Velik mozak, korištenje alata, govorna komunikacija i velike društvene grupe čine ljude dominantnom vrstom na planetu: osam milijardi primjeraka Homo sapiensa raširilo se na sedam kontinenata. Ako mjerimo po težini tijela, na Zemlji ima više biomase ljudi nego svih drugih sisavaca. Da bismo se prehranili modificirali smo polovicu kopnenog dijela Zemlje, a zahvatili smo i u nemalen postotak njenoga vodenog dijela.

Asteroidna apokalipsa

Osim ako niste pobornik neke od neznanstvenih, alternativnih teorija nastanka života na Zemlji, već znate kako se tijek evolucije promijenio prije nekih šezdeset i šest milijuna godina kada je u Zemlju udario asteroid snagom od 10 milijardi atomskih bombi. Nebo se zamračilo, biljke su prestale fotosintetizirati pa su uginule, a za njima i životinje koje su se njima hranile. Potom se urušio cjelokupni lanac ishrane i izumrlo je više od 90 posto svih dotadašnjih životinjskih i biljnih vrsta. Kad se prašina slegla, svi su dinosauri bili mrtvi - osim nekoliko kržljavijih podvrsta od kojih su se kasnije tijekom evolucije razvile ptice.

Ali – na našu sreću (ili nesreću, ovisno o tome jeste li fatalist, pesimist ili vas nije briga) – taj katastrofalni događaj omogućio je da evolucija krene smjerom koji je naposlijetku doveo do nastanka ljudi: preživjeli sisavci su se obilato razmnožili, uključujući i malene protoprimate koji će s vremenom evoluirati u - nas. I tako danas nama, potomcima onih sićušnih preplašenih štakorastih bića koja na sisi othranjuju svoje živorođene mladunce, kokošji potomci nekadašnjih gorostasnih gospodara svijeta na farmama nesilica proizvode svoja jaja za hranu.

A sada okrenimo (tektonsku) ploču! Zamislite scenarij u kojem taj katastrofični asteroid uopće nije postojao ili je na svojoj putanji promašio Zemlju: dinosauri su preživjeli i nastavili evoluirati idućih 66.000.000 godina. Zamislite dakle današnje dinosaure, te maksimalno evoluirane predatore kako postavljaju zastavu na Mjesec ili izvijaju dugačke biljojedne vratove prema noćnom nebu dok planiraju kolonizaciju Marsa. Zamislite dinosaure-znanstvenike koji razvijaju opću teoriju relativnosti ili raspravljaju o nekom hipotetskom svijetu u kojem su - njima nevjerojatno ali zabavno za zamisliti! – maleni kržljavi sisavci jednoga dana preuzeli Zemlju.

Dinusauroidi

Priznajem, ovo na prvu zvuči kao pulp-fiction science-fiction, jeftina znanstvena fantastika, ali ako malo razmislite, poanta priče ipak seže do nekih dubljih filozofskih pitanja o evoluciji. Recimo - je li čovječanstvo sasvim slučajno tu gdje se danas nalazi ili je naše evoluiranje do stadija humanoidnih inteligentnih korisnika alata bio neizbježan proces, neovisan o katastrofičnim makro-ekološkim i globalnim geološkim prijelomnim događajima?

Još u 1980-ima je paleontolog Dale Russell predložio misaoni eksperiment koji se temelji na premisi da je dinosaur-mesojed s vremenom evoluirao u inteligentnog korisnika alata, nazovimo ga „dinosauroid“, a imao bi veliki mozak, ekstremitete sa suprotno postavljenim palčevima i uspravan dvonožni hod.

Baš kao i u svakoj teoriji, takva opcija (teorijski!) nije nemoguća... ali u praksi je jako malo vjerojatna. Naime, svakoj životinjskoj vrsti njena temeljna biologija postavlja limite, granice unutar kojih se njena evolucija može odvijati. Jedno od evolucijskih pravila kaže: "Početna točka evolucije ograničava njene krajnje točke". Oslikajmo to ovako: ako se ne odlučite za fakultet, u životu nećete moći postati neurokirurg, odvjetnik ili raketni fizičar, ali i bez diplome možete postati umjetnik, glumac ili poduzetnik; putevi kojima se u životu usmjeravamo će nam neka vrata otvarati, a druga zatvarati. Isto vrijedi i za evoluciju.

