Željno očekivani film Jamesa Camerona Avatar je već i prije premijernog prikazivanja slovio kao veliki hit, što je naknadno i potvrdio. Ubisoft se inicijalno prikrpao otkupom licence i desetak dana prije filma objavio istoimenu akcijsku avanturu koja se prodavala "kao vruće kifle" poglavito putem predbilježbi, no realno je bila riječ o ispodprosječnom ostvarenju i vrlo uspješnom "sakupljanju mrvica", što je kasnije potvrdila kritika koja je Avatar: The Game pokopala. Najavom novog filma, Avatar: The Way of Water, Ubisoft je ponovo uskočio, no ovaj su put izostavili filmski predložak i igračima odlučili predstaviti svoje viđenje svijeta Pandore. Kao i u prethodnom slučaju, Avatar: Frontiers of Pandora se trebao pojaviti prošle godine usporedo s filmom, no zbog zastoja, mahom opravdavanih globalnom pandemijom, isti je odgođen i igramo ga tek sada, s godinu dana kašnjenja.

Kako smo rekli, priča ne prati onu iz filmova osim u dijelu u kojem stoji da započinje nešto prije događaja iz prvog. Glavni junak započinje kao dijete Na'vija koje je kao i brojni njegovi vršnjaci oduzet roditeljima, te prisilno podvrgnut učenju ljudskih običaja i navika. Uslijed gašenja čitave ispostave u kojoj su bili smješteni, za što je "kriv" junak iz filmova, čitava generacija mladih Na'vija je trebala biti pogubljena, no spašava ih njihov učitelj koji ih smješta u duboki san iz kojeg se bude šesnaest godina kasnije, odnosno godinu dana prije događaja drugog filma. Sada već kao odrastao Na'vi, naš junak je pozvan u pokret otpora koji se bori protiv izrabljivačkih postrojbi RDA, te nam je prvi cilj ujediniti ostala plemena.

Pogled u zelenilo

Ono što nas je na prvi pogled impresioniralo i u što smo napretkom kroz igru opetovano uvjerili, jest iznimna detaljnost i živopisnost okruženja sva tri predstavljena bioma zbog čega smo na trenutke pomislili kako gledamo film. Počevši od Kinglore Foresta, koji je namjerno odabran kao početno područje obzirom da je praktički preslika prašume iz filma, i njegovih unikatnih stabala i nadrealnih neonskih boja s dolaskom večeri, pa do kanjona i bodljikavog grmlja koje zorno dočaravaju vjetrom šibane predjele, svaki je korak ovog poglavlja Avatara vrlo vješto i detaljno kreiran, te smo imali dojam da je svaka vlat trave rađena zasebno.

Za razliku od prvog dijela, Frontiers of Pandora je igra otvorenog svijeta i premda Ubisoft jako voli prezentirati ga iz perspektive trećeg lica ili jednostavnije, "pogleda preko ramena", radnju pratimo iz prvog. Pomalo neobičan odabir obzirom na svo to trčkaranje u svim smjerovima, kako horizontalno, tako i vertikalno, no stvar funkcionira zadovoljavajuće. Dapače, kako borba čini veliki dio igre uz mogućnost korištenja ljudskog dalekometnog oružja, strijela i koplja, nekako sve djeluje prirodno, ali samo vizualno. Naime, činjenica jest da, kako smo spomenuli, možemo koristiti vatreno oružje, no isto je preporučljivo samo kod sukoba s ljudskim protivnicima. Isti pak neće uokolo trčati u gaćama, već u mechovima na koje pak nema toliko dobar učinak, pa nam ostaju oružja Na'vija i prikradanje kao daleko važniji stil igranja.

Gledamo li općenito, kroz priču se krećemo na način kakvim nas je naučio Far Cry. Većina zadataka je borbena i oslobađat ćemo postaje RDA od njihovih vlasnika, što će rezultirati nestajanjem ružnih ljudskih postrojenja koje će prekriti vegetacija, a za njom dolaze i životinje. Osim što neke od njih možemo zajahati i koristiti u svrhu prijevoza, iste su vrijedan izvor resursa čijem sakupljanju valja pristupiti na odgovarajući način. Smaknite životinju metcima i dobit ćete krzno vrlo loše kvalitete, ako i takvo, a isto vrijedi i za sakupljanje biljaka od koji će nas određena vrsta naučiti novim sposobnostima. Nažalost, kao i u slučaju spomenutog Far Crya, nakon nekoliko zadataka, počinje se javljati zamor i spoznaja kako se sve ponavlja uz nešto drugačiju scenografiju, a ni sporedne misije nisu ništa inovativnije.

Propuštene prilike

Svemu tome treba dodati i popriličan broj tehničkih propusta, poput nemogućnosti prekida animacije kada otkrijemo nešto novo, no dok mi prisilno gledamo, naš lik je podložan napadima koje ne može spriječiti, dvojakog pristupa umjetnoj inteligenciji koja je u jednom trenutku proročanski savršena, dok u drugom ima inteligenciju čaše vode, pa i nedorečenog sustava navigacije i korištenja mape i oznaka. Možda bismo sve to pregrmjeli, no uz sav taj naglasak na civilizacijske vrijednosti koje je u ovoj igri ljudski rod izgubio, zajedništvo i ekologiju, nikako nismo mogli shvatiti kako to da nam se u misijama nikad ne pridružuju i naša braća po oružju.

Borimo se za slobodu i prirodu, a eto, svi ti visoki Štrumpfovi i ljudi, Avatari, koji su prebjegli na našu stranu, jednostavno puštaju da sve obavimo sami samcati. Dapače, uz vječnu borbu i busanje u prsa, kako to da tijekom igranja ne svjedočimo kakvom lokalnom okršaju ili zasjedi, kad već ne možemo globalnom ratu. Iako ne možemo tvrditi da smo u pravu, mišljenja smo da je to itekako bilo u planu, no Ubisoft si nije želio i mogao priuštiti nove odgode kako bi takve stvari implementirao, pa su upakirali ono što je po njihovom mišljenju bilo dovoljno za fanove.

I nisu bili u krivu, ni najmanje. Nema sumnje da će Avatar: Frontiers of Pandora u potpunosti ispuniti očekivanja ljubitelja ove franšize koji jedva čekaju nove avanture Na'vija i istraživanje šarenog i prekrasnog svijeta Pandore. Na žalost igrača kojima je sva ta priča "okej", ali opet ništa posebno, igra kao takva djeluje tek prosječno, s mnogo propuštenih prilika za poboljšanjima koja bi je uzdigla iznad ostalih. Istina, Avatar: Frontiers of Pandora je bolji od posljednjeg Ubisoftovog naslova, Assassin's Creed: Mirage, no to baš i nije neki uspjeh obzirom da je isti vidno lošiji od najboljih u serijalu.

Igrano na PC-ju, kod ustupio proizvođač