Bome, duga i trnovita bješe tridesetogodišnja epopeja zacijelo najpopularnije dieselpunk franšize u povijesti.

Od „igre koje umalo nikada nije bilo”, a koja se prometnula u neočekivani hit, preko još hitoidnijeg nastavka, bankrota Interplayja i neprežaljenog Van Burena, pa sve do onog trenutka kada je u čitavu baladu na svom zelenku ujahao Todd Howard i od Fallouta napravio prvoklasni brend.

Naime, premda bi se „Elder Scrollse s vatrenim oružjem” dalo (i trebalo) dugo i naširoko kritizirati, izlišno je poricati da gospodin Howard ima istančan nos za biznis. Tome, uostalom, možda i ponajbolje svjedoči tek izašla igrana serija predvođena Jonathanom Nolanom i Lisom Joy (Westworld) te showrunnerima Grahamom Wagnerom i Geneveom Robertson-Dworet, a u čijoj je izradi nezamjenjivi Toddica, pak, sudjelovao kao savjetnik te jedan od izvršnih producenata.

Ne zato što će dotična zaraditi više love od Fallouta 4 ili ostati zapamćena kao neko nenadmašno remek-djelo, već stoga što je visokobudžetna adaptacija videoigraćeg IP-ja krunski dokaz toga da je isti objenoške zagazio u mainstream, pa sada glasno klikće „Gledajte mene, ljudi, gledajte mene!”, a što smo, jadni ne bili, poslušno i učinili.

Onom dijelu uvaženog čitateljstva koji je odigrao makar i jedan od nastavaka ove unikatne franšize (Wasteland? Kakav Wasteland!?), setting bi trebao biti i više nego dobro znan. Onom drugom koji nije, kao prvo sram vas bilo, a kao drugo, dopustite nam da vam ga čisto preventivno nabrzaka sažmemo u dvije-tri rečenice.

Dakle, u alternativnom univerzumu koji se od ovog našeg počeo račvati vječno aktualne četrspete i u kojem futuristička tehnologija supostoji s onom iz „zlatnih pedesetih”, ljeta Gospodnjeg 2077. SAD i Kina malo će se pokoškati oko nafte i uranija.

Nuklearna bombica simo, nuklearna bombica tamo, ćiribu-ćiriba i tadaaa: eto ti najspektakularnijeg vatrometa u povijesti, a potom i nuklearnog holokausta koji će preživjeti tek rijetki. Sretnija manjina zahvaljujući pravovremenom odlasku u podzemna nuklearna skloništa, a nesretnija većina u permanentnom bespoštednom okršaju s opustošenom površinom iliti Wastelandom.

Dva stoljeća kasnije, u mjestašcu po imenu Filly smještenom u sunčanu Kaliforniju, zateći će se ne jedan, ne dva, već čak tri protagonista gonjena vlastitim te međusobno tek naizgled nepovezanim brigama.

Naivna, prpošna i za bezdušni Wasteland komično nepripremljena Lucy (Ella Purnell) sigurnost rodnog joj Vaulta 33 tako će napustiti ne bi li spasila otetog joj oca Hanka (Lynchev miljenik Kyle MacLachlan). Beskrupulozni lovac na glave te ghoul formerly known as Cooper (Walton Goggins) u Filly će ušetati vođen željom da utrži koju šaku čepova od boca više (platežno sredstvo u Fallout univerzumu). A nervozni junak u nastajanju Maximus, pak, kako bi „Braći po Željezu”, tj. ostalim pripadnicima militarističke, tehnološko-fetišističke (pa i fašističke) frakcije dokazao da je dostojan titule viteza, kao i super-duper kul oklopa koji s njome dolazi u paketu.

Međutim, caka će ležati u tome da će se i Lucy, i Cooper, i Maximus za uspješno rješavanje vlastitog main questa morati dočepati stanovitog odbjeglog znanstvenika, a u čijoj se glavi krije sjeme jedne nemjerljivo vedrije budućnosti...

Oh, koliko smo samo strahova imali vezano za Fallout. Hoće li ga učiniti onako bespotrebno patnički „teškim” da ćemo gledajući ga neprestano riskirati upalu očnih mišića? Hoće li ga zaviti u ono nesnosno isprano sivilo ili zelenilo (jer Fallout 3)? Hoće li setting poslužiti tek kao poligon za pričanje neke lijeve, s Falloutom posve nepovezane priče? Hoće li ovo, hoće li ono...

Zeznuto je sve to skupa s tim adaptacijama. Ako suviše daleko odlutate od predloška riskirate optužbu za herezu. S druge strane, ako ga se držite kao notorni connoisseur alkoholnih para najbliže ograde, onda poput kreatora Fallouta, pak, riskirate optužbu za neinovativnost, no to uopće ne mora biti toliko loše koliko se na prvu čini jer, za početak, Fallout definitivno i izgleda i zvuči kao – Fallout.

Ogromna količina truda, vremena i novca uloženih u što vjerniju rekreaciju Fallout univerzuma tako je pohvalno podjednako vidljiva i u interijerima i devastiranim eksterijerima – doslovce svaki kadar ispunjen je Pip-Boyjevima, plavo-žutim kombinezonima, T-60 power armorima, ghoulovima, Yao guaijima, stimpakovima i koječime drugim, a što će zagrijati srce svakog pravovjernog fana.

