Hrvatska je nedavno preuzela svoj prvi Rafal, a treba nam ih stići još 11. No, je li ova investicija strateški i financijski isplativa za malu zemlju s ograničenim resursima i bez integriranog protuzračnog obrambenog sustava?

Prva stavka koju treba razmotriti je nabavna cijena. Iako se konkretne brojke često ne objavljuju, procjene sugeriraju da jedan Rafale košta oko 92 milijuna eura, odnosno prema pisanju naših medija za eskadrilu od 12 zrakoplova, to je 1,1 milijarde eura. Iako je prvotno bilo najavljeno da će koštati „999 milijuna eura“  kasnije objavljeno da ćemo platiti „101 milijun eura više“.

Osim nabavne cijene, održavanje zrakoplova može koštati i do 50% od početne cijene novog zrakoplova tijekom životnog vijeka u mirnodopskim uvjetima. U ratnim uvjetima i polovni zrakoplovi kao što su Rafali koje je Hrvatska kupila – praktički nema gornje granice.

Nedavno je američki šef združenog stožera general Milley rekao da će eskadrila F-16 (polovnih i posve „izraubanih“ – s isteklim svim resursima) Ukrajinu koštati milijardu eura godišnje u ratnoj eksploataciji (ako toliko požive). Uzmemo li u obzir cijenu od 92 milijuna eura po hrvatskom Rafaleu, godišnji trošak za održavanje eskadrile mogao bi biti u desecima milijuna eura.

Nedostatak integriranog protuzračnog obrambenog sustava

Hrvatska, kao što znamo, trenutno nema razvijen integrirani protuzračni obrambeni sustav, što umanjuje učinkovitost eskadrile. Trošak uspostave takvog sustava varira, ali može iznositi stotine milijuna eura, a ovaj segment je ključan za stvaranje potpune zračne superiornosti i efikasne zaštite teritorija. Trenutno prema javno dostupnim informacijama, ovo je postojeća protuzračna obrana Hrvatske:

1. Strela-10M: Protuzračni raketni sustav kratkog dometa, efikasan do visine od oko 3.500 metara.

2. Bofors 40 mm: Protuzračni top kratkog dometa, efikasan do visine od približno 4.000 metara.

3. ZSU-23-4 Shilka: Samohodni protuzračni top, efikasan do visine od oko 2.500 metara.

4. Određeni broj raznih ručnih raketnih lansera (skraćeno - MANPADS - Man-portable air-defense system) taktičke naravi za pješačke jedinice na terenu: kratkog dometa i koriste se za obaranje niskoletećih aviona i helikoptera. Obično efikasni do visine od oko 3.000 metara, ali ovisno o brzini i visini leta mete mogu biti posve beskorisni – niskoleteći supersonični zrakoplovi i rakete u pravilu ne ostavljaju nikakvu mogućnost zahvata i pogađanja cilja iz ovih lansera.

Ovi sustavi uglavnom su namijenjeni zaštiti od zračnih prijetnji na nižim visinama i kraćim dometima. Ne samo da imaju ograničenu efikasnost na većim visinama, već i ne mogu se nositi s modernim prijetnjama kao što su krstareće rakete, bespilotne letjelice i visokoleteći borbeni avioni.

Osim toga, Hrvatska trenutno nema sposobnost za otkrivanje i praćenje zračnih ciljeva na dugim dometima, što je ključni aspekt svakog integriranog sustava protuzračne obrane. Bez radarskog pokrivanja i naprednih sustava za komandu i kontrolu, svaka nabava visokotehnoloških borbenih aviona ostaje nepotpuna i manje efikasna.

Nabava Rafala predstavlja značajnu nadogradnju Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, ali bez investicija u integrirani protuzračni obrambeni sustav, njihova efikasnost je znatno umanjena. Za potpunu zračnu superiornost, neophodna je sveobuhvatna strategija koja uključuje ne samo borbeni zrakoplov, već i napredne protuzračne sustave, radare i kontrolne centre.

Regionalni kontekst

Dok nabava Rafalea može povećati Hrvatsku vojnu sposobnost ostaje nam pitanje zbog čega i protiv koga, odnosno vidjeti vojni kontekst. Susjedne zemlje poput Srbije i Bosne i Hercegovine jednostavno nemaju kapacitet koji bi opravdao ovako veliku investiciju. U tom smislu zanimljivo je pogledati snagu ovih zrakoplovstava.

