U posljednjim danima 1400-ih Europom je harala epidemija do tada nepoznate bolesti: infekcija praćena strašnim simptomima s lakoćom je prelazila granice politički podijeljenog europskog krajolika šireći se iz Francuske u Italiju, te još dalje u Švicarsku i Njemačku, pa potom sjeverno, sve do Britanskog otočja, Skandinavije i Rusije, kao i na jug prema Balkanu, kojim je tada dominiralo tursko Otomansko carstvo.

Maksimilijan Prvi, tadašnji car Svetog rimskog carstva, proglasio tu bolest Božjom kaznom jer se u svojem izraženom obliku zaista doimala kao nadnaravno prokletstvo: muškarci i žene dobili bi iznenadnu groznicu praćenu bolovima u zglobovima, a koža bi im se prošarala ružnim osipom koji je potom sazrijevao u agresivne čireve. Čirevi su oboljelima izjedali lica, oči, nosove i čeljusti, proždirale kosti, pa se širili u grlo i dublje u dišne ​​putove onemogućavajući im gutanje do te mjere da nisu mogli jesti ni piti. Sretnije žrtve su ubrzo umirale, a preživjeli jadnici ostajali fizički unakaženi, slijepi doživotni bogalji, često i s teškim neurološkim oštećenjima.

Za antibiotike se nije znalo. A prije antibiotika nije bilo učinkovitog lijeka za sifilis, nego su se isprobavale razne (redom neuspješne) kombinacije kemikalija, od kojih je većina nanosila i veću štetu od same bolesti: ponajviše su se koristili otrovni metali, poput olova ili arsena.

„Ništa ne može biti ozbiljnije od ovog prokletstva, ovog barbarskog otrova“, zapisao je 1495. godine jedan tadašnji talijanski povjesničar.

Nacionalističko prebacivanje sifilitičke loptice

Unutar sveopćeg kaosa izazvanog epidemijom te grozne, nepoznate i tajnovite boljke, ipak se iskristaliziralo nekoliko činjenica: infekcija je po svemu sudeći imala izvorište u spolnim organima, genitalijama, prenosila se spolnim odnosom, a širila se Europom slijedeći pravce kretanja vojnika-plaćenika koje su vladari zaraćenih europskih kraljevina unajmljivali za borbe sa svojim protivnicima, potpomognuta aktivnim prisustvom seksualnih djelatnica koje su radi zarade i 'održavanja vojničkog morala' u stopu pratile njihove transkontinentalne ratne kampanje.

Kako se i priliči vremenima indoktriniranim ratnohuškačkom atmosferom, svaka od nacija zahvaćenih jezivom pošasti te spolne infekcije povezivala ju je sa svojim najmrskijim neprijateljima: Francuzi su je nazvali talijanskom (napuljskom) bolešću, a Englezi su je proglasili francuskom bolešću; Rusi su za nju krivili Poljake, a Turci sve kršćane. No, unatoč prvobitnoj nacionalističkoj zaslijepljenosti, s vremenom se postupno formirao stav da bi za nastanak i početno širenje epidemije ipak mogla biti odgovorna samo jedna nacija – Španjolska. Jer, kako je vrijeme prolazilo, sve se više činilo vjerojatnim da su tu 'Božju pokoru', koja je kasnije prozvana imenom po kojem je poznata i danas – sifilis – Europom pronijeli španjolski vojnici-plaćenici koji su predstavljali veći dio tzv. „napuljske vojske“ u vremenu kada je Francuska 1495. godine ratovala sa španjolskim kraljevstvom.

Osim toga, kako je strašna klinička slika epidemijskog sifilisa europskim nacijama do tada bila nepoznata, činilo se posve logično da je bolest u Španjolsku vjerojatno doplovila s posadama Kristofora Kolumba, koji se par godina prije (1493.) vratio kući s prvog od svojih istraživačkih putovanja po Novom svijetu. Slijedom te pretpostavke, stoljećima nakon toga je povijest okrivljavala Kolumba i njegove mornare za donošenje sifilisa u Europu. Sifilis se dakle krajem 15. stoljeća proširio Europom kao nova harajuća pošast, da bi se u narednim vremenima postupno primirio i postao dugo tinjajuća bolest koja je prije otkrića penicilina imala sposobnost tjelesno osakatiti ljude i uzrokovati ludilo.

