Teorijski fizičari su u prirodnim znanostima ono što su filozofi u društvenim: promatranjem činjenica i zbivanja, nastoje dosegnuti smisao i srž temeljnih postavki i smislenog objašnjenja postojanja, egzistencije.

Filozofi pritom tumače ljude: tko smo, što smo i koji je smisao našeg postojanja. Teorijski fizičari imaju daleko veće polje interesa: temelj njihovog rada je možda najbolje opisan naslovom prošlogodišnjeg višestrukog oskarovskog pobjednika, filma „Everything, Everywhere All At Once“ – objasniti zašto su svemir i njegova fizička svojstva baš ovakvi kakve znamo, s temeljnim fizikalnim „tvorničkim postavkama“ unutar kojih je omogućeno stvaranje i razvoj života.

Zašto fizikalni zakoni i konstante imaju baš ovakve specifične vrijednosti unutar kojih energija, materija, vrijeme i svi njihovi uzajamni odnosi omogućuju nastanak zvijezda, planeta, organskih molekula, te naposlijetku -  života?

Jer, uzmimo kao primjer tamnu energiju, hipotetsku sveprisutnu silu koja je uzrok ekspanzije svemira: znanstvenici procjenjuju da je za 120 redova veličine slabija nego što kvantna mehanika i Einsteinov zakon gravitacije sugeriraju da bi trebala biti. U suprotnom, da je zaista snažna kao u teoriji, uzrokovala bi apsolutnu entropiju, širenje i raspršivanje svega u svemiru, ne dopuštajući materiji da se skuplja i formira zvijezde i planete.

Postoje činjenice koje sugeriraju da bi naša fizička stvarnost zaista mogla biti simulirana, virtualna stvarnost, a ne objektivni svijet koji postoji neovisno o promatraču. Isto tako, postoji i druga strana priče, ona u kojoj se barata činjenicama koje sugeriraju suprotno. Nešto više o tome kako se trenutno gleda na probleme i dileme dokazivanja ili opovrgavanja našeg postojanja unutar računalne simulacije, o argumentima ZA i PROTIV - pročitajte u okvirima uz tekst.

Ovu „simulacijsku opciju“ raščlanjuje i proučava grana znanosti po imenu informacijska fizika, koja sugerira da temeljni elementi fizičke stvarnosti nisu prostor-vrijeme i materija, nego je umjesto toga fizička stvarnost sastavljena od informacija iz kojih onda proizlazi naše doživljavanje prostor-vremena i materije. Daljnje razvijanje te pretpostavke naposlijetku nas dovodi do hipotetske mogućnosti da bi cijeli naš svemir zapravo mogao biti sastavljen od informacija i njihovih uzročno-posljedičnih odnosa, odnosno da je svemir - računalna simulacija.

Uobičajeni odgovor na takva razmišljanja je onaj o postojanju multiverzuma, beskonačnog broja različitih svemirâ s beskonačno različitim fizikalnim zakonima, pa ne bismo trebali biti iznenađeni što je od beskonačne ponude svemirâ barem jedan ispao baš ovakav, tako fizikalno i fizički pogodan za nas. No, sve češće se može naići i na odgovor koji fizikalno savršenu pogodnost našeg svemira tumači time da je cijeli naš svemir ustvari velika računalna simulacija u kojoj je njezin Stvoritelj (recimo, neka napredna vanzemaljska vrsta) fino podesio uvjete i pustio da se stvari odvijaju unutar tih zadanih vrijednosti.

Ideja simulacije i nije tako nova. Legendarni teorijski fizičar John Archibald Wheeler je još 1989. razvio teoriju da je svemir u svojoj osnovi matematički strukturiran, te se može smatrati da je građen od informacija, koje su osnova našeg poimanja stvarnosti. On je skovao poznati aforizam „it from bit“, kojim sugerira da fizikom ne objašnjavamo stvaran svijet („it“), nego opisujemo naš doživljaj svijeta, temeljen na dobivenim informacijama („bits“).

