Kada je Gregory Poirier (Glasine, Špijun iz susjedstva, Nacionalno blago: Knjiga tajni) uzbuđeno pokucao na vrata Michaelu Keatonu držeći pritom u ruci svoj najnoviji scenarij, holivudska legenda nije časila ni časa.

Dapače, ustanovivši da je posrijedi priča o plaćenom ubojici, Keaton se opasno pomamio za redateljskom palicom, čvrsto nakanivši režirati svoj sveukupno drugi film (uz Gospodina ubojicu iz 2008.) o tim fascinantnim ljudima koji druge ljude ubijaju za šolde.

I tako dobismo Odlazak plaćenog ubojice (Knox Goes Away) – kriminalistički triler premijerno prikazan prošle godine na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, a koji od prošloga tjedna imamo prilike gledati i u našim kinima.

Uistinu, brojne su kvalitete koje nekoga čine dobrim plaćenim ubojicom. Od visokog stupnja fizičke spreme i živaca od legiranog čelika, preko vrsnog baratanja hladnim, vrućim, pa i mlakim oružjem, sve do savjesnosti u radu i općenite (a napose moralne) fleksibilnosti. No, postoji također i jedna kvaliteta presudna za uspješno bavljenje ovom unosnom branšom ponosne tradicije, a koje se nešto teže dosjetiti – dobro pamćenje.

Naime, upravo je ova sitna, ali bitna kvaliteta izrazito zaintrigirala vrlog Poiriera, pa se tako u središtu Odlaska plaćenog ubojice zatekao John Knox (Michael Keaton) – ostarjeli plaćeni ubojica koji će još u uvodnim minutama doznati da boluje od grozomorne Creutzfeldt-Jakobove bolesti obilježene rapidnim gubitkom pamćenja.

Međutim, iako je već i sama spoznaja da ti je preostalo svega par tjedana života prilično jasan znak da te svemir uzeo na zub, dotični će Knoxu ipak nanizati još nekoliko neoborivih dokaza da se prometnuo u prvoklasnog baksuza.

Vidite, smeteni Knox najprije će tijekom jednog rutinskog poslića nehotice skriviti smrt civilkinje i pajdaša mu Muncieja (Ray McKinnon) te tako zaslužiti nepodijeljenu pažnju drotova, a posebice nakostriješene detektivke Ikari (Suzy Nakamura).

Potom će na svome sve vlažnijem kućnom pragu nenadano zateći otuđenog mu sina Milesa (James Marsden), a koji suze neće roniti zato što se silno zaželio oca, već stoga što je upravo ubio kćerinog silovatelja, pa mu sada hitno treba Knoxova nesvakidašnja ekspertiza.

A zatim ćemo također saznati i da su Zemlju upravo napali vanzemaljci koji su se čitavo vrijeme mučki skrivali u kanalima na Marsu!

Ok, ok, međuplanetarne invazije ipak nema u filmu, ali Odlazak plaćenog ubojice pretrpan je čak i bez jednog takvog neočekivanog izleta u distopijske vode znanstvene fantastike. Između ostalog, već i stoga što bi se i isključivo od intrigantnog uparivanja motiva egzotične boleščuge i Knoxova nesvakidašnjeg zanimanja zacijelo dala snimiti jedna punokrvna, srcedrapajuća kriminalistička drama.

Štoviše, čak i ako su se, zbog (pretpostavljamo) bojazni producenata da film inače neće biti dovoljno primamljiv, baš morale uvoditi dodatne narativne linije, opet bi dostajala tek jedna – dakle, ili zaguljena situacija u kojoj se našao Miles, ili tragedija koja je zadesila Muncieja.

Baš kao što je i titularni Knox mogao biti tek plaćeni ubojica, veteran Zaljevskoga rata te jednostruki, umjesto dvostruki – ergo, nadimak „Aristotel” – doktor znanosti (povijesti i engleskog jezika i književnosti).

No dobro, na stranu to što je Poirier odlučio ići all in i kada su posrijedi plot pointovi zbog kojih film djeluje manje uvjerljivo nego što je mogao biti, i kada je posrijedi protagonist koji nije nužno morao polunalikovati kakvom bezveznijem Marvelovom superheroju. Pa čak i to što jureća demencija kao daleko najzanimljiviji motiv u filmu većinom ostavlja utisak tek jednog jeftinog promidžbenog trika.

