Ime Justina Roilanda mnogima nije poznato, no većina je ipak čula za televizijski serijal "Rick and Morty", koji neki obožavaju, neki mrze, no svakako se izdvaja iz mase sličnih zabavnih programa specifičnim, da ne kažemo potpuno uvrnutim humorom. Osim što je Roiland usmjeren prema svom megauspješnom projektu, prije nekoliko godina, s kolegama je oformio Squanch Games, neovisni razvojni tim, koji je dosad objavio dva ne baš pretjerano popularna naslova, za koje i sami kažu da su eksperimentalni, dok im je treći, High On Life, trebao biti veliki proboj na svjetsku scenu.

Prije nego što se bacimo na detaljniji opis, valja razjasniti jednu stvar. Često smo čitajući o High On Life znali uočiti tvrdnje kako to nije materijal za igrače bez smisla za humor, kako bismo trebali otvoriti naše umove prije igranja, i razne druge bljezgarije usmjerene upravo prema "salvama smijeha" koje će igranje ovog uratka izazvati. Ne smatramo se nekim lobotomiziranim lopatama kojima je centar za humor uklonjen, dapače, uživamo u većini "sve što vole mladi" sadržaja, no već je od samog starta vidljivo kako su autori u prvom redu pokušavali izgurati svoj sarkastični cinizam koji isprva prolazi, no kako igra odmiče, postaje jasno da je to tek fasada kojom se prikriva stvarni problem nedostatka kvalitetne igrivosti koja bi High On Life izdvojila iz mase pucačina.

No, ova igra to uistinu i jest – pucačina iz prvog lica koja na trenutke pokušava biti suvremena – a u drugim situacijama trudi se predstaviti kao klasik. Primjerice, na raspolaganju nam je nekoliko oružja, u biti izvanzemaljaca koji govore, i svaki dolazi s alternativnim načinima djelovanja, a s druge strane, sve ih odjednom možemo nositi, bez potrebe vaganja koje bi nam bilo korisnije. Glede same igrivosti, stvar je poprilično jednostavna. Ulaskom u određeno područje, protivnici se stvaraju, na nama je da preživimo i pobijemo ih te krenemo dalje linearnim smjerom prema većim neprijateljima, protiv kojih su borbe izazovnije, no ništa nerješivo.

Iako postoje neki sadržaji koji bi nas mogli blago skrenuti s puta prema zacrtanom kraju, ponovno je riječ o tapeti koja se lijepi na praznjikave osnove. Istina, tijekom igre uočit ćemo nekoliko komičnih situacija, neke pošalice provlače se kroz čitavu igru, gledanjem u obližnji ekran prikazivat će se zabavni, ali prečesto ponavljajući sadržaji, dok je količina izgovorenih psovki nemjerljiva i nerijetko iritantna. Kao, ovo je igra za odrasle, pa je sve dozvoljeno, no da slušamo sa strane, zvučalo bi nam kao desetogodišnjak kojem se paperje ispod nosa tek pojavilo, pa s pripaljenom cigaretom u parkiću pokušava impresionirati stariju ekipu besmislenim komentarima uz obilje psovanja.

Kao nešto novo, High On Life većini će igrača biti kratkotrajno zanimljiv, dok ne uoče kako stvari u njemu funkcioniraju, odnosno bolje rečeno, ne funkcioniraju. Svaka čast humoru, kao što smo rekli, nemamo ništa protiv njega, ali ne kada je u službi prikrivanja stvarnog stanja, kao u ovom slučaju. Maknemo li humor, bez obzira na to svidio se nekome ili ne, ostaje nam prazna ljuštura osrednje pucačine, koja svakom minutom postaje sve dosadnija.

Igrano na PC-ju preko PC Game Passa