Pri samom kraju pontifikata, prije nekih četrdesetak godina, Papu Pavla VI vatikansko je osoblje jedne noći probudilo u pola pet ujutro – hitno je s njime telefonski želio razgovarati tadašnji šef američke diplomacije, Henry Kissinger. Poziv ostvaren mimo svakog protokola brzo se razotkrio kao lažan premda vremešni i snom još uvijek omamljen Papa isprva nije primijetio kako glas koji mu se obraća iz telefonske slušalice ne nalikuje bojom ni intonacijom glasu njegova prijatelja Kissingera. 

Nazvao ga je, zapravo, Steve Wozniak, čarobnjak za tehnologiju iz tandema koji je osnovao jednog od najvećih IT giganta, Apple, želeći bezobraznom šalom potencijalnim kupcima demonstrirati moć takozvanog blue-boxa.

Riječ je o uređaju kojeg je sastavio prema uputama iz jednog tehnološkog časopisa, a kojim je bilo moguće varati telefonske kompanije na način da ga se spoji između telefona i telefonskog priključka – zvuk posebne frekvencije kojeg je proizvodio blue-box davao je signal centrali da se poziv ne tarifira.

Ideju o pozivanju Pape smislio je Steve Jobs, druga polovica tandema koji je stvorio Apple, ekscentrik i šaljivđija kudikamo manjih hakerskih vještina od Wozniaka, no jednako natprosječno talentiran za biznis kao što je ovaj bio za matematiku, elektroniku, programiranje… Blue-box je bio njihov prvi zajednički proizvod, no osim podebljanog džeparca, dvojica studenata koji su više vremena provodili u lokalnom klubu kompjuterskih zaljubljenika nego na sveučilištu njime nisu ostvarila neku osobitu dobit.

Drveni Mac

Svejedno, blue-box im je dao dovoljno samopuzdanja da pokušaju stvoriti i neki ozbiljniji proizvod, pa je Wozniak svoje urođene inženjerske sposobnosti iskoristio za smišljanje najbržeg, najmanjeg i najelegantnijeg osobnog računala tog doba. Jobs ga je tjerao da ga u njegovoj garaži u Silicijskoj dolini dodatno dotjeruju, pomažući mu pritom svesrdno, posebice kada je u pitanju bio dizajn – inzistirao je da njihovo računalo ima kućište od drva. Želeći tek impresionirati svoje kolege iz kompjuterskog kluba i zaraditi koju kintu više no što im je pošlo za rukom s uređajem za varanje telefonskih kompanija, nisu ni slutili da su kreirali prvo pravo osobno računalo, debelo prije no što je IBM stvorio famozni PC.

Steve Jobs je drvenu kreaciju nalik pisaćem stroju postavio u izlogu trgovine s tehničkom robom jednog svojeg poznanika, odredivši za njega – upravo u svojem ekscentričnom stilu – đavolju cijenu od 666 dolara. Računalo je bilo prodano u trenu, a stigle su i brojne narudžbe zainteresiranih zaljubljenika u tehniku koji su ga u jednom od svojih redovitih pohoda u spomenutu trgovinu ipak stigli vidjeti. Kako bi mogao financirati proizvodnju koja bi udovoljila toj potražnji, već tada za ostvarivanjem poslovnih ideja nemilosrdni Jobs, prodao je svoj kombi i Wozniakovu najveću ljubav – HP-ov znanstveni kalkulator, sakupivši tako 1.300 dolara.

Bilo je to dovoljno novca da, uz još ponešto dolara posuđenih od lokalnih vlasnika prodavaonica s tehničkom robom, pokrene tvrtku. Dijelio ju je vlasnički s Woznikaom, no ovaj je i dalje bio zaposlen u drugoj kompaniji, HP-u, gdje je uživao sigurnost redovnih primanja. Jobsa sigurnost nikada nije zanimala, pa čak posebno ni novac, već biznis te ono što prati uspješne biznismene – uspjeh i ugled među rivalima koji se bave sličnim poslom.

Nakon što se Silicijskom dolinom pročulo o izuzetnom drvenom osobnom računalu, put ka ostvarenju tih ambicija bio mu je uvelike olakšan. Uvjerio je Arthura Rocka, financijaša koji je svojim kapitalom sudjelovao i u stvaranju Intela, da u njegov biznis uloži čak 250 tisuća dolara - bilo je to dovoljno za stvaranje itekako ozbiljne kompanije, s ozbiljnom proizvodnjom. Steve Jobs je tvrtku odlučio nazvati Apple, no ni sam kasnije nije znao objasniti zbog čega – zato što su njegovi omiljeni Beatlesi svoju diskografsku kuću nazvali Apple Records ili zato što je kao klinac u Oregonu prve džeparce zarađivao kao berač jabuka.