Paleopatologija kao alat za testiranje kolumbovske hipoteze

Stoljećima kasnije, suvremeno povijesno i medicinsko istraživanje post-srednjevjekovnog sifilisa, uz traženje konkretnih dokaza o onome što se žargonski naziva „kolumbovska hipoteza“ o njegovom porijeklu u Europi, pokazalo se vrlo izazovnim zadatkom: simptomi kakvi su dokumentirani u starim zapisima ne viđaju se samo u sifilisu već i u nekolicini drugih bolesti, a spiralno oblikovana bakterija koja uzrokuje sifilis, Treponema pallidum, nije bila identificirana i definirana sve do 1905. godine, pa bolest prije toga vremena nije ni mogla biti nedvojbeno potvrđena nalazom uzročnika.

No unazad dva desetljeća paleopatolozi (znanstvenici koji se bave dijagnostikom bolesti u prošlosti na temelju povijesnih zapisa i dokaza) koji istražuju europska grobna mjesta sugerirali su da i neke srednjovjekovne kosti i zubi pokazuju znakove infekcije sifilisom, što se ne uklapa u do sada važeće vjerovanje da je bolest u Europu stigla u 15. stoljeću. Znanstvenički tim iz Marseillea koristio je suvremenu sofisticiranu analizu drevne DNK ekstrahirane iz kostiju starih više od 1200 godina kako bi otkrio dokaze o bakteriji Treponema i imunološkoj reakciji tijela na nju u kosturu koji je bio pokopan u kapeli u Provansi u 7. ili 8. stoljeću. To je dosad najbolji dokaz da je sifilis — ili nešto što je s njim usko povezano — zarazio Europljane stoljećima prije Kolumbove plovidbe u Ameriku.

Michel Drancourt, profesor mikrobiologije na Sveučilištu Aix-Marseille, koji predvodi skupinu autora znanstvenog rada objavljenog u časopisu Journal of Infectious Diseases, kaže: „Ovo je prvi potvrđeni čvrsti dokaz da su treponeme, uzročnici sifilisa, kružile europskom populacijom davno prije Kolumba. To je i ranije bila hipoteza u znanosti i medicinskoj literaturi, no sve do sada bez ikakvog pouzdanog dokaza.“

Od stoljeća sedmog... do današnjih dana

Naravno, kako je to uobičajeno u znanosti, jedno izolirano otkriće se ne smatra konačnim odgovorom na postavljeno pitanje. Jer, premda povijesni zapisi nedvojbeno opisuju katastrofalnu epidemiju koja se podudara s Kolumbovim povratkom, medicini je poznato da postoje i druge bolesti uzrokovane podvrstom bakterije Treponema - osobito bolest nazvana frambezija (yaws), mutilirajući dermatitis kojega uzrokuje Treponema pertenue, a prenosi se s kože na kožu umjesto seksualnim kontaktom. Ipak, identifikacija jednog od sojeva Treponeme u 1200 godina starim provansalskim kostima dodaje barem neke nove narativne niti ustaljenoj priči o globalnom, transatlanskom putovanju sifilisa, čak i bez potpunog skidanja bremena epidemiološke odgovornosti s leđa slavnog moreplovca i kolonizatora.

Treba naglasiti da je i u današnjem vremenu sifilis još uvijek ozbiljan javnozdravstveni problem. Broj novooboljelih od sifilisa zadnjih godina dosegao je rekordne razine diljem svijeta, pri čemu nimalo ne zaostaju države kojima se uobičajeno pripisuje solidno visok zdravstveni standard: i u Sjedinjenim Državama je sifilis opet postao aktualni buzzword u javnozdravstvenim medicinskim krugovima. Mada se činilo da je problem riješen pronalaskom salvarsana (prilično toksičnog ali djelotvornog organskog spoja arsena) 1910-ih i naposlijetku s početkom primjene penicilina 1943., danas se u SAD-u događa da zbog povećane potražnje na tržištu povremeno nema dovoljno injekcijskog oblika tog antibiotika, a i neonatolozi sve češće ističu porast slučajeva kongenitalnog sifilisa, bolesti koja nastaje intrauterinim prijenosom Treponeme s oboljele majke na dijete, koje se rađa s već razvijenom slikom kožnih, neuroloških i očnih oštećenja uzrokovanih sifilisom, kod kojih primjena penicilina više nema nikakve terapijske svrhe.

