U bliskoj budućnosti, u režiji Alexa Garlanda (Ex Machina, Istrebljenje, Muškarci), SAD je ostao bez svog glavnog izvoznog proizvoda.

Ne, ne radi se ni o bajkama za malu djecu iz „tvornice snova”, ni o automobilima s Fordovih pokretnih traka, ni o tonama oružja koje oh toliko marljivo štanca njihova vojna industrija. Posrijedi je, ni manje ni više, nego baš – demokracija, a koje Ameri više nemaju dovoljno ni da namire vlastite potrebe.

U toj, dakle, bliskoj nam i alternativnoj (valjda) budućnosti, „Zemlja slobodnih” postala je poprištem dugoočekivanog sequela onog velikog hita iz 1861. U velebnom dvorištu Ujka Sama bespoštedni građanski rat tako bijesni već neko vrijeme, a iz dana u dan postaje sve jasnije kako će diktatoroidni POTUS (Nick Offerman), unatoč svoj sili hiperboliziranih proklamacija, skončati onako kako tirani običavaju skončavati.

Međutim, da jedan ovakav monumentalni happening ne bi ostao nedokumentiran, pobrinut će se pripadnici sedme sile: renomirana fotoreporterka Lee (Kirsten Dunst), Reutersovo škrabalo Joel (Wagner Moura), Leejin mentor Sammy (Stephen Henderson) i fotoreporterka u nastajanju Jessie (Cailee Spaeny).

Dotična će četvorka, naime, spremno potegnuti od New Yorka do Washingtona (cirka 1300 km), a ne bi li baš oni bili ti koji će napraviti posljednji intervju s omraženim Mr. Presidentom ...ili ga barem prvi uslikali nakon što neumitno otegne papke.

I to bi, dragi čitatelji, bilo praktički sve što bi se kako o premisi, tako i o cjelokupnom narativu, moglo kazati.

Zašto se duša američke nacije našla pod nožem, odnosno zašto se vodi građanski rat (nije valjda da su se posvađali zbog rezultata Super Bowla?), gledajući Građanski rat (Civil War) nećete doznati. Barem ne dalje od generalnog upućivanja na to da je aktualni predsjednik pomahnitali luđak kojem naređivanje zračnog bombardiranja vlastitih građana ne predstavlja neki problem.

Baš kao ni to za kakvu se to točno svjetliju budućnost bore tzv. Zapadne snage sastavljene od Kalifornije i Teksasa (da, dobro ste pročitali), Floridski savez (jer naravno) ili Nova narodna armija (sudeći po imenu, zasigurno su dobri momci!).

S druge strane, ono malo intrigantnih detalja što ih u filmu ima – primjerice, referenca na „masakr Antife” ili na to da kanadski dolar vrijedi više od jenkijevskog – umjesto da upotpune sliku, čitavo će vrijeme paradoksalno upućivati na opći izostanak šireg (bilo stvarnog ili fiktivnog) konteksta.

Shodno tome, svi oni koji su od Građanskog rata (kojem smo mi iz nekog razloga odlučili pridodati podnaslov Svakom carstvu dođe kraj) očekivali kirurški precizno tranširanje političkih, društvenih i inih silnica zbog kojih se onaj stvarni SAD našao tu gdje se već našao, mogu mrtvo-'ladno produžiti dalje.

Oni koji su, pak, zavedeni trailerima pretpostavili da će Građanski rat biti nekakav nabrijani triler prožet spektakularnom akcijom (tj. „adrenalinom nabijeno putovanje” kroz „razjedinjenu Ameriku”), također mogu učiniti isto.

Ne stoga što su akcijske scene izostale (iako ih nema previše) ili stoga što nisu općenito kompetentno tehnički izvedene, već stoga što mahom nisu zamišljene kao spektakularne u onom lako probavljivom, uživajmo-u-izmaštanom-nasilju smislu.

Upravo suprotno – kombinacijom tehnike kamere iz ruke koja prizore čini neposrednijima, zaglušujuće pucnjave i eksplozija te zamrznutih kadrova (koji fingiraju okinuće fotografija), (građanski) rat ovdje biva reprezentiran bliže onakvim kakav on uistinu i jest – krvav, košmaran i potresan.

