„Zar vas ovo ne zabavlja?” zavapio je Maksim (Russell Crowe) gorko u već odavno ikoničnoj sceni, neposredno nakon što je u mučnoj borbi u gladijatorskoj areni života lišio posljednjeg protivnika.

Srećom, odgovor krvožednih Rimljana bio je istovjetan onom krvožednog gledateljstva, a zbog čega je Gladijatoru uspjelo ne samo utržiti basnoslovnih 465 milijuna dolara, već ujedno i uskrsnuti sam žanr povijesnog spektakla. Drugim riječima, da nam nastavak ne gine bilo je jasno k'o dan, pa makar na dotični morali čekati gotovo četvrt stoljeća.

Točnije, sve do prošlog tjedna, a kada je Gladijator 2 (Gladiator II) napokon dojahao na velika platna, ne ostavivši nam tako drugog izbora nego da prvom prilikom odjašemo u omiljeni nam multipleks. Dakako, u nadi da će najnovija uzdanica sir Ridleyja Scotta isprati bljutavi okus što nam ga je ostavila njezina prethodnica, a u kojoj je renomirani redatelj Napoleonu priuštio drugi Waterloo.

*Nastavak teksta sadrži spoilere*

On je vrhunski borac ispunjen pravednim gnjevom zbog toga što mu Rimljani pobiše najmilije. On biva prodan u roblje, a potom i primoran boriti se u gladijatorskoj areni. On je čovjek kojem je Fortuna namijenila da podigne tiranski jaram s Vječnoga grada te tako ostvari jedan dugo snivani san.

Ne, on nije Maksim Decidije Meridija, zapovjednik Sjevernih vojski, general Feliksovih legija i odani sluga istinskoga cara Marka Aurelija, otac ubijenog sina, suprug ubijene žene, koji će se osvetiti, u ovom životu ili sljedećem. On je zapravo Lucije (Paul Mescal) – sin Maksima i Lucile (Connie Nielsen) te donedavni suprug hrabre Arišate (Yuval Gonen), a koja će nastradati ljeta Gospodnjega dvjestotog, tijekom rimskog osvajanja Numidije, predvođenog vojskovođom Markom Akacijem (Pedro Pascal).

Zapavši u ropstvo, odveden u Rim, kupljen od strane lukavog Makrina (Denzel Washington) te ubrzo zatim promaknut u gladijatora, Lucije će isprva imati samo jednu želju – da mrskog mu Marka Akacija skrati za glavu. No, nakon što se dokopa Grada na sedam brežuljaka, Luciju neće trebati dugo da počne ćutjeti kako izvorište zatrovanosti carstva ipak valja potražiti negdje drugdje...

Kao što vam to zacijelo nije promaklo, Gladijator 2 toliko je patološki fiksiran na svoga prethodnika da bi vam se moglo učiniti da gledate remake. Tim više što se Scott i scenarist David Scarpa nisu zadržali tek na kopiranju zapleta, pa ćete tako svako malo nailaziti na neki novi dokaz u prilog tezi da im prevrtljive muze nisu bile sklone.

Od ponovljenog rastvaranja banalnog „sna o Rimu” u stražnjem planu, preko odnosa Lucile i Lucija obilježenog povratom izgubljenog povjerenja ili toga da Lucila i Grakho (Derek Jacobi) opet kuju urote, pa sve do završnog prizora ruke koja miluje žitno klasje.

A da i ne spominjemo proračunatu reciklažu dijaloga („Rim mi je oduzeo sve, ali osvetit ću se!”), kadrova (npr. obezglavljivanje suparnika dvama mačevima) ili likova poput, primjerice, Ravija (Alexander Karim), a koji će Luciju biti podjednako vjeran drugar kao što je Juba bio Maksimu.

Kamo sreće, avaj, da je Gladijator 2, kad već i jest bezidejan, barem film koji može parirati slavnom prethodniku, ali nije. Kako bi to, uostalom, i mogao biti kad ga, kao što rekosmo, potpisuje Scarpa – scenarist koji scenarij ne samo da ne zna napisati (vidi: Napoleon), već ga ne umije ni prepisati.

Međutim, premda se Scarpin diletantizam osjeća posvuda u filmu (počevši od začudno neiskorištenog Pascala) dotični je, nažalost, ipak najizraženiji baš tamo gdje to najviše bode u oči. Referiramo se, dakako, na prostu činjenicu da vam najvjerojatnije neće biti pretjerano stalo ni do osvetnika, ni do onih kojima se on osvećuje (aka ključnih sastojka svakog poštenog filma osvete) a zbog čega bi vas Gladijator 2 u konačnici mogao ostaviti hladnima poput špricera.