Srbija ima mješovitu flotu koja uključuje starije ruske i sovjetske avione poput MiG-21 i MiG-29 (za koje je vrlo upitno koliko su u letnom stanju, a još više mogu li izvoditi ikakve vojne operacije), a 2019. objavili su planove za modernizaciju svog zrakoplovstva kroz nabavu novih ruskih borbenih aviona i helikoptera, uključujući Mi-35 i Mi-17 helikoptere. Kasnije su najavili i želju za nabavkom francuskih Rafalea (vidjeli Hrvatsku…), ali za sada nema nikakve naznake da će to ostvariti.

Za razliku od Hrvatske, Srbija više investira u svoju sposobnost da brani svoj zračni prostor, a manje u sposobnosti za napade izvan svojih granica (Rafale je, kao i drugi avioni toga tipa, prvenstveno napadačka, a ne obrambena platforma). Ovo je vjerojatno strateški potez zbog političkih i ekonomskih razloga, a i zbog bliskih odnosa sa Rusijom.

Ukupno tako od borbenih zrakoplova srpsko ratno zrakoplovstvo trenutno ima:

Borbeni avioni:

  - MiG-29: 14 aviona

  - MiG-21: Do pet u upotrebi, ali postupno se povlače iz upotrebe

Helikopteri:

  - Mi-17: četiri komada

  - Mi-35M: tri komada

 Zrakoplovstvo Bosne i Hercegovine je u mnogo gorem stanju u usporedbi s Hrvatskom ili Srbijom. Njihova zračna komponenta oružanih snaga uglavnom se sastoji od helikoptera za potrebe transporta i logistike. Nema modernih borbenih aviona koji mogu štititi zračni prostor. Bosna i Hercegovina uglavnom računa na NATO za zaštitu svog zračnog prostora i kao članica Partnerstva za mir ima određeni stupanj zaštite.

Helikopteri:

  - UH-1H Iroquois (Huey): osam komada

  - Bell 206: dva komada

U usporedbi s Hrvatskom, zrakoplovstva Srbije i Bosne i Hercegovine su na različitim razinama sposobnosti i investicija. Dok Srbija ulaže u modernizaciju svoje flote, Bosna i Hercegovina nema borbenih aviona i uglavnom se oslanja na NATO za zaštitu svog zračnog prostora.

Lekcije iz Grčke i Bugarske: Visoki troškovi, neizvjesni povrati

Grčka i Bugarska, dvije nacije na jugoistočnom rubu Europe svaka sa svojim problemima (posebno Grčka), imale su znatno različita iskustva u vojnom zrakoplovstvu tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Iako su obje uložile znatna sredstva u borbene zrakoplove, njihovi rezultati nude ključne lekcije za zemlje koje razmišljaju o sličnim investicijama. Konkretno, ovi slučajevi rasvjetljavaju složenosti uključene u analizu troškova i koristi od kupnje naprednih vojnih zrakoplova. Usput, iako ih ovdje navodimo kao male zemlje u globalnom kontekstu (Bugarska: 6,47 milijuna stanovnika, BDP 90 milijardi dolara u 2022., Grčka: 10,3 milijuna stanovnika, BDP 240 milijardi dolara u 2022.), obje imaju bitno veću ekonomsku osnovu od Hrvatske i prostorno su bitno veće od Hrvatske koja ima 3,8 milijuna stanovnika te BDP od oko 60 milijardi.

Grčka: Visoki troškovi i ekonomska nestabilnost

Grčka je jedna od rijetkih zemalja članica NATO-a koje ispunjavaju zahtjev organizacije o izdvajanju najmanje 2% BDP-a za obranu (NATO - News: NATO Military Committee Chairman visits Allied Land Command, 09-Sep.-2020). Ova obveza dovela je do toga da je Grčka stekla značajnu flotu naprednih zrakoplova, uključujući F-16 i Mirage 2000. Održavanje ovih naprednih zrakoplova izuzetno je skupo. Na primjer, procjenjuje se da letenje F-16 po satu košta oko 22.000 dolara. Pomnožite to s brojem sati koje svaki zrakoplov u eskadrili leti u godini i troškovi brzo postaju astronomski. Na sve ovo dodatno su se nadovezale kronične ekonomske boljke grčkog gospodarstva odnosno ekonomske krize koje su pogodile Grčku tijekom posljednjeg desetljeća. Ove su postavile ozbiljna ograničenja na njezinu vojnu potrošnju. Visoki troškovi održavanja naprednih zrakoplova postaju sve teže opravdavati tijekom ekonomskih padova, a Grčka je čak razmatrala i prodaju nekih svojih vojnih sredstava.