Ipak, premda u smislu dočaravanja navedenog sentimenta Garland ponajviše uspijeva ostvariti zamišljeno, ovakav kvazi-dokumentaristički pristup akciji, a koji spektakularnost u užem smislu "seli" u drugi plan, za sobom također povlači i jedno nezanemarivo pitanje.

Ako Građanski rat nije ni politički ni akcijski triler, a što to onda on zapravo jest?

Premda bi se o žanrovskom određenju Građanskog rata dalo razglabati (ima tu primjesa i trilera, i distopijskog filma, i filma ceste itd.), mi bismo ga ipak bili najskloniji ocijeniti kao (građansko-ratnu?) dramu.

Nažalost, upravu ovdje, duboko iza neprijateljskih linija ovog podjednako vječnog i zahtjevnog žanra, Garland osjetno podbacuje. Dapače, kada smo u sklopu priprema za osvrt nabasali na podatak da je Garland svoju umjetničku kalvariju otpočeo kao romanopisac, ostali smo blago zatečeni jer uvaženi Herr Direktor učinio je (barem) dvije velike, početničke greške u koracima.

Prva od njih tiče se likova, a koji odreda ostavljaju utisak kao da ih je Garlandu (koji je ujedno i scenarist) nestrpljivi producent otuđio još u podosta ranoj fazi razrade te mu pritom iznervirano poručio da se prestane kilaviti i više snimi taj svoj prevažni film.

Tijekom 149 minuta Građanskog rata o Lee ćete tako spoznati tek to da se iza njenog (naizgled) neprobojnog cinizma krije PTSP, o Joelu da je nepopravljivi adrenalinski junkie, o Jessie da je mlada i nadobudna, a o metuzalemski iskusnom Sammyju, pak, da je hodajući repozitorij kojekakvih mudrosti.

'Ajde, možda također i to da svi odreda pokušavaju štovati sveti gral novinarstva iliti objektivnost, a što, istina, pridonosi generalnom voajerističkom štimungu, no također uvodi i dodatni stupanj separacije između gledatelja i protagonista, tj. gledatelja i filma.

Druga početnička greška vraća nas, pak, na misao izraženu u prvom dijelu osvrta.

Naime, o tome jesu li raznorazne vinjete ratnim ludilom devastiranog SAD-a dojmljive te mjestimično potresne ili ne, nema spora jer one takve definitivno jesu. Od snajperskog dvoboja koji svoju genezu pronalazi u logici „on puca na mene, pa ću i ja na njega”, preko idiličnog gradića koji se ne bi štel mešati, pa sve do psihotičnog paravojnika (jezivi Jesse Plemons) koji uz otvorenu masovnu grobnicu naše junake ispituje kakvi su to oni točno Amerikanci.

Međutim, puki prikazi tekuće katastrofe koja je Amerikance snašla, svesrdno lišeni bilo kakvog upućivanja na širi kontekst koji bi i dotične i likove na neki način „usidrio”, jednostavno nisu u stanju ostvariti puni efekt.

Drugim riječima, bacanje plošnih, „nedostupnih” likova u svijet obilježen krnjim worldbuldingom, teško da je potentan recept za kvalitetnu dramu i toliko željene salve katarzičnih suza u zamračenim kino-dvoranama.

Jasno da je ovakav, nazovimo ga, suptilno-neodredljiv pristup materiji svjestan umjetnički odabir redatelja koji podjednako pokušava biti i aktualan i alegoričan, no Garlandova „tragedija” time je, zapravo, još i veća.

Koliko god bila plemenita, univerzalna ili duboko humanistička, središnja poruka Građanskog rata, a koja se (prikladno) svodi na reiteraciju poznate misli generala Shermana kako je rat pakao, sama po sebi izrazito je banalna. Toliko banalna da vam je za njezino uspješno prenošenje – kao što to znaju čak i osrednji populisti – potreban sav emocionalni naboj kojeg se možete domoći, a ne bi li vam zatim pošlo za rukom metaforički „nokautirati” publiku.

Uzalud stoga i tehnička vrsnost, i solidna gluma (tu se, Dunst, očekivano, ističe), i intrigantni koncept i bilo što drugo, kad Građanski rat u konačnici ispada podosta neemocionalnim, pa i plitkim filmom koji će biti provokativan jedino – Amerima.

I to čak ne svim Amerima, nego ponajprije onima koji su čekali baš jednog Britanca da im ispreda poučnu pričicu o tome kako je rat jedan veliki no-no...