Nulti zaposlenik

Ono čega se sjeća je detalj koji zorno ilustrira njegov istančan osjećaj za spoj dizajna, marketinga, ideje, biznisa… Pri smišljanju logotipa tvrtke, naime, Jobsu je na pamet pala ideja koju je smatrao sjajnom – jabuka mora biti zagrižena jer se riječ "bite" koja ne engleskom znači "zagristi" izgovara isto kao i "byte", osnovna jedinica kojom se u informatici označava količina podataka.

Još jedan detalj iz tih vremena jednako slikovito dočarava drugu osobinu Steva Jobsa, njegovu prgavost. U trenucima kada se imenovala prva Uprava Applea, i kada je Wozniak konačno ostavio posao u HP-u, inzistiralo se da svi zaposlenici nose bedževe na kojima će, između ostalog, biti ispisan i jedinstveni broj – oznaka po kojoj će se moći vidjeti kojim su se redom pojedinci zapošljavali u tvrtki. Steveu Wozniaku Uprava je dodijelila redni broj 1 jer je on taj koji je inženjerski osmislio Appleova računala – Steveu Jobsu pripala je oznaka s rednim brojem 2.

Užasno ga je to razljutilo jer je formalno ipak on bio prvi zaposlenik tvrtke, a i smatrao se jednako zaslužnim za njezin razvoj bez obzira što se njegovo sudjelovanje u izgradnji računala svodilo uglavnom na njihov izgled. Uprava je odbila zamijeniti njegov broj s Wozniakovim, pa je osmislio kompromis – njegov će redni broj biti nula! Ništica je ionako, objašnjavao je nevješto, u matematičkom modelu kojeg koriste programeri prvi redni broj, ispred jedinice.

Tada je imao tek 21 godinu, a s novcima Arthura Rocka naručio je od jedne tvornice izradu prvih tisuću primjeraka računala Apple II koje se moglo spojiti na televizor i koje se kasnije proizvelo u još toliko puno primjeraka da je pola desetljeća bilo najprodavanije osobno računalo na svijetu. Početnih četvrt milijuna dolara Jobs je s tim računalom pretvorio u 139 milijuna. Tri godine kasnije dionice Applea prvi su put izlistane na svjetskim burzama, što ga je u trenu učinilo slavnim i beskrajno bogatim.

Zašećerena obojena voda

Biznis je cvjetao, Jobs se čak i zaljubio i priča o Appleu i njegovu zaposleniku s rednim brojem nula sljedećih desetak godina nije bila ni po čemu posebna. Sve dok početkom osamdesetih Wozniak nije doživio zrakoplovnu nesreću u kojoj se ozbiljno ozlijedio te se odlučio povući iz Applea – ljubitelji crnog humora tu su nesreću prozvali osvetom tada već odavno pokojnog Pavla VI, zaboravljajući da bi zacijelo veću kaznu, tom logikom, zaslužio Jobs.

Ovog te priče nisu previše tangirale pa je unatoč odlasku svog najbliskijeg partnera i dalje grabio velikim koracima dalje, bacivši se na proizvodnju Macintosha, prvog osobnog računala s grafičkim korisničkim sučeljem, mišem i mogućnošću umrežavanja – ideja je to koju je "posudio" od Xeroxa, nakon što je službeno posjetio njihove razvojne laboratorije. Da Macintosh zagarantirano uspije, u Apple je doveo tadašnjeg direktora Pepsi Cole, Johna Sculleya govoreći mu kako u životu mora iskoristiti priliku da promijeni svijet umjesto da prodaje "zašećerenu obojenu vodu".

Taj ga je potez, međutim, koštao posla u vlastitoj kompaniji. Najprije je inzistirao na bezobraznoj reklamnoj kampanji za Macintosh, vrijednoj 15 milijuna dolara, u kojoj je parodijom na film "1984" nastao prema Orwellovom romanu njegovo računalo spasilo svijet od tiranije IBM-a. Potom je inzistirao na izuzetno visokoj cijeni od 2.500 dolara za Macintosh, a sva ta tvrdoglavost toliko ga je posvađala sa Scullyjem da je ovaj od Uprave zatražio Jobsovo otpuštanje te ga je i dobio.

Appleu je tada češće išlo loše nego dobro. Osmislili su par novih računala, čak i prvo ručno računalo Newton, jedan od prvih prijenosnika – PowerBook, no uglavnom su bezidejno lutali nikako ne uspijevajući pronaći hit-proizvod, što im je s Jobsom na čelu uvijek polazilo za rukom.

"Molim te, vrati se..."

Steve je za to vrijeme pokrenuo relativno uspješnu tvrtku NeXT koja se bavila proizvodnjom operacijskih sustava, a potom je investirao i u Pixar, poznati studio za računalnu animaciju koji je proizveo i nekoliko hit-crtića među kojima je bio i fantastični Toy Story. No kad je u Appleu već stvarno zagustilo, morali su ga ipak pozvati natrag – učinili su to tako što su kupili NeXT.