Prisutnost naprednih zrakoplova svakako pruža stratešku prednost. Međutim, napetosti između Grčke i Turske nisu eskalirale u potpune sukobe u kojima bi se mogla iskoristiti puna sposobnost njihovog zračnog arsenala. Stoga strateška vrijednost ovih zrakoplova uglavnom ostaje teorijska.

Bugarska: Proračunska ograničenja i zastarjelost

Bugarska, članica NATO-a od 2004., bori se s modernizacijom svojih zračnih snaga. Posjeduje zastarjelu flotu Migova 29, koja je sve skuplja za održavanje, pa je stoga 2019. Bugarska dogovorila kupnju osam F-16 za 1,25 milijardi dolara, unatoč tome što taj iznos predstavlja značajan dio godišnjeg proračuna zemlje (U.S., Sweden and Italy bid to supply Bulgaria with fighter jets | Reuters). U ovom smislu Bugarska je odabrala sličan plan akcije kao i Hrvatska – dobije poboljšane sposobnosti, ali s velikim opterećenjem vojnog proračuna, dok kao i Hrvatska, pati od šireg problema, nedostatka integriranog sustava protuzračne obrane kojeg sami novi F-16 sami ne mogu nadomjestiti.

Kao i kod Hrvatske, primarne sigurnosne brige Bugarske uključuju sigurnost granica i sukobi niskog intenziteta. U toj analizi, kao i Hrvatska, F-16 mogu biti pretjerivanje, s obzirom na vrste prijetnji s kojima se zemlja stvarno suočava.

I Grčka i Bugarska su primjer kako ne pristupati strategiji vojnog zrakoplovstva. Za Grčku, visoki troškovi održavanja i rada, posebno tijekom ekonomskih padova, doveli su do preispitivanja njezinih vojnih sredstava. Bugarska se suočava s drugim problemom: investiranjem u napredne zrakoplove bez jasne strateške potrebe ili infrastrukture koja bi ih podržavala.

U ovo društvo svakako spada i hrvatski slučaj gdje nisu objašnjene osnovne lekcije o stvarnim troškovima i strateškim implikacijama. Takva značajna investicija u napredne borbene zrakoplove zahtijeva sveobuhvatno razumijevanje ne samo početne cijene, već i dugoročnih troškova i strateške vrijednosti.

Grčka i Bugarska, koje su investirale u napredne borbene zrakoplove, nisu postigle očekivani „povrat na investiciju“ – u slučaju ratne tehnike – ni s kime nisu ratovali niti su iskoristili kupljeno. Grčka, unatoč posjedovanja F-16 još uvijek ima problema s nadgledanjem svog zračnog prostora, dok Bugarska nije uspjela potpuno integrirati svoje Migove 29 u NATO operacije.

Slučaj Rumunjske je još zanimljiviji – oni nakon 10 godina od odluke o kupnji F-16 (2013., isporuka 2016.) još nisu uspjeli usvojiti svu logistiku i procedure potrebnu za korištenje i održavanje ovih zrakoplova, iako Rumunjska ima izuzetno dugu zrakoplovnu tradiciju, kako civilnog, tako i vojnog zrakoplovstva. Usput, slično je i s mađarskim zrakoplovstvom koje koristi Gripene u leasingu od Švedske od 2006. (zrakoplovi su dio 1. lovačkog puka „Puma“ u Kečkemetu).

Prema internoj organizaciji NATO-zemalja, ovi zrakoplovi su zaduženi za obavljanje nadzora nad zračnim prostorima Mađarske i Slovenije, kao i tzv. „air-policing“ za područje Baltika. Iako su „samo“ u leasingu i premda imaju veliku direktnu pomoć od Švedske, Mađari imaju problema ne sam samim zrakoplovima, nego financiranjem njihovog leasinga, korištenja, održavanja i nabavke oružja. Primjerice, mađarsko ratno zrakoplovstvo (Magyar Légierő) koje trenutno broji oko 6.000 aktivnih djelatnika i ima ukupno 55 raznih letjelica na raspolaganju, u 2015. nije imalo novaca za kupnju bilo kakvog naoružanja za ove zrakoplove (Gripen JAS-39 Fighters - Hungarian Air Force (HuAF) (Magyar Legiero, ML) (globalsecurity.org)).

