Jesu li oni koji nisu vjerovali Galijelu bili dogmatici ili pak skeptici dalo bi se raspravljati. Galeilejev teleksop je patio od kromatske aberacije, a žarišna se daljina nije mogla podešavati, pa onaj tko nije dioptriju kao Galileo teško da je mogao išta vidjeti. Usto za promatranje kroz teleskop (kao i kroz mikroskop) treba imati izvježano oko, koje sigurno oni koji su hjeli samo baciti pogled kroz njegov instrument nisu imali.
-da, kad se nešto 'gleda' treba znati što se gleda, razumjeti.. inače je moguće gledanje kao mađioničarske predsave ili djetinjasti pogled u nebo-nebesa i oblačke.. (samo pogled).
-kao i to da različiti ljudi različito vide, čisto stvar optike i očiju, pa do tog da 'vidimo mozgom' tj ne vide jednako osobe koje (ne)znaju što gledaju jer tad mozak drugačije prekopava sinaptičke neurončiće i izvodi zaključke.. i vrlo zgodna sitnica (ali važna) kao to da je galileo bio recimo polućorav i da ako je osoba gledala isti teleskop nije vidjela isto ili mutno ... skoro nepojmljivo danas u doba kad se sve uplouda i šera pa svi mogu vidjeti sve koliko god nevažno bilo (misleći na yt-kanale spavača, tema..).
Mene jedino žalosti što je A.C. Clarke precijenio ljudski rod u svojem djelu "Profili budućnosti", naime na posljednjim stranicama knjige predviđa budućnost podijeljenu po temama poput istraživanje svemira, kemija, fizika, komunikacije. Preporuka za čitanje, ali je stvarno čovjek bio preoptimističan s kolonizacijom planeta do 2000. godine.
Mene jedino žalosti što je A.C. Clarke precijenio ljudski rod u svojem djelu "Profili budućnosti", naime na posljednjim stranicama knjige predviđa budućnost podijeljenu po temama poput istraživanje svemira, kemija, fizika, komunikacije. Preporuka za čitanje, ali je stvarno čovjek bio preoptimističan s kolonizacijom planeta do 2000. godine.
Clarke je stvarno imao dobre namjere i kao i mnogi drugi futuristi, ne samo precijenio ljudski rod, nego i puno toga promašio. Ali, bez obzira na sve, njegov doprinos futuriznu i sagledavanju razvoja je ogroman. Priznali su mu to imenovanjem stacionarnih putanja satelita njegovim imenom - Clarkeova putanja.
BTW, knjigu sam čitao davno i tada je bila zapanjujuća. Možda neke svari u njoj nisu dobro ostarile, ali nema veze.
