Prvi video poziv ostvaren je prije 50 godina

U vrijeme kada pola svijeta radi od kuće gotovo je nezamislivo živjeti bez mogućnosti video poziva. Danas se navršava pola stoljeća otkako je ta tehnologija prvi puta postala javno dostupna

Sandro Vrbanus srijeda, 1. srpnja 2020. u 12:46

30. lipnja 1970. godine tadašnji je gradonačelnik Pittsburgha Peter Flaherty s CEO-om kompanije Alcoa Johnom Harperom obavio prvi video poziv u povijesti. Tim su događajem, čiju snimku možete vidjeti na priloženom YouTube videu, obilježili svečano puštanje u rad prve komercijalne usluge za ostvarivanje video poziva. Istu je lansirao američki telekomunikacijski operater AT&T dan nakon toga – točno prije 50 godina, 1. srpnja 1970. godine.

Picturephone Mod II
Picturephone Mod II

Uređaj koji je omogućavao video link bio je Picturephone Mod II, a već prvoga dana usluge osam kompanija u Pittsburghu posjedovalo je ukupno 38 ovakvih terminala za video komunikaciju. Usluga je kasnije proširena na još nekoliko velikih američkih gradova, da bi do 1973. u upotrebi bilo oko 450 Picturephoneova.

Usluga nije bila jeftina, za nju se plaćala pretplata od 160 dolara mjesečno po uređaju, pa samim time nikada nije niti došla do "običnih" korisnika. Jedini su njezini korisnici bile velike kompanije koje su si mogle priuštiti video pozive, ali i čiji su menadžeri imali za njima potrebe.

Pionirska usluga video poziva, dakle, nije bila velik komercijalni uspjeh za AT&T. Međutim, ušla je u povijest i s pravom se može smatrati pretečom današnjim servisima kao što su Skype, Zoom, i sva sila ostalih alata koji su nam trenutačno na raspolaganju, a bez kojih (pogotovo u vrijeme sveopćeg rada od kuće) ne možemo zamisliti komunikaciju na daljinu.

Rezolucija od 250p

Picturephone Mod II radio je na video bandwidthu od 1 MHz, imao vertikalnu frekvenciju skeniranja slike od 30 Hz i 250 vidljivih linija. Zvuk i sliku ovi su uređaji prenosili preko tri usporedne redovne telefonske parice, dvije od kojih su korištene za prijenos videa, a jedna za audio kanal. Zvuk je emitiran putem zvučnika, a slika korištenjem malenog crno-bijelog CRT ekrana. Kamera je bila integrirana iznad ekrana – kao i danas – kako bi se sugovornici gledali "oči u oči".