Ovo ih ipak nije obeshrabrilo pa je prošle godine potpisan novi ugovor sa Švedskom o ugradnji novih senzora i mogućnosti korištenja novog naoružanja na ovim zrakoplovima (Hungary to Upgrade Saab Gripen Fighters | Aviation International News (ainonline.com)). Nadogradnja će, pak, biti dovršena tek 2026., a trajanje leasinga će biti produljeno do 2032.

Kao što vidimo i jeftiniji aranžmani od našega imaju tendenciju da i kod bogatijih zemalja od Hrvatske, postanu preskupi za njihovo stvarno korištenje.

Zaključak

Nabava Rafale borbenih zrakoplova predstavlja značajan financijski i strateški izazov za Hrvatsku. Iako donosi neke taktičke i strateške prednosti, one su ograničene bez dodatnih investicija u obrambenu infrastrukturu i obuku.

Dovoljno je prisjetiti se prošlogodišnjeg leta Tu-141 (VIDEO U Zagrebu se srušio dron Tu-141? Pogledajte detalje o toj letjelici i kako izgleda lansiranje (dnevnik.hr)) od Ukrajine do Zagreba gdje je ovaj komad retro-rariteta bez ikakvih problema preletio nekoliko zemalja i igrom slučaja u nas samo oštetio nekoliko automobila i stabala bez veće materijalne štete i ljudskih žrtava.

Još nije jasno je li radarski sustav u Hrvatskoj uopće bio svjestan ikakvog drona, ali i da jest, možda je istinita ona da je neznanje blaženstvo – svi naši protuzračni sustavi ne bi mu ništa mogli napraviti jer nikakvog integriranog sustava protuzračne obrane nema. Čak i da su nam Ukrajinci odmah javili da im je dron poludio i javili točnu putanju, sigurno se niti tih nekoliko Boforsa i Streli 10M ne bi mogli na vrijeme mobilizirati i postaviti tako da bi ga mogli oboriti.

Usput, i ukrajinska (premda sada gotovo uvelike uništena) i ruska PZO ovakav bi usamljeni dron pratile stotinama kilometara i bez problema ga oborile jer obje imaju integrirani sustav protuzračne obrane koji im je ostao još od Sovjetskog Saveza, a koji uključuje više tipova raznih radara (po tipu zračenja, dometu i visinama pokrivanja zračnog prostora) i smisleno organizirane PZO sustave na zemlji od onih kratkog dometa do onih srednjeg i velikog dometa (S-300 Ukrajina, S-300, S-400 i S-450 Rusija).

Dapače, ako je rat u Ukrajini išta pokazao, onda je to da je kvalitetna PZO osnova dobre obrane, pa tako Ukrajinci gotovo da i nemaju borbenih letova (izuzetak su Su-24 opremljeni Storm Shadow i SCALP EG – ista stvar – krstarećim raketama, ali čini se da su odnedavna i ovi velikim dijelom uništeni na zemlji) od opasnosti od ruskih PZ sustava, a Rusi i nakon godinu i pol dana uništavanja ukrajinskih PZO sustava ne mogu ući dublje u ukrajinski zračni prostor borbenim zrakoplovima već za napade koriste Geranije (prema ukrajinskim izvorima, u samo jednom zadnjem masovnom napadu Rusi su koristili roj od preko 500 ovih jeftinih letjelica), krstareće rakete, razne druge dronove i hipersonične rakete. Vojno zrakoplovstvo RF tako je kad ne lansira dugometne projektile svedeno na taktičke uloge: helikopterski napadi vođenim i nevođenim raketama na prvoj liniji fronta, te korištenje aviona kao platformi za nadograđene aviobombe (FAB 250, 500, 1000 i sada 1500 – vjerojatno uskoro i 3000 i 9000 za strateške izuzetno ojačane ciljeve) s dodatnim mehanizmima za planiranje i navođenje koji su ekvivalent američkog JDAM-a, ali navodno daleko manje osjetljivi na elektronsko ometanje i višestruko jeftiniji.

U tom smislu nabavka u vakuumu i van konteksta po svemu izuzetnog Rafala izgleda upitno smisleno jer su ovakvi avioni namijenjeni prvenstveno napadačkim, a ne obrambenim djelovanjima, pa ako se radi o zaštiti vlastitog zračnog prostora, imaju puno manje smisla od stvaranja integrirane PZO koja, posebno s proliferacijom dronova i pametnih dugometnih projektila izuzetno dobiva na važnosti.