Kao primjer, uzmimo veličinu dinosaura kao jedno od njihovih temeljnih bioloških ograničenja. Počevši od razdoblja jure, brontosauri i njihovi srodnici (tzv. sauropodni dinosauri), evoluirali su u biljojedne divove teške 30 do 50 tona i dugačke do 30 metara, što je težina deset puta veća od slonovske, a dužina jednaka kao u plavetnog kita. Taj evolucijski proces nije slučajan: dogodio se na različitim kontinentima, u različitim vremenima i u različitim klimatskim uvjetima - od pustinja do prašuma – i to u više sauropodskih vrsta, uključujući obitelji Diplodocidae, Brachiosauridae, Turiasauridae, Mamenchisauridae i Titanosauriae.

Veliko tijelo, malen mozak

No mnogi drugi dinosauri koji žive u tim okruženjima ipak nisu postali superdivovi. Zajednička nit koja ih povezuje divovske dinosaure bila je da su pripadnici sauropoda: nešto u njihovoj sauropodskoj anatomiji, u tjelesnoj građi ili u metabolizmu – njihova pluća, šuplje kosti s visokim omjerom snage i težine, cirkulacijski sustav, način metaboliziranja hrane - ili sve to zajedno - odredilo je njihov smjer evolucije i „otključalo“ njihov evolucijski potencijal koji im je omogućio da narastu onako kako to nijedna kopnena životinja nije uspjela - nikada prije, niti ikada poslije.

Isto tako, dinosauri-mesojedi su u pravilu evoluirali u goleme predatore od desetak metara visine i nekoliko tona težine. Tijekom stotinjak milijuna godina svoje evolucije, megalosauridi, alosauridi, neovenatoridi i konačno tiranosauri razvili su se u divovske grabežljivce na vrhu prehrambene piramide. Dinosaurima su očito odgovarala velika tijela.

Ali veliki mozgovi im baš i nisu bili tako važni. Premda je dominantna većina biljojednih i mesojednih dinosaura imala visoku evolucijsku sklonost razvoju impresivne tjelesne mase, svi su dinosauri tijekom evolucije pokazali slabu tendenciju povećanja veličine mozga. Dinosauri iz razdoblja jure kao što su alosaur, stegosaur i brahiosaur imali su ekstremno malen mozak. Do razdoblja kasne krede, 80 milijuna godina kasnije, tiranosauri i hadrosauri razvili su nešto veće mozgove, no izraz „nešto veće“ je zaista relativan pojam: unatoč impresivnoj tjelesnoj masi od 5.000 do 7.000 kilograma, Tyrannosaurus rex je i dalje imao mozgić težak jedva 400 grama. Mozak malenog predatora velociraptora (s tjelesnom masom od oko 40 kg) bio je težak smiješnih 15 grama. Za usporedbu, prosječan čovjek od 80 kilograma ima mozak težak oko 1.300 grama.

Koegzistencija uz koevoluciju

Dinosauri su s vremenom evoluirali u raznim smjerovima, popunjavajući različite evolucijske niše: raznolikost ptičjih vrsta postajala je sve veća, a u kasnijim evolucijskim fazama pojavile su se i dugonoge vrste dinosaura, što ukazuje na „utrku u naoružanju“ između gladnih grabežljivaca i njihovog sve bržeg plijena. Osim evolucije tjelesnih karakteristika, čini se da su dinosauri razvili i nešto složeniju socijalizaciju, društveni život: počeli su živjeti u stadima. Život u velikim skupinama doveo je do pojave konkurencije među pripadnicima stada, pa su kod takvih dinosaura evoluirali i veliki, oblikom složeni rogovi i rožnate štitaste „kacige“ kao alatke za borbu i kozmetički dodaci za „pokazivanje“ pred potencijalnim spolnim partneri(ca)ma.

