Nije nitko u krivu nego smo se razmazili. Ili, bolje, postavili smo više standarde zdravlju, pa nam sve smeta. Nekoć je bilo normalno da radnici umiru od profesionalnih bolesti, da ljude sa 50 godina muči reuma i giht, da bolest treba gledati kao na drugu, tamnu stranu života na koju se treba priviknuti. Nije da toga i prije nije bilo. Trovanja olovom, fosforom pa i živom (klobučari!) bila su svakodnevna pojava.
Jebote, kad sve ovo pročitaš pitaš se kako smo mi uopće još živi. A ono, ne da smo živi nego nas ima najviše ikad i vjerojatno će nas biti još i više. A hrana će, po vama, biti sve otrovnija i otrovnija, puna žive, olova i drugih teških metala, mikroplastike, pesticida, herbicida, umjetnog gnjojiva, GMO-a, ...
Hmm, nešto se tu ne slaže. Netko mora da je u krivu.
Živimo svi, ali kako? Jesmo li pametniji i gluplji? Uostalom, kako je danen napomenuo, postoji statistička sredina i postoje devijacije (kao i u slučaju klimatskih promjena) pa neki umiru od zagađenja a neki ni ne vide problem.
A i treba gledati dugoročno i (opet, kao u slučaju klimatskih promjena) uračunati i pozitivnu spregu - ako je čovjek gluplji možda je i skloniji većem zagađenju itd, pa onda je tu i fazni pomak izeđu uzroka i posljedice - iako se sada u prosjeku možda ne osjete posljedice ne znači da ih neće biti. Pitanje je i do koje mjere je korelacija linearna a kada postaje eksponencijalna i ireverzibilna - možemo svi lagano živjeti i množiti se bez većih problema a onda se desi kolaps.
Ja rekoh
