U vrijeme u kojem svatko piše o svemu, znanstvenik postaje popularizator tek kad se izdigne iznad ograničenja svoje struke i kad je uspije smjestiti u širi znanstveni, društveni, kulturni i povijesni kontekst. Tek tada, kaže Nenad Raos, znanstvenik postaje i popularizator. Ili, kao što je rekao na predstavljanju svoje knjige "Antologija hrvatske popularizacije prirodnih znanosti" u Napretkovom kulturnom centru: "pitali su me što je važnije, pisati istinu ili pisati zanimljivo. Odgovor je: prvo treba biti zanimljiv. Jer ako niste zanimljivi nitko vas neće čitati pa onda neće biti ni važno pišete li istinu ili ne."

Raos iznosi samo istinite podatke, no posebno bogatstvo ove antologije je stil kojim su napisane biografije popularizatora čija su se imena našla u ovoj knjizi. Raos je oduvijek bio stilist; uostalom otac Ivan napisao je "Prosjake i sinove”, a majka Marka cijeli se život u Vjesnikovoj kući bavila slovima, ispravljajući tuđe radove ili pišući vlastite tekstove. Raosov stil sve je samo ne suhoparan; on dakako ne zaboravlja napisati ono najvažnije i ne izostavlja ništa, ali pritom vješto uspijeva dočarati i karakter osobe o kojoj piše, svejedno je li ju je osobno upoznao ili je saznanja crpio iz knjiga.

Živahni opisi likova

Saznat ćemo tako i tko je od njih rođenjem bio Slovak ili Čeh, tko se zanosio jugoslavenstvom, tko je bio u partizanima, a tko član masonske lože, tko je bio nagluh i sklon lomovima kostiju, tko je od njih bio okorjeli neženja, tko je uz sve stizao osnivati klizačka i planinarska društva te čija je kći bila prva žena s doktoratom iz filozofije. Otkrit ćemo kako se i nekad zbog sukoba s veličinama ostajalo bez katedre, tko se školovao vani, a tko se nije maknuo iz Zagreba.

Tako kad piše o Divjanoviću, dugogodišnjem upravitelju zagrebačke Zvjezdarnice, Raos o njemu govori kao o čovjeku koji je, narodski rečeno, bio malo na svoju stranu; partizan, zatočenik Golog otoka i pravnik koji je siromahu kojeg je ulovio dok mu je ovaj kokošario po kući poslije u zatvor nosio hranu.

Životne anegdote

No, možda najživotnija je anegdota o Bubanoviću, prvom profesoru kemije na zagrebačkoj Medicini, čovjeku jako dobre naravi koji je u Gornjem Vrapču imao vikendicu s vinogradom i nikad nije štedio na vinu. Jednom je tako, prenosi se priča s generacije na generaciju, na predavanje o biokemiji urina donio dvije menzure; jedna je bila bistra, a druga zamućena. "Ovaj bistri urin je moj jer pijem, a ovaj zamućeni je od gospodina asistenta koji ne pije.”

Vrijednost ove Raosove antologije nadmašuje 220 stranica knjige; to je djelo u kojem će uživati i iz kojeg će inspiraciju crpiti drugi popularizatori znanosti i oni koji bi to htjeli postati. To bi trebalo biti obavezno štivo za sve učitelje i i nastavnike koji znanost i znanstvenike žele približiti svojim učenicima, ali i nadasve zabavno i poučno štivo za svakoga tko želi saznati nešto više o velikanima hrvatske znanosti i pritom se još i dobro zabaviti. Preporuka: svakako kupiti, bit će to sjajno uloženih 19 eura.