U Americi jedu mnogo ribe, ili – kako oni vole reći – hrane iz mora (sea food). Jede se, kažem, mnogo hrane iz mora, no riba i škampi imaju drugi okus i miris od riba i škampa iz hrvatskog lonca. „U nas jela iz mora imaju miris mora“, objasnio sam razliku nekom Amerikancu. On me nato pogleda s izrazom čuđenja i gađenja. „Unpolluted sea“, ispravih se.

I dobro sam se ispravio, jer na što miriše more? More miriše očito na ono čega u njemu ima. Čisto, nezagađeno more ne miriše po jodu (kako neuki misle) nego po algama koje žive u njemu. Drugo je pak nečisto more, more onečišćeno katranom, naftom, fekalijama... Takvo more, razumije se, zaudara, smrdi. No postoji i nešto drugo, mnogo opasnije u moru, nešto što nije moguće osjetiti nijednim osjetilom. To su otrovi koji nemaju ni okusa ni mirisa, a ne utječu ni na boju morske vode.

Ti se otrovi zovu teški metali. No jesu li oni doista otrovi? Znanstvenici ih radije zovu metalima u tragovima (trace metals, TM) jer bez obzira na svoju kemijsku prirodu (prijelazni metali) oni se u morskoj vodi nalaze u vrlo niskim koncentracijama. Mnogi od njih su prirodni sastojci morske vode, a neki blagotvorno utječu na život u moru: cink se nalazi u molekulama mnogih enzima, a bakar ulazi – između ostalog – u sastav ceruloplazmina, proteina kojim mekušci prenose kisik u krvi (zbog toga je njihova krv plava). To opet ne znači da su svi metali u tragovima esencijalni, za život potrebni, a nije dobro ni da esencijalnih metala bude previše. Jer, znamo iz toksikologije, sve može biti otrov – ako se pretjera.

Jesmo li mi u Hrvatskoj pretjerali? Odgovor na to pitanje potražili su znanstvenici Ana-Marija Cindrić i Dario Omanović iz zagrebačkog Instituta Ruđer Bošković te njihovi kolege Ozren Grozdanić i Iva Finderle iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Istarske županije u Puli. Mjerili su naime koncentracije šest metala (cinka, kadmija, olova, bakra, nikla i kobalta) u Pulskom zaljevu. Zašto baš tamo? Zato što bi zbog industrije i marine te slabe cirkulacije mora taj zaljev trebao biti onečišćen ljudskim djelovanjem. Ja li tako?

Rezultati objavljeni ove godine u časopisu Journal of Marine Science and Engineering pod naslovom „Examining the impact of long-term industrialization on the trace metal contaminants distribution in seawater of Pula Bay, Croatia“ pokazuje da koncentracija šest navedenih metala varira ovisno o mjestu, dubini i godišnjem dobu. Autori spomenutog rada određivali su njihove koncentracije na 19 mjesta u zaljevu i još jednom izvan njega, koje je služilo kao referentna točka.

Da je čovjek u cijelu priču upleo prste pokazale su koncentracije triju metala, cinka, bakra i olova. Samo se naime za ta tri metala pokazalo povećanje koncentracije u zaljevu prema točki (PU-1) izvan zaljeva. I još: koncentracije cinka i bakra bile su više ljeti nego zimi.

Krivac za to je pulska marina, jer premazi za čamce i jahte sadrže ta dva metala.

Dobra je vijest da za tri metala (Co, Cd i Ni) nisu izmjerene značajno više koncentracije u Pulskom zaljevu nego izvan njega, tim više što su nikal i kadmij kancerogeni. Riječ je međutim o zaista malim koncentracijama. Najveće izmjerene koncentracije otopljenih metala (dakle ne i onih koji se nalaze u česticama) na površini Pulskog zaljeva iznosile su 3,183 μg/L (Zn), 0,016 μg/L (Cd), 0,408 μg/L (Pb), 1,736 μg/L (Cu), 0,528 μg/L (Ni) i 0,033 μg/L (Co), dok su minimalne koncentracije bile dva, pet, deset, pa čak i 34 puta manje (za olovo 0,012 – 0,408 μg/L). No ipak je srednja koncentracija najopasnijeg metala, olova, bila 8,5 puta veća u zaljevu nego izvan njega!

Je li to opasno?

Najveća dozvoljena koncentracija olova u morskoj vodi iznosi 0,12 μg/L dok je prosječna koncentracija otopljenog olova u Pulskom zaljevu 1,64 puta veća. No to je iznimka. Pulski zaljev, unatoč tome što se nalazi u industrijskoj zoni, zadovoljava ekološke standarde za drugih pet metala. Usto je more izvan zaljeva, razumije se, čistije – s maksimalnim koncentracijama otopljenih metala 0,565μg/L (Zn), 0,011 μg/L (Cd), 0,059 μg/L (Pb), 0,380μg/L (Cu), 0,470 μg/L (Ni) i 0,033 μg/L (Co) –  pa bez straha možemo uživati u ribi i drugim morskim plodovima Jadranskog mora.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije, povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji; član je društva ProGeo-Hrvatska i Odjela za prirodoslovlje i matematiku Matice hrvatske. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 15 znanstveno-popularnih knjiga, posljednje dvije su „Kemija – muza arhitekture“ (u koautorstvu sa Zvonkom Pađanom) i „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.