Naime, zahvaljujući prije svega ofrljastom scenariju, Odlazak plaćenog ubojice istovremeno je prošaran i nekim drugim nezanemarivim manjkavostima.

Recimo, žanrovskom krizom identiteta zbog koje čas „baca” na ozbiljnu dramu o borbi s opakom bolesti, čas na crnu komediju u maniri braće Coen, a čas, pak, na klasični triler, pa tako u konačnici biva sve od toga pomalo, ali ništa zaista.

Potom također i od tromog ritma kao kolateralne žrtve sveopćeg nedostatka fokusa koji se nad Odlazak plaćenog ubojice nadvio poput najdosadnije aveti i to unatoč tome što film nominalno sadrži i uvod, i sredinu, i kraj izložene u striktno kronološkom redoslijedu.

Zatim i od mjestimično potpuno promašenih dijaloga koji više priliče nekom akciću kakav Odlazak plaćenog ubojice nipošto nije, pa bi gledatelja stoga prije mogli natjerati da zakolutne očima, nego li da se grohotom nasmije („Jesi li ga pokopao?”, „Ne, zašto?”, „Jer bih ga onda ja morao otkopati i ponovno ubiti!”).

A da i ne spominjemo nerazrađenost nekih makar i naizgled važnih likova poput Knoxove unuke Kaylee (Morgan Bastin) ili bivše supruge Ruby (Marcia Gay Harden), a koja se pojavljuje u svega jednoj i pol sceni...

Iako se osim, Morgan Bastin, Marcie Gay Harden i Ala Cappuccina (koji ovdje nijedanput nije došao u napast da povisi glas!), s mnogo trenutaka ispred kamere ne može pohvaliti ni James Marsden, na to se ipak nećemo žaliti. Premda Miles svakako jest drugi najvažniji lik u filmu, s obzirom na to da Marsden sustavno preglumljava kao da ga je sam Shatner učio zanatu, navedeni zapravo predstavlja tek još jedan dodatni uteg oko vrata Odlaska plaćenog ubojice.

Drugim riječima, još malo onog tereta kojeg filmu uopće ne treba da ga povuče prema dolje jer ga u tom neželjenom pravcu ionako povlači praktički sve ostalo – izuzev pokojeg efektnog noćnog prizora na tragu Edwarda Hoppera (bistro) i, naravno, Keatona u naslovnoj ulozi.

Srećom, poput Atlasa koji je na svojim leđima nekoć herojski nosio nebeski svod, tako i Keaton na svojim sedamdesetogodišnjim leđima podjednako herojski nosi Odlazak plaćenog ubojice, sprječavajući ga da potone na samo dno.

Tumači Keaton – onakav sav šesan, talentiran i simpatičan čak i kada glumi pobenavljenog kriminalca – Knoxa tako da ga je prava milina gledati, pa makar morao ka tica ići čas amo (ispred kamere), čas tamo (iza kamere). Pritom čitavo vrijeme vjerojatno i sam barem donekle svjestan da časno bije jedan unaprijed izgubljeni, uzaludni boj.

Valja li zbog Odlaska plaćenog ubojice pohitati u najbliže kino kao da se tamo besplatno dijeli halva? Bože vas sačuvaj, ne. Valja li ga ipak prije ili kasnije pogledati? Ni u to nismo baš sasma sigurni jer dotični je u najboljem slučaju (tj. pod uvjetom da nemate uramljenu fotografiju Michaela Keatona iznad kreveta) u onoj „ako naleti na TV-u ili na streaming servisu, naleti” kategoriji.

Pa ipak... Ne znamo je li do Keatona, tih par scena s nezamjenjivim Pacinom ili, pak, do njegova blago staromodnog štiha, ali ne možemo reći ni da nam je baš u potpunosti žao što smo na Odlazak plaćenog ubojice potrošili ta skoro dva sata života.

Tim više što nam naše peto i pol čulo govori kako postoji nemala šansa da bi nas Keaton, u slučaju da mu potpuno popljujemo film, mogao staviti na svoju crnu listu...