapovjedi i pazite da se netko ne prišulja iza leđa vašeg suborca s teškom strojnicom kojom pokriva ulicu, nego da odjurite naprijed i pobijete nekoliko neprijatelja, a ostavili ste ga samog i time otvorili put protivničkoj strani koja je zauzela ključno područje.

Naravno, javni serveri potpuno su kaotični i vrlo često naići ćete na muk u timu, pa svakako pokušajte upasti u neki drugi otvoreniji za komunikaciju, a kada vam to pođe za rukom, igranje dobiva potpuno drugu dimenziju, i dobit ćete osjećaj pripadnosti i svrhe. Da Hell Let Loose nije klasična pucačina, osim ovog, u jednu ruku, taktičkog dijela, dokazuje i sama igrivost, kada niz cijev puške pokušavate nekoga pogoditi. Naime, na sučelju ne postoje apsolutno nikakvi pokazivači, uključujući, primjerice, klasični križić gdje ciljamo, stanje spremnika koji mijenjamo kad začujemo “prazan” klik (istina, na naš zahtjev ili kod osvajanja/gubljenja ciljeva će se sučelje pojaviti, ali navikli smo igrati i bez njega), a zdravlje je ionako nevažno zato što će vas u većini slučajeva ubiti jedan metak, a ako imate sreće, poživjet ćete dovoljno da si premotate ranu i primite drugi. Realizmu pridonosi i nepostojanje pokazivača gdje se točno nalaze protivnički vojnici, pa ćete veći dio vremena zuriti u piksele i pokušati proniknuti je li se u daljini pomaknuo list, ili je ipak bio vojnik. U potonjem slučaju, spoznaja stiže prekasno. Artiljerija, pak, kao, uostalom, i teška strojnica, ako vas i ne ubiju iz prve, izazivaju efekt privremene nesposobnosti, koja se očituje potpuno zamućenim ekranom. Navodno su tijekom early accessa igrači prigovarali na njegovu dužinu i tražili da bude kraći, no iako su obećali da će udovoljiti njihovoj molbi, autori priznaju da u konačnici to ipak nisu napravili jer je jamranje jednostavno prestalo i ekipa se navikla.

Što se tiče samih bojišta, ona su zaista masivna i nerijetko se prva linija nalazi pola kilometra od naše baze, pa posebno frustrira primljeni metak zbog djelića sekunde nepažnje kad ih napokon pretrčimo/prehodamo/prepužemo, nakon čega treba čekati idući respawn. Srećom, zapovjednici mogu izgraditi garnizone u osvojenim područjima blizu crte bojišnice, no valja pripaziti na to da su dobro branjeni kako se iza prvog ugla ne bismo našli pod protivničkom vatrom. Od mapa, ako baš moramo neku navesti, posebno nas se dojmio razrušeni Staljingrad, iako smo najviše partija odigrali u Francuskoj, s ravnim livadama i poljima, i gradićem koji dominira u centralnom dijelu (naravno da je crkva bila središte najkrvavijih bitaka), no koju god odabrali, pripremite barem sat slobodnog vremena, jer jedna partija može bez problema toliko potrajati.

Dakako, Hell Let Loose nije bez mana i grafički bugovi nisu rijetkost, no nekih većih poteškoća nismo imali. Osim sami sa sobom u početku, ali to je cijena koju će svatko morati platiti ako planira igrati ovaj naslov na duže vrijeme. U tom slučaju, pripremite se na malo više proučavanja raznih tutoriala i uspjeh, a samim time i zadovoljstvo, svakako neće izostati.