Premda bismo ipak preferirali nešto veću oslonjenost na praktične efekte nauštrb onih računalnih, moramo priznati da sve toliko pršti od retro-futurističke, kvazi 1950s, artdekoovsko-postapokaliptične, raygun-gotičke – slobodno dodajte i neke svoje pridjeve – nepogrešivo folautovske estetike te žarkih boja (jer Fallout 4) da je serija s vizualne strane slatka k'o bombona.

Atmosfera je, ukratko, uistinu odlično pogođena, pa tako Wasteland naprosto... ovaj... zrači osobnošću. Tim više što se soundtrack i ovdje mahom sastoji od evergreena velikana kao što su Nat King Cole, Johnny Cash, Ella Fitzgerald, Glen Miller i ini, a koji opet pružaju onaj sočni, ironični kontrapunkt brutalno-stripovskom nasilju kakvog u Falloutu ima napretek.

Djeluje Fallout definitivno kao Fallout i u tonalnom smislu. Ili barem kao jedan od mogućih Fallouta jer – za razliku od rata koji se nikada ne mijenja – posrijedi je serijal koji se neprestano mijenja, pa je tako jedinica, primjerice, mračna, dvica prpošna, trica depresivna, dok je Fallout 76 neigriv.

Naime, iako ga se službeno promovira kao „postapokaliptičnu akcijsku dramu”, mi bismo ga ipak prije bili skloniji picajzlasto okrstiti kao postapokaliptičnu akcijsku crnohumornu komediju s dramskim elementima, a što također podržavamo jer Fallout univerzum jest besramno bizaran te ga kao takvog, kako su to primijetili i sami kreatori, ne bi trebalo shvaćati isuviše seriozno.

Međutim, navedeni upravo ovdje počinje pokazivati i svoje prve pukotine i to unatoč trudu izvrsno odabranih glumaca jer Purnell vješto tumači lik koji je, kako će sama reći, spoj Leslie Knope i Neda Flandersa, Goggins se ionako specijalizirao za likove koje ćete prezirati, dok nas je Moten kadikad znao blago podsjetiti na mladoga Denzela. Nemojte nas krivo shvatiti, naći će se u Falloutu bisera kao što je opaska odbjeglog znanstvenika kako je pilula s cijanidom (s okusom banane!) najhumaniji proizvod koji je Vault-Tec ikada napravio te kako mu nikako nije jasno da dotične nisu bile popularnije, no fore će ipak nešto češće biti hit-and-miss, nego li hit-and-run.

Drugim riječima, humor često neće biti toliko ciničan, otrovan i opor koliko smo priželjkivali, a zbog čega nam je cijelo vrijeme bilo pomalo žao što se nitko nije sjetio kao savjetnike angažirati i, recimo, Tima Caina ili Chrisa Avellonea.

Uz muke po humoru, drugi razlog zbog kojeg smo se svako malo sa sjetom prisjećali Caina i Avellonea tiče se same priče.

Drago nam je, kao što već natuknusmo, što su se kreatori odlučili vjerno pridržavati predloška (bolje tako nego suprotno), ali da se mogla smisliti neka originalnija motivacija za Lucyjino napuštanje vaulta od potrage za nestalim ocem – motiva evidentno zdrpljenog iz Fallouta 3 – mogla se. Baš kao i što jedan od omanjih plot pointova nije morao biti kvar water chipa, a zbog čega smo samo čekali da nekom od likova iznenada zatreba G.E.C.K., pa da (poetska) pravda bude zadovoljena.

Nažalost, valja također reći kako Fallout pati i od neujednačenog tempa, odnosno da narativ mjestimično djeluje malčice razvučeno, da ne kažemo siromašno. Nije to ni u jednom trenutku katastrofalno (nema predugih kadrova, ispraznog trabunjanja, zurenja u prazno ili sličnih nuspojava pretencioznosti), ali nakon početnih ekspozitornih epizoda serija počinje neobjašnjivo „usporavati” (posebice osjetno u segmentima smještenima u vault) sve tamo negdje do šeste epizode.

Tada se, kao spas u zadnji čas, stvari ponovno počinju zahuktavati do te mjere da smo nakon zadnje epizode odmah bili spremni za drugu sezonu, a unatoč tome što bi se Falloutu svakako dalo još koješta spočitnuti.

Fallout čistunci će mu, recimo, zasigurno prigovoriti nepotrebne – jer svi su, narafski, nepotrebni – retconove (npr. sudbina Shady Sandsa ili NCR-a). Neki gledatelji prekomjerne easter eggove (u oko možda najviše bode inkluzija varijante Dogmeata). Drugi neumjerenu fetišizaciju usporenih kadrova, a koji bi kakti trebali simulirati V.A.T.S. sustav iz ovomilenijskih nastavaka. Treći stanovite plot holove. Četvrti, prethodno neinicirani, to što im s vremena na vrijeme zasigurno neće baš sve biti sasma jasno (tko je i što je ta Enclava?) i tako dalje do beskraja...

Svom opravdanom, neopravdanom ili poluopravdanom poslovičnom drvlju i kamenju usprkos, nas se neglavolomno pitki Fallout ipak dojmio kao – čisto solidan. Dapače, dovoljno solidan da mu, imitirajući ikoničnog Vault Boyja, damo palac gore.