Umorili ste se od površnog blještavila suvremene grafike, kolektivne opsesije cutsceneovima zbog kojih vaš omiljeni medij sve više nalikuje sedmoj umjetnosti, kao i drugih pomodnih novotarija poput in-game mape ili sustava sejvanja koji vas neće natjerati na nekontrolirani plač?

Patite li možda od bolova u križima, gubitka kose ili visokog krvnog tlaka? Obuzela vas je snažna želja za povratkom u neka sretnija i jednostavnija vremena? Prije ste boomer nego li zoomer?

Ako ste počeli kimati glavom poput bobblehead figurice onda biste upravo vi trebali biti idealna žrtv... ovaj, idealni konzument Gravena – najnovijeg boomer shootera danskog developera Slipgate Ironworksa, inače najpoznatijeg po neuspješnom pokušaju remakea prvog trodimenzionalnog Đuke Njukema, odnosno po jednom sasvim solidnom akcijskom platformeru iz 2020. zvanom Ghostrunner.

Počnimo od onoga što je u videoigri kao što je Graven, a koji se jako trudi biti duhovni nastavljač Hexena/Heretica, daleko najvažnije – priče. Šalimo se, naravno, jer priča je tu tek toliko da ne kažete da je nema, odnosno – da parafraziramo trenutačnog nam ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića – ipak je malo ima.

Graven, dakle, igrača stavlja u cipelice-lutalice bivšeg svećenika koji je u naletu gnjeva života lišio nekog neimenovanog sektaša i to zato što je ovaj, pak, u sklopu bezbožničkog rituala života pokušao lišiti njegovu posvojenu kćer. Kako nijedno dobro djelo ne može proći nekažnjeno, tako nije ni ovo, pa dobri svećenik zbog tog po nama sasvim opravdanog čina biva osuđen na izgnanstvo i smrt u pustinji.

Međutim, naš junak nekim čudom ipak uspijeva „preživjeti” smrt te se budi u čamcu usred močvare u ugodnom društvu laprdavog čiče koji fizionomijom neodoljivo podsjeća na Toma Bombadila, a nedugo potom stiže i u misteriozni obalni gradić koji je vidio i mnogo boljih dana.

Vidite, na Cruixfirth je bačena straaaašna kletva zbog koje mrtvi ponovno ustaju iz grobova, pa bi ih stoga u iste netko trebao natrag pospremiti i to, ako je ikako moguće, prije početka turističke sezone. Znate i sami kakvi su turisti – svaka im dlaka smeta, a ne da neće mrtvi koji bauljaju uokolo kao da su se sinoć bogovski razvalili na Ultri.

Srećom, gustu i (ne)ugodno mračnu, gotičku atmosferu kojom se kiti, Graven ne postiže bakračima kao što su priča (na koju većina igrača ionako neće obraćati previše pažnje), šekspirijanski dijalozi, duboki likovi ili questovi, već zahvaljujući svojoj vizualnoj estetici, a koja je, jednom riječju, izvrsna.

A kad kažemo „izvrsna”, želimo zapravo reći da Graven na vizualnom planu zaista ostavlja dojam kao da su ga pronašli u kakvoj netom iskopanoj vremenskoj kapsuli s prijelaza stoljeća. Baš sve u igri toliko je ljupko u svojoj retromaničnoj kockastosti, niskoj poligoničnosti i zrnatosti (dobro, dobro, s izuzetkom nešto boljeg lightinga i inih tričarija) da bi se u vašem staračkom oku mogla pojaviti suza radosnica jer Graven snažno udara baš tamo gdje ste najosjetljiviji – u vašu nostalgiju.

Nažalost, izvrstan prvi dojam počet će kopniti ubrzo nakon što se zaputite u prvu tamnicu (jasno, kanalizaciju) jer tada ćete polako početi shvaćati da je Graven najslabiji upravo tamo gdje bi, k vrapcu, trebao biti najjači, odnosno u gameplayju, a koji je uvjerljivo osrednji.

Graven, naime, kao ni gore spomenuti uzori mu, nije skroz tipičan boomer shooter jer ovdje nećete tek shootati sve što mili po ekranu, već ćete neprijatelje (kao i dobar dio scenografije) također morati i mlatiti i to onako po starinski – s tupim i oštrim predmetima.

S obzirom na to da ćete veliki dio vremena provoditi upravo u makljaži, ovakva donekle veća mogućnost izbora pristupa borbi na prvi pogled zvuči odlično, no tu također dolazimo i do prvog ozbiljnijeg problema. Ni mlaćenje ni shootanje kako zombija-početnika ili abominacija veličine prosječne trokatnice, tako i bilo čega između, naprosto nije izvedeno „sočno”.

