Općepoznato je da naši mozgovi, a posebno moždane stanice, pohranjuju sjećanja. Međutim, istraživači Sveučilišta u New Yorku otkrili su da svoju ulogu u pamćenju imaju i stanice iz drugih dijelova tijela. A to saznanje otvara nove putove razumijevanja načina na koji funkcionira pamćenje, potencijalno poboljšava učenje, ali i liječenje stanja povezanih s pamćenjem.

Formiranje sjećanja

"Učenje i pamćenje općenito su povezani samo s mozgom i moždanim stanicama, ali naša studija pokazuje da i druge stanice u tijelu mogu učiti i formirati sjećanja", tvrde autori u radu koji objavljuje časopis Nature Communications. Oni su odlučili provjeriti pomažu li nemoždane stanice u pamćenju koristeći se davno utvrđenim neurološkim svojstvom, da informacije bolje zadržavamo kad ih primamo u razmaknutim intervalima, a ne u jednoj intenzivnoj sesiji.

Istraživači su laboratorijski proučili dvije vrste nemoždanih ljudskih stanica, iz živčanog i bubrežnog tkiva, izlažući ih različitim obrascima kemijskih signala. Kao odgovor, ove nemoždane stanice uključile su "gen za pamćenje", isti onaj gen koji moždane stanice uključuju kad otkriju obrazac u informacijama i restrukturiraju svoje veze kako bi oblikovale sjećanja.

Aktivacija gena

Kako bi pratili proces pamćenja i učenja, istraživači su konstruirali ove nemoždane stanice da naprave svjetleći protein, koji je pokazivao kada je gen za pamćenje uključen, a kada isključen. Rezultati su pokazali da te stanice mogu odrediti kad se kemijski impulsi koji oponašaju izljeve neurotransmitera u mozgu ponavljaju, baš kao što neuroni u našem mozgu mogu registrirati kad učimo s prekidima. Točnije, impulsi isporučeni u razmaknutim intervalima uključivali su "gen za pamćenje" snažnije i na dulje vrijeme nego kad je isti tretman isporučen odjednom.

"To pokazuje da sposobnost učenja iz razmaknutog ponavljanja nije jedinstvena za moždane stanice, već bi zapravo mogla biti temeljno svojstvo svih stanica", zaključuju istraživači. "Ovo otkriće otvara nova vrata za razumijevanje načina na koji pamćenje funkcionira i moglo bi dovesti do boljih metoda za poboljšanje učenja i liječenje problema s pamćenjem." 

To znači, kažu, da bismo u budućnosti svoje tijelo morali tretirati više kao mozak; na primjer, razmisliti o tome što naša gušterača pamti o obrascu naših prošlih obroka kako bismo održali zdravu razinu glukoze u krvi ili razmotrili kako stanica raka pamti obrazac kemoterapije.