Izdavačka kuća Square Enix čudna je biljka. Neke njihove igre pravi su dragulji, dok su druge potpuna suprotnost, kao da imaju različite uprave za svaku. Tako je barem bilo dosad, no sa svježim Forspokenom stvar se mijenja, i čitava star nalikuje kao da su oba tima imala prste u donošenju važnih odluka, i niti jedna nije željela odustati od svojih zamisli, što daje dvojaki rezultat.

Osnovni problem Forspokena leži u njegovom početku, koji nam predstavlja Frey Holland, problematičnu mladu ženu koja se očajnički pokušava spasiti iz podzemlja New Yorka, no pronalaskom narukvice i portala koji je vodi u fantazijsku zemlju Athiju, stvari se dodatno kompliciraju. Kako to obično biva, Athiju muče vlastite brige u obliku pošasti koja je iskvarila moćne Tantas, četiri "tetke", kako smo ih od milja nazvali, a one su, umjesto blagostanja, svom narodu donijele smrt i razaranje. Svaka od njih čuči u vlastitoj utvrdi, do koje je dug put, a da bi se vratila u rodni grad, Frey bez razmišljanja kreće u avanturu. Tijekom igranja nikako iz glave nismo mogli izbaciti pitanje zašto bi se netko želio vratiti u neimaštinu i tijekom čitave igre to glasno naglašavati, umjesto da prigrli novonastalu situaciju, pa čak i onda kada se napokon nađe među ljudima koji ga prihvaćaju kakav jest, uz sve pogodnosti koje uz to dolaze, što ponovno pripisujemo dvostrukim smjernicama kojima je razvoj Forspokena vođen.

Napokon u divljini

Predstavljanje osnova, prebacivanje u novi svijet i upoznavanje tamošnjih problema, umalo nas je natjeralo na odustajanje od daljnjeg igranja, jer je grozno sporo i dosadno. Od trenutka kad igra započne, pa do konačnog istraživanja masivnog svijeta i pravih sukoba, dakle, igrivosti na kojoj se Forspoken temelji, morali smo čekati gotovo tri sata, što je suludo. Dapače, tijekom tog vremena više smo gledali međuscene koje prekidaju aktivno druženje s igrom svakih nekoliko minuta, te da stvar bude gora, u njima likovi kao da kasne nekoliko sekundi u odgovorima, što je tužno i smiješno, a i kada imamo kontrolu nad Frey, obično nekog pratimo ili se bavimo nevažnim stvarima, što definitivno nije zabava za koju bi netko platio (nemalu) cijenu igre.

Taj početni dio jednostavno treba prihvatiti takav kakav je, i smatrali smo se dužnima upozoriti na njega, baš kao i na stvari zbog kojih se kasnije nismo mogli odvojiti od daljnjeg igranja, jer jednom kad napustimo sigurno utočište, otvara nam se potpuno drugačija igra, onakva kakva je trebala biti od samog starta. Prolaskom kroz gradske dveri, odjednom smo se našli u potpuno drugačijem okruženju, i na ogromnoj mapi nakrcanoj velikim brojem interesnih točaka, što je tek početak. Naime, sam pogled na krajnji cilj, odnosno utočište prvog bossa nezamislivo je daleko, a do njega nas dijeli neistraženo područje, koje krije kojekakve nove aktivnosti. Ne kažemo da svaka donosi potpuno nova iskustva, no svidjelo nam se to što donose neki oblik korisnog plijena u vidu iskoristive opreme ili nužnog iskustva, kao i činjenica da sami možemo birati želimo li u njima sudjelovati odmah, ili ih ostaviti za kasnije. Dapače, neki izazovi koncipirani su tako da nagrađuju što bolje vrijeme prelaska, a neke u tom prvom naletu nećemo ni moći riješiti, ali moguće im se naknadno vratiti u bilo kojem trenutku igranja, kad dovoljno ojačamo.

