Što se više uopće može reći o dobrom, starom Martyju, čovjeku koji je očito čvrsto naumio da u nekoj samo njemu znanoj redateljskoj inačici popularne dječje igre glazbenih stolaca ostane zadnji koji nije na nogama?

Bit će dovoljno primijetiti da dotični - u kratkim predasima između žustrih rasprava o biti i budućnosti sedme umjetnosti (a ako itko iskreno živi film, onda je to Marty koji je, postoje opravdane sumnje, na ovaj svijet došao s kamerom u ruci) - i nakon više od pola stoljeća svako toliko uspijeva snimiti iznadprosječan film poput Ubojica cvjetnog mjeseca (Killers of the Flower Moon).

Poznaš li zemlju, gdjeno crno zlato teče?

U onim sretnijim vremenima koja su odavno isprale suze izgubljene u kiši, ponosno ratničko pleme Osage - ili Djeca Srednjih Voda, kako sami sebe nazivaju - vladalo je prostorom omeđenim velikim rijekama Missouri na sjeveru, Mississippi na istoku i Arkansas na jugu. A onda je došao bijeli čovjek i prisilno ih preselio u rezervat na sjeveru Oklahome, na područje koje će 1907. godine postati okrugom Osage.

Ni bijeli čovjek ni Osage, međutim, nisu mogli znati da će iz te jalove zemlje u jednom trenutku poteći nafta. Prometnuvši se, praktički preko noći, u najimućnije stanovnike Sjedinjenih Američkih Država, pripadnici plemena Osage ponovo će se naći na udaru bijelog čovjeka kojem njegova beskrajna pohlepa nikako neće dati mira.

Tako će otpočeti višegodišnja „Vladavina terora“ tijekom koje će svoje živote izgubiti mnogi pripadnici plemena, a koja ujedno ocrtava šire obrise velike američke tragedije koju Ubojice cvjetnog mjeseca nastoji predočiti.

„Možeš li pronaći vukove na ovoj slici?“

Sišavši s vlaka u gradiću Fairfax 1919. godine u vrtlogu te tragedije naći će se Ernest Burkhart (Leonardo DiCaprio). Povodljiv, gramzljiv te strahovito priglup veteran Prvog svjetskog rata u potrazi za poslom zakoračit će ravno u vučju jazbinu.

Ubojice cvjetnog mjeseca, naime, obiluju vukovima koji gladno kruže oko pripadnika plemena Osage nastojeći se na sve moguće i nemoguće te mahom nemoralne načine (od proračunatih ženidbi s ciljem stjecanja nasljednog prava i raznih financijskih malverzacija, pa sve do razbojstava, ubojstava i posljedičnih pljački grobova) domoći njihova bogatstva, a nijedan neće biti gladniji od Ernestovog ujaka Williama Halea (Robert De Niro), samoprozvanoga „Kralja“ okruga.

Na prvi pogled tek krhki starčić, odnosno uspješan rančer, pričuvni zamjenik šerifa te, ukratko, lokalni dobročinitelj, a zapravo beskrupulozan, odlično umrežen i (za razliku od Ernesta) oštrouman gangster, Hale je oživotvorenje ideje da Sotona ponekad dolazi kao mirotvorac.

Spreman na sve za šaku dolara više, on će u svom pasivnom nećaku vidjeti tek još jednog pijuna koji bi ga mogao dovesti korak bliže nasljeđivanju nemalog bogatstva obitelji Kyle, pa će tako Ernesta, s jedne strane, uključiti u svoje kriminalne aktivnosti, a s druge ponukati da oženi Mollie Kyle (Lily Gladstone), jednu od nasljednica.

Problem će mu, naravno, ipak predstavljati nezanemariva činjenica da su i Mollie i njene sestre i majka još uvijek žive. Dotični će, potpomognut Ernestom (koji će u svojoj supruzi početi davati inzulin pomiješan s otrovom) i drugim suradnicima, pokušati riješiti serijom ubojstava koja će u jednom trenutku zainteresirati i Hooverove momke, odnosno netom osnovani FBI.

I upravo tu, na sjecištu sudbina Ernesta, Halea i Mollie, u točci u kojoj se sustavno prelijeva u privatno i u kojoj se krvnici i žrtva najneposrednije susreću, prekriveno nanosima nasilja, rasizma, korupcije, izdaje i pohlepe, izranja čudovišno lice iskonskog zla toliko svojstvenog čovjeku, a koje predstavlja središnju tematsku preokupaciju najnovijeg Scorseseovog ostvarenja.

Scorsese ponovo udara

Ubojice cvjetnog mjeseca, inače adaptacija knjige sličnog naslova (Ubojice cvjetnog mjeseca: Umorstva u okrugu Osage i osnivanje FBI-a) američkog novinara Davida Granna iz 2017. godine, uvjerljiv je i na mnoge načine uspio film.

Takvim ga, osim samog scenarija koji supotpisuju Scorsese i Eric Roth, a koji čini kamen temeljac svakog uspješnog filma, efektne, nerazmetljive režije, kao i dojmljivih vizuala (u rasponu od naturalističkih do nadrealističkih) za koje je, pak, najzaslužniji direktor fotografije Rodrigo Prieta - čini i sinergijsko djelovanje većeg broja drugih elemenata među kojima se neki posebno ističu.

Prije svega, ističu se izvrsno pogođen casting i nadahnute glumačke izvedbe. DiCaprio iznenađujuće uvjerljivo tumači priglupog Ernesta, De Niro s nepodnošljivom lakoćom „krade“ scene u kojima se pojavljuje, Gladstone u ulozi Mollie opet dokazuje da je ponekad s manje uistinu moguće postići više, dok nas se od sporednih glumaca posebno dojmio internetski miljenik Brendan Fraser u ulozi, nazovimo ga, osebujnog odvjetnika.

Ističe se, zatim, i Scorseseovo inzistiranje na autentičnosti zbog čega je film većinski i snimljen u okrugu Osage, dok su pripadnici istoimenog plemena svoj doprinos Ubojicama cvjetnog mjeseca dali i kao savjetnici i kao sporedni glumci, a trebalo bi svakako spomenuti i pažnju posvećenu kostimografiji i scenografiji te upotrebu arhivske i kvazi-arhivske građe.

Konačno, ističe se, kao što je to beziznimno slučaj kada film potpisuje Scorsese, i očaravajuća glazbena podloga (inače, zgodno za primijetiti, osjetno odsutna tijekom intimnih dramskih scena) za koju je zaslužan Robbie Robertson iz kultnog The Banda, a koja zaokružuje čitavo gledateljsko iskustvo.

Sve u svemu, Ubojice cvjetnog mjeseca film je koji vješto plovi između žanrova (tj. između revizionističkog vesterna, atipičnog krimića i slojevite obiteljske drame) od kojih je satkan te bi jedinu ozbiljniju zamjerku predstavljalo njegovo trajanje. Iako nipošto dosadnjikav, 206 minuta je - unatoč tome što se sam Marty ne bi složio s našom konstatacijom - ipak mrvicu previše te se stoga nameće zaključak da ga je bilo moguće ili malo skratiti (a da se pritom ne izgubi išta zaista esencijalno) ili malo produljiti te, zašto ne, pretvoriti u mini-seriju.

Toplo preporučujemo!