Kod junačke borbe prsa o prsa (u koju ćete se upuštati s ciljem uštede municije) tako ćete neprestano imati osjećaj da protivnike udarate srolanim novinama umjesto štapom ili mačem, dok ćete prilikom pucanja, pak, imati osjećaj da ih gađate papirnatim avionima, a ne da na njih pucate iz samostrela, baliste ili čega već sve ne. Na raspolaganju će vam, usput budi rečeno, također biti i par spellova, no njih ćete prvenstveno koristiti za rješavanje puzzleova i/ili prelaženje prepreka (npr. za zaleđivanje vodene površine kako biste mogli prijeći na drugu stranu), kao i cinično nazvani „Mighty kick” iliti udarac nogom, a koji je skroz-naskroz beskoristan.

Nadalje, iako je naš svećenik u borbi prilično okretan i brz, užitak u akcijskom aspektu dodatno umanjuje i sasvim nepotrebna implementacija mehanike stamine. Staminu, očekivano, troši sve od zamahivanja oružjem do trčkaranja i skakutanja, pa bi vam se tako lako moglo dogoditi da morate pričekati da vaš avatar povrati dah prije nego što ćete, primjerice, moći opet pokušati skočiti tamo gdje ste već namislili, tj. da vas neki neprijatelj sredi baš zato jer ste u nezgodnom trenutku ostali bez mogućnosti bržeg izmicanja napadima.

A kad vam se (ne „ako” jer premda nije soulslike težak, Graven nije baš ni mačji kašalj) dogodi da nastradate, igra će vas respawnati na najbližem checkpointu te vas pritom opelješiti za pozamašnu sumu krvavo stečenih zlatnika koje ste, eto, baš naumili potrošiti na nadogradnju oružja ili na obnovu zalihe potiona. U tom ćete trenutku, međutim, osim toga da je svijet nepravedan također početi uviđati i obrise jednog drugog ključnog problema Gravena – onog koji se, ukratko, svodi na nepotrebno gubljenje vremena, a koji će vam se u svojoj punini ukazati tek nakon što igru pokrenete po drugi put.

Vidite, developeri su se odlučili na toliko idiotski sustav sejvanja da smo posve sigurni da su se prije donošenja ove dizajnerske odluke zdrobili kao zmajevi.

Naime, dok ćete nakon pogibelji uskrsnuti na najbližem checkpointu, ako iz nekog razloga prekinete sesiju – recimo, nadomak bossa do kojeg ste put teškom mukom prokrčili – Graven će vas pri ponovnom pokretanju mrtvo-hladno spawnati u središnjem hubu umjesto na zadnjem checkpointu, pa ćete se tako morati jovo-nanovo probiti do istog mjesta.

Da stvar bude gora, na ovaj posve bedasti sustav sejvanja također se nadovezuje još jedna neobjašnjiva dizajnerska odluka - neuvrštavanje mape. Ok, nije da su lokacije u Gravenu bog zna kako ogromne, ali nisu baš ni malene, a uz to ujedno obiluju i tajnim prolazima i sličnim stvarcama jer se dotični paralelno trudi biti i nekom vrstom light metroidvanije. Ovo je, naravno, samo po sebi pohvalno, no zbog nedostatka mape lako biste se mogli izgubiti – pogotovo ako se ubrajate među one igrače koji bi prije savladali nuklearnu fiziku nego li uspjeli shvatiti na kojoj je strani svijeta sjever... a što će opet rezultirati nepotrebnim gubitkom vremena.

Konačno, ako ovome pribrojimo i mogućnost „zapinjanja” bilo zbog soft lockanja, potencijalne zbunjenosti nekim questom ili puzzleom, obilne količine backtrackinga ili iz nekog već četvrtog razloga, Graven polako postaje igrom koja se nimalo ne obazire na prostu činjenicu da vaše vrijeme – baš poput municije ili mane – nije neograničeni resurs.

Ovo nas, moramo priznati, podosta čudi jer svesrdno nostalgični Graven je u prvom redu namijenjen nešto starijoj publici koja ionako muku muči s pronalaskom cajta za svoj najdraži hobi, a koja će svoje dragocjene sate na ovom svijetu po svoj prilici stoga ipak htjeti utrošiti na neku drugu, daleko zabavniju igru nego li na plitak i osrednji Graven.

Eh, a kako samo lijepo izgleda...

Igrano na PC-ju.