Uz parkur brzo kretanje, koje nije savršeno jer ponekad je u brzini moguće propustiti kakav savršen doskok, što opet, nije neka greška, zadovoljno smo jurili impresivnim krajolicima Athije i otkrivali nove interesne točke, te koristili novostečene magične sposobnosti. Kao u svakom sličnom naslovu, spektar magija moguće je nadograditi uz otključavanje novih, koje će nam biti itekako potrebne za kasnije protivnike, ovisno o njihovim slabostima. Magije su podijeljene na napadačke i obrambene, i nismo vezani za njih nekoliko, već ih mijenjamo u samim borbama jednostavnim kružnim izbornicima, čime mijenjamo i stil igranja. Početne će nas natjerati da držimo distancu od protivnika, no nakon što porazimo prvu Tetku, usvojit ćemo njezin set sposobnosti, koje uključuju i iznimno jak vatreni mač, čije korištenje potpuno mijenja pristup protivnicima, jer odjednom ćemo se pretvoriti u nezaustavljivi stroj, čiji borbeni potezi nalikuju na dobro izrežiranu plesnu koreografiju.

Pripreme za noćni izlazak

U pozadini naše izvedbe stoje RPG elementi fokusirani na magiju, počevši od samih aktivnih i pasivnih sposobnosti, do opreme. Ona se sastoji od tek nekoliko dijelova, poput, primjerice, plašta ili ogrlice, uz napomenu kako vrlo često pronalazimo nove primjerke s drugačijim atributima, koji su, pak, namijenjeni napadačkom ili više obrambenom stilu igranja. Zanimljiv detalj su i nokti, odnosno setovi uzoraka koje možemo mijenjati kako ih zarađujemo, uz kombinaciju setova za lijevu i desnu ruku, što nije baš uobičajeno mjesto za pohranu magičnih pojačanja, no svidio nam se takav drugačiji pristup. Kad već govorimo o sposobnostima, recimo i da u glavnom gradu možemo odrediti tri cilja, po jedan za svaku odabranu, a ona će nas nagraditi svojom nadogradnjom. Ciljevi su šareni, od eliminacije deset protivnika čarolijama na koje su osjetljivi, do akumuliranja prevaljene visine penjanja po uzvisinama, no poanta je da na takve zadatke ne treba posebno paziti, već se oni ispunjavaju sami od sebe igranjem, a kako koji riješite, lako je skoknuti po novi i nastaviti s avanturom.

Sve to upakirano je u iznimno blještavu i oku ugodnu grafiku, fluidne animacije, šarene efekte koji preplavljuju čitav ekran, čitav spektar beštija, od stražara i zombija, do prikaza i demonskih zvijeri, te ranije spomenuti odličan sustav borbe, zbog čega je lako zaboraviti na porođajne muke. Bez obzira na nedostatke, Forspoken općenito smatramo vrijednim igranja, tim više što predstavlja dobrodošli odmak od trenutačno popularnih RPG naslova "souls-like" orijentacije.

Igrano na PC-ju, kôd ustupila Sancta Domenica

Krojeno po svačijoj mjeri

Bez obzira jeste li iznimno vješti ili svjesni vlastite sporosti, koliko god to bilo teško, težinu Forspokena možete prilagoditi do detalja. Počevši od klasičnih, unaprijed definiranih stupnjeva težine, pa do dodatnih ručnih prilagodbi, vrlo je lako pronaći pravi omjer zabave i izazovnosti, uključujući potpunu orijentiranost na napredak i otkrivanje priče aktivacijom opcije automatskog izmicanja napadima. Nju, doduše, ne preporučujemo, jer vas samo teži protivnici mogu malčice oštetiti, što uz automatsku nadopunu zdravlja banalizira borbe, no tko želi uživati u audiovizualnom spektaklu i ne brinuti o količini ljekovitih bočica, samo naprijed. Uz minorna ugađanja, normalna težina pružit će vam sasvim dostatan izazov, a da vas opet neprijatelj ne satre udarcem koji ste u žaru borbe previdjeli.