Svesrdno lišen kako pamtljivih monologa (dobro, izuzmemo li recitiranje Vergilija), tako i prizora koji bi pokazali Mescalov možebitni raspon, Lucije jednostavno nije Maksim. Tim više što Mescalu uloga ionako nikako ne leži, a ma koliko se upinjao kanalizirati daleko karizmatičnijeg Crowea.

Drugim riječima, dok smo Maksimu bespogovorno vjerovali kako kipti od gnjeva zbog počinjene mu nepravde, Luciju ne možemo čak ni kada nam Makrin tumači kako je „bijes dar bez kojeg ne smije ostati”. Baš kao što nam je teško povjerovati i u to da bi ga – onakvog letargičnog i neprimjetnog, namjesto energičnog i autoritativnog – itko bio voljan slijediti u sigurnu smrt.

Dapače, s obzirom na učestala premještanja fokusa na Makrina i kojekakve druge likove, mjestimično bi vam se čak moglo dogoditi da smetnute s uma kako bi ubogi Lucije, kvragu, ipak trebao biti protagonist.

Što se, pak, tiče ne jednog, ne dva, nego čak tri antagonista prisutna u Gladijatoru 2, dotični upečatljivost Phoenixova Komoda ne mogu doseći čak ni združenim naporima.

Manipulativan, beskrupulozan i okrutan, ali također i trajno ranjen manjkom očinske ljubavi, Komodo je, naime, bio višeslojna tragična spodoba koja ne izaziva tek mržnju ili gnušanje, već ujedno i barem zericu suosjećanja. Komično razvratni carevi blizanci Karakul (Fred Hechinger) i Geta (Joseph Quinn), pak, toliko su blentavi da vam nikako neće biti jasno kako su se dokopali vlasti. Štoviše, mogli bi vas neodoljivo podsjećati na Loleka i Boleka, odnosno Beavisa i Butt-Heada, a koji su, prema Hechingerovu priznanju, glumcima poslužili kao nadahnuće.

Dovoljno ambiciozan da se zaželi trona, a umalo i dovoljno perfidan da na isti zasjedne, Makrin će, s druge strane, barem predstavljati opipljivu opasnost. Ipak, koliko god Denzel bio zabavan u svojoj raspojasanosti, čak ni njemu ne uspijeva nadići to što Makrin propisnim antagonistom postaje puno prekasno, a da bi njegova pogibelj prouzrokovala toliko potrebnu katarzu.

Ako postoji jedan aspekt redateljskog zanata koji je Scott tijekom svoje polustoljetne karijere uspio ispeći, onda je to zasigurno stvaranje akcijskih prizora koji tek rijetke ostavljaju ravnodušnima.

I dalje bezuvjetno vjeran maksimi „Čim više, tim bolje”, potpomognut direktorom fotografije Johnom Mathiesonom, produkcijskim dizajnerom Arthurom Maxom te kostimografima Davidom Crossmanom i Janty Yates, Scott je Gladijatora 2 očekivano zamislio kao prvoklasni epski spektakl.

Jedan čas tako ćete svjedočiti pomorskoj invaziji neimenovanog numidijskog grada, drugi otkriti tko bi pobijedio u srazu čovjeka i nosoroga, a već onaj treći Koloseumu ispunjenom vodom i razigranim morskim psima. No, hoće li vas, da ponovno pozajmimo Maksimovu frazu, sva ta ekstravagancija, u koju je ulupano (najmanje) 250 milijuna dolara, uspjeti zabaviti?

Odgovor na ovo prevažno pitanje ovisit će prvenstveno o tome koliko ste baždareni na prekomjernu uporabu mahom neuvjerljivog CGI-ja, a koji će se u Gladijatoru 2 koristiti čak i za prikaze krvi i strijela. O otužno digitaliziranim triremama, demonskim pavijanima iz devetog kruga pakla ili netom spomenutim morskim psima neuvjerljivijim od onog u Spielbergovim Raljama, da i ne govorimo.

Drugim riječima, ako vam uživanje u iznadprosječno koreografiranim i režiranim makljažama ne može pokvariti čak ni lažni sjaj računalnih efekata koji će neprestano umanjivati težinu prizora, onda – hoće.

Na kraju krajeva, izuzev ispraznog akcijskog spektakla, što bi Gladijator 2 uopće i mogao ponuditi gledatelju? Možda tek poneku vinjetu Rima kakav nikad nije bio, polupamtljivu melodiju Harryja Gregsona-Williamsa (a koji nipošto nije Hans Zimmer) ili, pak, raskošni interijer u kojem se zlato i bijeli kamen skladno stapaju u jedno. Samo to i ništa više? Da, samo to i ništa više...