Filozof Nick Bostrom s Oxforda je 2003. godine formulirao hipotezu da je zapravo vrlo vjerojatno da živimo u simulaciji stvarnosti. Hipotetski, napretkom civilizacije se u jednom trenutku dolazi do točke u kojoj je tehnologija toliko razvijena i sofisticirana da se simulacija ne može razlikovati od stvarnosti, a sudionici (tzv. „Simsi“) nisu svjesni da se nalaze unutar simulacije i njezin su sastavni dio. Fizičar Seth Lloyd s MIT-a je hipotezu o simulaciji podigao na još višu razinu sugerirajući da bi cijeli svemir mogao biti ogromno kvantno računalo.

Svaka simulirana, virtualna stvarnost temelji se na obradi informacija. To znači da je unutar virtualne stvarnosti sve digitalizirano i pikselizirano do najsitnijih, minimalnih elemenata koje nije moguće dalje dijeliti: do bitova. Tako formuliran koncept virtualne stvarnosti praktički je istovjetan s onim kako teorija kvantne mehanike tumači našu stvarnost: temeljni postulat kvantne mehanike govori kako svu vidljivu materiju u svemiru grade najsitnije jedinice materije - elementarne čestice, a energija i vrijeme su definirani tim elementarnim jedinicama (vrijeme je frekvencija longitudinalnih valova energije, a energija je definirana masom elementarne čestice). Pojednostavljeno rečeno, naš „stvarni“ svijet je pikseliziran – baš kao i virtualna stvarnost.

A ako je sve oko nas simulacija, tada su zakoni fizike usporedivi s linijama računalnog koda koje bi ta simulacija slijedila u izvršavanju programa. Isto je i s matematikom - kaže se da je matematika jezik kojim opisujemo fiziku - pa možemo ustvrditi kako su i svemir i njegovi zakoni i alati kojima ih opisujemo zapravo pikselizirano strukturirani sustavi, baš kao i virtualna stvarnost.

Stoga nije neobično što možda najveća potvrda ispravnosti hipoteze o virtualnoj stvarnosti kao računalnoj simulaciji dolazi upravo iz kvantne mehanike. Čuvena „ni-mrtva-ni-živa“ Schrödingerova mačka snažno sugerira hipotezu da naša stvarnost nije „stvarna“ sama po sebi, nego ju definiramo mi kao promatrači ili kreatori: čestice u određenim stanjima ne izgledaju kao da postoje, osim ako ih ne promatramo ili mjerimo; umjesto materijalnog postojanja, one se istovremeno nalaze u mješavini različitih stanja. Slično tome, da bi se simulirana, virtualna stvarnost dogodila, ona treba imati ili promatrača ili programera. Ili oboje.

Postoji još jedna analogija koja oslikava sličnost simulacije stvarnosti s kvantnom fizikom: kvantna prepletenost / sprezanje („quantum entanglement“) dopušta da dvije čestice mogu biti povezane na takav način da – bez obzira na to koliko su uzajamno udaljene – ako manipulirate jednom, istovremeno manipulirate i drugom. Pritom pojam „istovremeno“ ima doslovno značenje: čak i ako su udaljene milijune svjetlosnih godina, reagiraju jednako i istovremeno. Svakodnevna, laička logika nam govori da takvo što ne bi trebalo biti moguće bez kršenja temeljnih zakona einsteinovske fizike (koju smo također jedva savladali), posebice onog dijela o brzini svjetlosti preko koje nije moguće prijeći. No, ako te čestice zamislimo kao programskim kodom definirane dijelove virtualne stvarnosti koja se „vrti“ na nekakvom turbo-naprednom računalu, onda njihova uzajamna udaljenost nije stvarna nego je simulirana, virtualna, pa se milijuni svjetlosnih godina naše „stvarnosti“ ustvari svode na par linija programskog koda.

