Prvi val širenja pandemije COVID-19, bolesti uzrokovane SARS-CoV-2, novim virusom iz skupine koronavirusa, potaknuo je na stotine pa i tisuće istraživanja načina prijenosa, liječenja i prevencije te bolesti. Studije koje proučavaju aspekte COVID-19 širile su se i umnožavale unutar znanstvenih krugova jednakom brzinom kojom se i novi koronavirus širio globusom. Jedna od češće spominjanih i zapaženijih skupina istraživanja bila je ona o povezanosti cjepiva protiv tuberkuloze i statistički značajno manjeg broja teže oboljelih i umrlih od COVID-19 u državama koje su BCG-iranje (cijepljenje protiv tuberkuloze) desetljećima imale ugrađeno u kalendare obavezne vakcinacije.

Mada na prvi pogled takve teorije djeluju prilično uvjerljivo, tek trebaju biti provjerene (i znanstveno ovjerene) prije donošenja službenih prosudbi o povezanosti BCG-a s nižim pobolom i mortalitetom od koronavirusne bolesti, pa je provjera vjerodostojnosti te teorije unutar znanstvene zajednice i dalje „u detaljnom procesuiranju“.

Koprowski, Salk, Sabin...

I dok znanstvenici u državama „zapadne hemisfere“ provjeravaju anti-koronavirusnu učinkovitost BCG-vakcine, koja u tim zemljama većinom nije dio cjepnog kalendara, s druge strane bivše željezne zavjese, u Rusiji, medicinski istraživači već sugeriraju da bi još jedno već poznato cjepivo moglo postati sredstvo za zaustavljanje ili usporavanje širenja COVID-19: s oprezom, ali i optimizmom raspravljaju i već započinju testiranje tzv. sekundarnog učinka cijepljenja protiv dječje paralize, poliomijelitisa (cjepivom koje sadrži živi oslabljeni virus) na podizanje imunološke obrane organizma protiv SARS-CoV-2.

Kratki povijesni pregled: nakon 1950. i prvih, tada još neodobrenih verzija cjepiva (Koprowski), injekcije s cjepivom izrađenim od mrtvog, laboratorijski inaktiviranog virusa dječje paralize (poliomijelitisa) je uveo Salk 1955., a oralni oblik cjepiva (izrađeno od živih, laboratorijski atenuiranih – oslabljenih virusa) koje se ukapava u usta umjesto unošenja injekcijom) usavršio je Sabin 1960-ih godina. Sabinovo živo oralno cjepivo izrađeno iz oslabljenih oblika virusa moglo se primjenjivati lakše i jednostavnije​ od injekcija, pa su ga lakše prihvatili i liječnici (zbog primjenjivosti na terenima na kojima nije bilo moguće osigurati higijenske injekcije) i cijepljena djeca. Danas djeca u većini zapadnih zemalja (uključujući i Hrvatsku) primaju najnoviji oblik cjepiva protiv dječje paralize, izrađeno od mrtvog virusa, tj. onih potpuno pročišćenih virusnih dijelova koji ne mogu uzrokovati bolest, ali snažno potiču stvaranje imunološkog odgovora kada ih se unese u organizam cijepljene osobe.

Zahvaljujući radu trojke Sabin - Salk - Koprowski, dječja paraliza je skoro potpuno iskorijenjena u dijelu svijeta u kojem je uvedeno obavezno cijepljenje. Već u prvim godinama masovne  primjene, opažena je i interesantna pojava tzv. sekundarnog učinka polio-cjepiva: kada se netko cijepi Sabinovim atenuiranim polio-cjepivom (onim oralnim koje sadrži živi, ali oslabljeni virus), tijekom idućih par mjeseci skoro uvijek stekne i privremeni imunitet na mnoge druge viruse.

Ruski nasljednici

Valja istaknuti kako sekundarni učinak nije isto što i „pravo“ cijepljenje: nema takvu dugotrajnost kao cjepivo i ne stvara specifičan imunološki odgovor na bilo koji virus osim na sâm poliomijelitis. No, vjerojatno stvara nespecifično, opće pojačanje imunosti u organizmu cijepljene osobe. Stoga, ukoliko bi sekundarni učinak polio-cjepiva djelovao na SARS-CoV-2 tijekom barem mjesec dana nakon cijepljenja, u teoriji bi mogao poslužiti kao privremeni imunološki „štit“ u fazama kada je val širenja epidemije koronavirusa najizraženiji.  

