Okruženje u kojem se razvijaju softverska rješenja nerijetko je hektično, užurbano, puno stresa i zahtijeva brze reakcije. Softverske nadogradnje, kojima se rješavaju kritični problemi, nerijetko se moraju isporučiti u kratkim vremenskim rokovima, unutar nekoliko sati ili dana. Međutim, u slučaju kada radite na svemirskim sondama, udaljenima milijarde kilometara od zemlje odgovornost je daleko veća, a ništa se ne može odraditi brzo. Pokazuje to primjer sondi Voyager 1 i 2, koje svemirom putuju već 45 godina, a njihov softver radi kao i svaki drugi softver – s vremena na vrijeme neizbježno se pojavljuju bugovi.

Preventivno ažuriranje

Jedan takav problem javio se prošle godine na sondi Voyager 1, udaljenoj više od 23 milijarde kilometara od Zemlje. Tada je bio "poludio" njezin računalni sustav za orijentaciju i kontrolu (attitude articulation and control system, AACS) i kontroli misije dostavljao nerazumljive telemetrijske podatke. To je primoralo inženjere na debugiranje, koje je potrajalo tri mjeseca. Nakon toga, ažuriranje je moralo biti poslano prema sondi, a samo taj proces trajao je više od 20,5 sati – koliko radiovalovima treba da, brzinom svjetlosti, stignu do udaljene sonde. Potom je trebalo čekati gotovo cijeli dan da se prvi podaci vrate sa sonde i potvrde da je zakrpa zaista odradila svoj posao. Kao što vidimo, ovaj proces nije za nestrpljive.

Sada, gotovo godinu i pol nakon ovog incidenta, kontrola misije Voyager pokrenula je novi projekt sustavnog softverskog krpanja dviju sondi, kako bi se izbjegli slični problemi u budućnosti. Izrađena je nova nadogradnja softvera za prastaro računalno sklopovlje, koja će spriječiti ponavljanje ranije otkrivene greške u sustavu AACS. Njezina primjena također će potrajati i bit će postupna, kako se ne bi ugrozilo funkcioniranje najudaljenijih aktivnih instrumenata koje je čovjek ikada izradio.

Oprezan pristup

NASA-ini inženjeri poslat će novu zakrpu prvo na sondu Voyager 2. Ona se nalazi na oko 19,3 milijardi kilometara od Zemlje, pa će signal do nje putovati nešto duže od 18 sati. Iz NASA-e kažu da zbog vremešnosti hardvera na sondama i tako velikog komunikacijskog laga može doći do prepisivanja esencijalnog kôda na Voyageru, ili drugih neželjenih učinaka nadogradnje – stoga je, kažu, njihov tim mjesecima pisao novi kôd, revidirao ga i provjeravao. No, i dalje ništa nije 100% sigurno, pa će zakrpa prvo ići upravo na Voyager 2, sondu koja je nešto bliže Zemlji, a njezina će nadogradnja poslužiti kao test za ažuriranje Voyagera 1.

Iako je riječ o dvije povijesno značajne sonde, koje i danas šalju podatke neprocjenjive vrijednosti, u NASA-i su prevagnuli – Voyager 1 je važniji jer je udaljeniji, pa se njemu pristupa s još većom pozornošću. Zakrpa je prema njezinoj sestrinskoj sondi poslana prošloga petka (da, i NASA deploya petkom!). Pokaže li se da ništa od ključnih sustava nije poremećeno kroz prvih tjedan dana, 28. će listopada Voyageru 2 biti poslana naredba provjere, kojom će se potvrditi uspješna instalacija zakrpe. Tek tada će se početi planirati ista nadogradnja Voyagera 1, udaljenoga 23,3 milijarde kilometara.