Uostalom, valja pretpostaviti da je tako savršen programski kod kvalitetno optimiziran: simulacija bi najvjerojatnije stvorila percepciju stvarnosti on demand, po potrebi, samo onda kada je stvarnost neophodna, umjesto da program cijelo vrijeme simulira cijelu stvarnost, slično kao što je računalna igra optimizirana za prikaz samo dijelova scene vidljivih igraču. Možda je to razlog zašto ne možemo putovati brže od brzine svjetlosti: programer simulacije je postavio takav fizikalni limit kako ne bismo mogli stići do dijelova simulacije prije nego što ih računalo uspije konstruirati.

Ali, ako smo zaista dio nekakve sofisticirane, sveobuhvatno grandiozne, savršeno optimizirane simulacije, što smo mi unutar te virtualne realnosti? Postojimo li i mi tek kao programski kod, pa je naša egzistencija samo virtualna, ili smo (baš kao Neo u Matrixu) prave, materijalne osobe stavljene u simuliranu stvarnost koja zavarava naša osjetila uvjeravajući nas da je pikselizirani svijet oko nas stvaran, a ne simuliran?

A ako smo i mi samo Simsi, kako to da smo svjesni mogućnosti da živimo u simulaciji? Ako smo dio simulacije, znači li to da je i naša svijest simulirana, pa je kao i naše tijelo samo dio virtualne stvarnosti, ispisan programskim kodom? Jer ako nam svijest jeste simulirana, to bi značilo da uopće ne služi nama, nego ima ulogu „prozora“ kroz koji netko drugi ima uvid u simulaciju.

Najjednostavnije objašnjenje postojanja simulirane svijesti jest da je to iskustvo kojega stvaraju naša virtualna osjetila i tijela, ali ga ne stvaraju za nas: mi smo tek strojevi za stvaranje doživljaja. Poput likova u računalnoj igri, postojimo zato da bismo proizvodili integrirani audiovizualni output kojega će „očitavati“ tvorac (ili igrač) simulacije čiji smo dio. Dakle, naša se svijest uglavnom koristi za dobrobit nekoga tko kroz nas doživljava naše živote.

Koje su krajnje implikacije mogućnosti da je naša realnost samo virtualni simulator? Prije i povrh svega, trebamo shvatiti što zapravo predstavlja hipoteza da naša stvarnost nije stvarnost nego je virtualna, simulirana: takva hipoteza je majka svih teorija zavjere, koja kaže da je sve lažno i sve je apsolutna mega-zavjera osmišljena da zavara naša osjetila. Kroz tu hipotezu ostvaruju se naši najgori strahovi o moćnim silama koje kontroliraju naše živote, a da mi za njih ne znamo, niti ikada možemo saznati tko su.

Pa ipak, ta apsolutna nemoć, ta savršena prijevara, čak i kada ju otkrijemo, ne nudi nam izlaz: ako izađemo iz simulacije, prestajemo postojati. Sve što možemo učiniti je pomiriti se sa činjenicama i unutar zadane nam simulacije na najbolji mogući način iskoristiti limite programskog koda koji nas definira.

Ako prihvatimo mogućnost da živimo u simulaciji, to otvara vrata mnogim drugim jednako nevjerojatnim mogućnostima. Možda smo mozgovi u staklenci kojima se manipulira kako bismo vjerovali da živimo u stvarnom svijetu (i opet - vidi pod: Matrix). Možda je sve što doživljavamo samo san? Ove ideje, iako filozofski zanimljive, nemaju praktičnu vrijednost i ne mogu se ni dokazati ni opovrgnuti.

Realitet naše stvarnosti jedna je od najvećih misterija, a premda smo je posve svjesni, u ovom trenutku ju nismo u mogućnosti razriješiti. No, što ozbiljnije shvaćamo hipotezu o simulaciji, veće su šanse da ćemo je jednog dana moći dokazati ili opovrgnuti.