Svoju uvjerenost u teorijska promišljanja o uspješnosti sekundarnog učinka cijepljenja polio-cjepivom na istovremeno stjecanje imunosti od SARS-CoV-2 virusa, ruski istraživači ovih dana testiraju – sami na sebi. New York Times piše o „ruskim nasljednicima dr. Jonasa Salka“, liječnika koji je stvorio prvo masovno korišteno polio-cjepivo, mada bi povijesno točnije bilo nazvati ih Sabinovim nasljednicima, s obzirom na to da eksperimentiraju s cjepivima kakva je u praksu uveo Sabin.

No, na stranu znanstveno-povijesna semantika, današnji ruski testovi sa živim oslabljenim polio-cjepivom započeli su svoj znanstveni put „ispod žita“, jer nisu dobili službeno odobrenje nadležnih državnih tijela, pa su ruski liječnici pribjegli klasičnim, povijesnim metodama testiranja cjepiva:  u svrhu pokusa cijepili su sami sebe i vlastitu djecu.

Koliko god zvučalo revolucionaran, takav pristup nije uopće nov: najstarija cjepiva testirana su na isti način: liječnici su prvo cijepili sebe, svoje obitelji i djecu u lokalnoj zajednici, primjerice još u Otomanskom carstvu krajem 16. stoljeća, stotinjak godina prije nego što je vakcinaciju 1796. službeno uveo dr. Edward Jenner, postavši „otac imunologije“ primjenom cjepiva protiv variole, velikih boginja.

Mjesec dana opće imunosti

Premotamo li film unaprijed, u današnjoj se Rusiji dr. Marinu Vorošilovu smatra začetnicom teorije (i prakse) primjene živog cjepiva u svrhu sekundarnog poticaja stvaranja općeg imunološkog odgovora na više vrsta virusa odjednom. Vorošilova je u istraživanjima provedenim još u Sovjetskom Savezu (CCCP) u osoba koje su primile živo cjepivo opazila nižu stopu smrtnosti od gripe, te je postavila teoriju da živo cjepivo stimulira imunološki sustav na snažniji sveukupni odgovor.

Procjenjuje se kako je u ovom trenutku globalno aktivno preko stotinu intenzivnih istraživanja i testiranja nekoliko oblika i vrsta cjepiva specifično usmjerenih na stvaranje imuniteta protiv koronavirusa SARS-CoV-2. Istovremeno, procjenjuje se u toj utrci ni najnapredniji laboratoriji neće uspjeti na tržište masovno „izbaciti“ učinkovito cjepivu u idućih 9 do 12 mjeseci. Stoga bi – tvrde Rusi – korištenje već otprije provjerenog, tržišno dostupnog cjepiva kakvo je oralno cjepivo protiv poliomijelitisa, moglo biti odličan način da se djelovanjem sekundarnog učinka na opći imunitet privremeno „premoste“ mjeseci čekanja na prava cjepiva.

Valja istaknuti da živa cjepiva (koliko god bila oslabljena) nisu prikladna za neke osobe, prvenstveno one s oslabljenim imunitetom, bilo da je oslabljen zbog opće iscrpljenosti, kroničnih bolesti ili zbog primjene imunosupresivnih lijekova (pacijenti s transplantiranim organima, oboljeli od karcinoma ili autoimunih bolesti). U rijetkim slučajevima - istina, daleko manje vjerojatnim od toga da ćete biti pogođeni munjom - oslabljeni živi virus može mutirati i izazvati bolest.

No, za nadmoćnu većinu zdravih odraslih osoba, cjepivo protiv poliomijelitisa mogla bi biti provjerena i sigurna medicinska metoda koja bi sekundarnim učinkom mogla potaknuti barem jednomjesečni imunitet na COVID-19, kažu Rusi.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Od posla se opušta antistresnim aktivnostima: od pisanja svojevremeno popularnih tekstova i ilustracija u tiskanom izdanju časopisa BUG, crtkanja grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, te fejsbučkog blogiranja o craft-pivima, životnim neistinama i medicinskim trivijama, sve do pasioniranog kuhanja posve probavljivih jela i sviranja slabo probavljivog bluesa.}