Pred sam kraj devedesetih Steve Jobs je ponovno imenovan generalnim direktorom Applea a rad na novom hit-proizvodu inženjerske su jedinice unutar kompanije započele odmah po njegovu dolasku. Godinu-dvije po završetku razvoja taj se proizvod pojavio na policama trgovinama s elektroničkom robom i prodan je u preko pedeset milijuna primjeraka. Ime mu je iPod, a za njega, baš kao i za Stevea Jobsa, danas zna gotovo svaki čovjek na svijetu.

Odmah nakon što je 2002. u prodaju pušten prvi iPod, naprava kojom je Apple preokrenuo čitavu industriju distribucije glazbe nametnuvši MP3 playere kao preferirane uređaje za slušanje glazbe i Internet kao preferirano mjesto za kupovinu glazbe, kompanijski je gazda Steve Jobs počeo razmišljati o stvaranju mobilnog telefona kojim će na isti način preokrenuti i čitavu industriju mobilnih telekomunikacija.

Era iPhonea

Aparat je nakon toga stvarno predstavljen u siječnju 2007. na Macworldu, a u lipnju je krenuo i u prodaju, uz medijsku pompu kakva nije nikada prije pratila niti jedan drugi elektronički uređaj, a kamoli mobitel. Pojavom iPhonea, korisnici su konačno dobili mobitel kakav žele, a ne onakav kakvog su im nametali drugi proizvođači mobitela, prilagođavajući se uslugama mobilnih operatera. Ovaj put su operateri koji prodaju iPhone svoju uslugu morali prilagodili korisnicima.

Industriju mobilne telefonije zbog Applea je tako u potpunosti postala podređena potrošaču, čak i u onim segmentima koji se nikako ne dotiču Apple, a kao i u slučaju konzumiranja glazbe, korisnici to mogu zahvaliti jednom od najvećih tehnoloških vizionara u povijesti čovječanstva - Steveu Jobsu.

Nedugo po tom uspjehu, činilo se da se Applevom preokretanju raznoraznih tržišta bliži konačno kraj - proširile su se glasine o tome kako je Jobs obolio od zloćudne bolesti, čemu su u prilog išle snimke njegovih tadašnjih javnih nastupa iz kojih je bilo očigledno kako je neprirodno puno smršavio. Svakom glasinom tog tipa dionica Applea malo bi posrnula, a svakim demantijem iz Appleove središnjice ponovno bi se vratila na svoju uobičajenu putanju, sve dok pred sam kraj 2008. godine kompanija nije objavila kako na sljedećem MacWorldu Steve Jobs po prvi puta neće održati svoje redovito godišnje predavanje.

Bio je to jasan znak da velikanu tehnološke revolucije sa zdravljem doista nije sve u redu. Nikad manje uzbudljiv MacWorld održan je uz očajanje organizatora koji je nakon sajma priznao kako bez Stevea ova manifestacije i nema nekog naročitog smisla, a niti punih tjedan dana kasnije iz Applea je stigla objava kako se Jobs povlači na bolovanje do kraja lipnja kako bi se posvetio izlječenju dijagnosticirane kompleksne hormonalne neravnoteže zbog koje njegovo tijelo gubi proteine i mogućnost apsorpcije hrane.

Još samo jedna stvar - iPad!

Urednici informatičkih tiskovina već su imali spremne nekrologe o tom luđaku koji im je iz broja u broj prodavao novinu, uvjereni kako je iPhone zadnja zabavna tehnološka novotarija kojom je Apple razdrmao medije, ali i način na koji koristimo tehnologiju – Pavle VI ovaj put je, s nebesa, godinama nakon osvete Wozniaku, sada uzvratio prljavom šalom i Jobsu.

Srećom, takvo se praznovjerje pokazalo pogrešnim – par mjeseci kasnije desilo se Jobsovo uskrsnuće u San Franciscu, gdje je kralj tehnologije i marketinga, izgledajući vrlo zdravo u svojem standardnom outfitu sačinjenom od iznošenih tenisica i crne dolčevite najavio spravu koja je još jednom uzdrmala informatičku industriju. Riječ je, dakako, o iPadu, posljednjem remek-djelu njezinog gazde za kojeg će, uvjereni smo, znati i praunuci vaših praunuka.

Steve Jobs povukao se s mjesta CEO-a Apple 2011. godine. Objavio je pismo u kojem je rekao kako je došao taj dan kada zbog zdravstvenih tegoba više nije u stanju obnašati svoju funkciju u Appleu. Njegov je nasljednik Tim Cook 4. listopada iste godine u središtu je tvrtke predstavio iPhone 4S, po mnogima uvjerljivo najbolju iteraciju ovog uređaja svih vremena, prvi mobitel na svijetu kojeg su korisnici i recenzenti aklamacijom proglasili savršenim.

Dan nakon toga Steve Jobs je preminuo od raka gušterače, u 56. godini života.