Ipak, pored svih šarolikih evolucijskih dodataka, razvoj dinosaura je uglavnom bio usko usmjeren, rezultirajući velikim brojem varijacija na jednu te istu temu: tijekom 100.000.000 godina evolucije (dok ih asteroid nije pokosio), skoro sve vrste i obitelji dinosaura su naposlijetku razvile divovska tijela s mikroskopskim mozgovima. I malo toga je u tih prvih stotinu milijuna godina evolucijske povijesti dinosaura dalo naslutiti da bi se u idućih 66.000.000 godina (da ih asteroid ipak nije pokosio) razvile u nešto radikalno drugačije. Dapače, sve ukazuje kako bi dinosauri – sve i da su dobili šansu preživljavanja asteroidne apokalipse – vjerojatno i danas imali obličje superdivovskih biljojeda s dugim vratom i golemih predatora nalik tiranosaurusima. Možda bi imali nešto veće mozgove nego 66 milijuna godina ranije, ali malo je dokaza da bi evoluirali u genijalce sposobne za put u Svemir.

A što je s našim precima, prasisavcima, onim kržljavim dlakavcima koji u tih 66 milijuna godina JESU evoluirali u genijalce što lome i spajaju atome i planiraju kolonizaciju drugih nebeskih tijela? Evolucijske zakonitosti ukazuju na visoku vjerojatnost koevolucije, suživota između dinosaura i sisavaca jer je vrlo malo vjerojatno da bi sisavci istisnuli dinosaure do potpunog istrebljenja ili da bi se dogodilo obratno. S jedne strane, dinosauri su ipak u trenutku udara asteroida suvereno monopolizirali cjelokupan ekosustav Zemlje (i tla i vode i zraka) sve do samog kraja, a s druge su strane sisavci imali vlastite evolucijske adute: nikada nisu evoluirali u superdivovski velike biljojede i mesojede nego su kontinuirano razvijali velike mozgove. Masivni mozgovi (podjednako veliki ili srazmjerno veći od ljudskog) evoluirali su kod dupina, ulješura, kitova usana, slonova, čovjekolikih majmuna i naposlijetku - čovjeka.

Od Afrike do kajgane

Jedan od pokazatelja mogućih rezultata koevolucije divovskih gmazova (dinosaura) i sisavaca s velikom mozgom je činjenica da danas uz potomke prasisavaca na Zemlji živi i nekoliko vrsta izravnih dinosaurskih potomaka, pri čemu prvenstveno treba istaknuti ptice. Štoviše, neke ptice (poput vrana i papiga) imaju relativno velike i nezanemarivo složene mozgove, mogu koristiti alate, znaju govorno komunicirati (vrane međusobno komuniciraju vokabularom od nekoliko stotina „riječi“), pa i brojati. No, ipak su naposlijetku sisavci poput ljudi, majmuna, slonova i dupina razvili najveći mozak i najsloženije oblike ponašanja.

Je li nestanak divovskih dinosaura bio događaj koji je sisavcima omogućio razvoj inteligencije? Vjerojatno nije. Paleontološki dokazi o evolucijskoj povijesti sugeriraju da je kontinuitet razvoja od primata preko čovjekolikih predaka u današnje ljude bio sve samo ne neizbježan. Jer, premda su se prije sedam milijuna godina u Africi primati razvili u majmune s velikim mozgom i potom postupno evoluirali u moderne ljude, drugdje je evolucija primata krenula vrlo različitim putovima. Primjerice, kada su prije 35 milijuna godina tadašnjim kontinentalnim komunikacijama majmuni stigli u Južnu Ameriku, tamo nikada nisu evoluirali u čovjekolike primate, nego u još više vrsta majmuna. A primati koji su stigli do Sjeverne Amerike najmanje tri puta (prije 55 milijuna godina, prije 50 milijuna godina i prije 20 milijuna godina) nisu tamo evoluirali u vrstu koja proizvodi nuklearno oružje i pametne telefone. Umjesto toga, iz razloga koje još nismo otkrili, oni su izumrli.

Dakle – u Africi, i samo u Africi, evolucija primata je krenula jedinstvenim smjerom prema Homo sapiensu. Nešto što vjerojatno nikada nećemo uspjeti definirati poklopilo se u toj afričkoj fauni, flori ili geografiji i pokrenulo evoluciju u smjeru nastanka čovjekolikih majmuna, kopnenih primata velikog tijela i velikog mozga koji koriste alate, žive u sociološki slojevitim čoporima i uzajamno komuniciraju. Čak i kada su dinosauri nestali, evoluciji sisavaca bila je potrebna prava kombinacija uvjeta, sreće i šansi da nas dovede do ovoga trenutka u kojem na ekranima pametnih naprava čitate moj tekst dok doručkujete kajganu od jaja evolucijskih potomaka nekadašnjih gospodara svijeta.