Jednako je važno prepoznati da se priča o kolumbovskom „uvozu“ sifilisa u Europu izvrsno uklopila i poslužila aktualnim političkim i državno-imperijalističkim tendencijama i ciljevima koji su dominirali u 15. stoljeću. Rasprave o „američkom“ podrijetlu bolesti odlično su funkcionirale kao argument za podupiranje tadašnjeg europskog prikaza starosjedilačkih Amerikanaca kao seksualno libidinoznih ili čak kanibalističkih primitivaca drukčije boje kože. To je omogućilo Europljanima da sebe prikažu nevinim i čistim pronositeljima vjerskih i civilizacijskih vrijednosti koji su mučki napadnuti monstruoznom bolešću iz bezbožnih zemalja koje upravo vape da budu ukroćene i civilizirane doseljavanjem europskih bijelaca i njihove nebeske vjere.

Konačno, bitno je razmotriti koliko je dramatičan utjecaj sifilisa bio na Europu dok su zemlje prelazile iz renesanse u rano industrijsko doba. Arhivskim uvidom u tadašnju medicinsku i općinsku evidenciju vidljivo je kako je više od 20% stanovnika Londona tijekom 1770-ih godina bilo liječeno od infekcije sifilisom (što pak implicira da je još i veći udio bio zaražen, ali nije zatražio dokumentiranu medicinsku pomoć). U svom dnevniku, georgijanski esejist James Boswell sâm za sebe piše da je najmanje 19 puta u životu bio zaražen sifilisom (srećom po njega, simptomi i težina bolesti sifilisa su nakon 15. stoljeća postupno postali slabiji i manje izraženi, kako je izvidno iz dobro dokumentiranih medicinskih opisa tijeka bolesti kroz stoljeća).

Dokaz bakterije, dokaz protutijela... i što još treba?

Međutim, vratimo se u grobnicu sada srušene kapelice u selu Roquevaire u Provansi: sve do sada nabrojano dogodilo se najmanje 800 godina nakon života i smrti čovjeka koji je iza sebe ostavio kostur kojega je analizirao profesor Drancourt. Arheološka istraživanja su na tom mjestu 1987. godine otkrila pomiješane kosti, kasnije identificirane kao ostaci devetnaest odraslih osoba i šestero djece. Paleopatolozi su na jednom femuru (bedrenoj kosti) uočili udubine i oštećenja koja su ih zbog specifično oblikovanog uzorka podsjetili na učinke kakve na kostima ostavlja kasna infekcija sifilisom. Kontaktirali su Drancourta, koji je do tada u svojem marsejskom laboratoriju već dugi niz godina radio na genomskim analizama bolesnih organizama.

Naravno, njegov znanstvenički tim nije nakon 1200 godina uspio na toj kosti pronaći žive, netaknute bakterije, ali je iz femura uspio izolirati degradiranu DNK, sekvencionirati je i identificirati nizove nukleotida koji su pripadali dijelovima referentnih genoma za Treponemu. Potom je identitet tih sekvenci potvrđen generiranjem svojevrsnog obiteljskog stabla koje povezuje sekvence pronađene na kosti s poznatim dijelovima sekvence današnje, živuće Treponeme pallidum.

Štoviše, nije im bilo dovoljno samo dokazati da ta bedrena kost sadrži dijelove bakterije koja uzrokuje sifilis, nego su željeli utvrditi postoje li i neposredni dokazi da je ta osoba prije 12 stoljeća razvila i imunološki odgovor protiv te Treponeme. Jer, ako se dokaže i postojanje uzročnika bolesti i postojanje imunološkog odgovora organizma na tog uzročnika, tada se može argumentirano ustvrditi da je bolest zaista postojala i da je zahvatila koštani sustav. S tom namjerom su u kosti tražili – i pronašli! – tragove specifičnih proteina od kojih su građena ​​protutijela (koja se u organizmu proizvode kao odgovor na infekciju, a zatim krvotokom dospijevaju na mjesto upale, u kost). I eto dokaza! Da!? Ili ipak - ne…?

Jer, čak i ovakvi vrlo jasni nalazi još uvijek nemaju apsolutnu i neospornu težinu dokaza postojanja sifilitičke infekcije u Europi 800 godina prije Kolumba. Naime, iako je pronađen i genom Treponeme i tragovi proteinskih protutijela nastalih kao odgovor na infekciju Treponemom, to i dalje ne implicira da se nalazi odnose baš na sifilis. Nalazi se – znanstveno gledajući – odnose na infekciju nekom od bakterija iz roda Treponema, što znači kako je moguće, a možda i sasvim vjerojatno, da je mikroorganizam u ispitivanoj bedrenoj kosti bio npr. Treponema pertenue, a ne Treponema pallidum podvrsta. A ako je tako, to bi značilo da je osoba patila od frambezije, a ne od sifilisa.

Prije Kolumba, poslije Kolumba... ili oboje?

Upravo iz tih razloga, iako bi dokaz da je sifilis bio već tako rano prisutan u Europi mogao stubokom promijeniti znanstveno i povijesno razumijevanje globalnog kretanja te bolesti, možda se to ipak neće dogoditi. Barem još neko vrijeme. Povjesničari koji desetljećima prekopavaju po arhivskim zapisima starijim od 15. stoljeća i dalje ne uspijevaju pronaći dokaze da su se epidemije sifilisa slične onima iz kasnih 1400-ih događale i prije tog vremena. To može značiti i da je (ako je već postojao ili su ga trgovci povremeno uvozili u Europu) prije 15. stoljeća uzročnik sifilisa bio manje agresivan i da je uzrokovao slabije simptome.

Jesu li sifilitičke infekcije bile nenamjerno prikrivene neukim pripisivanjem simptoma nekoj drugoj bolesti koja je u tim vremenima bila veća pošast, kao što je to tada bila guba (lepra)? Je li se Treponema prilagodila kako su se gradovi povećavali i ljudi migrirali sa sela, mijenjajući način na koji su živjeli i seksualno komunicirali? Ili je Kolumbo, u suprotnosti s ustaljenom pričom, zaista s putovanja donio nešto kući - ne posve novu bolest već varijantu postojeće, ali smrtonosniju i skloniju epidemijskom širenju? Danas je poznato da infekcija sifilisom ne stvara trajni imunitet, pa se stoga netko tko je jednom bio zaražen može ponovno zaraziti.; dakle, čak i da su Europljani bili izloženi ranijem, „domaćem“ soju bolesti, to ih ne bi zaštitilo od nove, „uvozne“, virulentnije, agresivnije verzije.

U tom scenariju, obje verzije povijesti epidemijskog sifilisa - jedna koja počinje prije Kolumba i druga koja počinje poslije - mogu istovremeno biti istinite. Po tom scenariju, Kolumbo i njegovi španjolski sponzori ipak ne mogu izbjeći odgovornost za masovno širenje zaraze diljem Europe, za nešto što bi se moglo smatrati simboličnom osvetom Amerike za okrutnu europsku eksploataciju.

Gdje je Kolumbo ostavio svoje kosti?

A možda ni sâm Kolumbo nije izbjegao tu karmičku osvetu. „Neki povjesničari misle da je Kolumbo imao sifilis“, ističe u svojim radovima Erin Stone, profesorica povijesti na Sveučilištu West Florida koja proučava kolonijalnu Latinsku Ameriku. „Na svojem četvrtom putovanju Kolumbo je u svojem dnevniku zapisao vrlo dugu bilješku o tome kako svijet nije okrugao, već kruškolikog oblika, s velikom bradavicom u središtu, a on ju je oplovio. Taj konfuzni zapis i mnogi drugi dokumenti ukazuju na to da pred kraj života Kolumbo baš i nije bio pri zdravoj pameti.“

Štoviše, Kolumbo je umro 1506., u dobi od 54 godine, nakon višegodišnjih napadaja groznice i bolova u zglobovima zbog kojih je privremeno oslijepio i povremeno bio vezan za krevet (što se skoro savršeno poklapa s opisom aktivne faze sifilisa). Povjesničari medicine su retrospektivno, na temelju postojećih zapisa o simptomima koji su ga mučili, Kolumbu dijagnosticirali neurološke poremećaje, autoimunu bolest i reaktivni artritis, što sve može biti uzrokovano bolešću izazvanom spolno prenosivim infekcijama.

Ipak, egzaktnog dokaza nema, jer je i danas sporno gdje leže Kolumbovi posmrtni ostaci. Stoga njegove kosti, koje bi putem genomske analize mogle s njegovog imena zauvijek skinuti teret optužbe o donošenju katastrofalne epidemije sifilisa u Europu, nikada nisu mogle biti testirane.

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, izvan posla na klinici se bavi upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstova i objavljivanja ilustracija u tiskanom izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih grafika i primijenjenog dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}