S vremena na vrijeme na našim prostorima kruži vic o tome kako je u jednim novinama "građanin heroj spasio djecu od gladnog lava", a u drugim "okrutno ubio jadnog lava, miljenika djece". Vic je naravno groteskno pretjeran, ali ona polovica koja je istinita u svakoj šali ovdje govori da je na temelju istih početnih činjenica moguće sagraditi više validnih interpretacija ― koje mogu biti i potpuno kontradiktorne.

Nije to neka naročita novost ― uostalom, zabrinjavajući udio masovnih medija se danas naširoko služi tom slobodom kako bi progurao svoje mišljenje. Inače, nisu to samo pojedinci i opskurni, manipulacijama skloni mikro-mediji; čak i komercijalne televizijske kuće s troznamenkastim brojem zaposlenih, za koje bismo pomislili da su to nadrasle, redovito navigiraju u smjeru pakiranja činjenica u formu koja zadovoljava neke primitivne nagone. Kao tipičan primjer, uočite koliko često viđamo vijesti a priori predstavljene kao "malog, bespomoćnog i poštenog pojedinca kojeg je zdrobila zla, tvrdoglava, troma država" ― a prešućen je kontekst da je možda u pola slučajeva država napravila potpuno ispravnu stvar, a pojedinac zapravo bio netko s nevjerojatno zlim i pokvarenim namjerama. Ništa bolji nisu ni česti prilozi o pojedinačnim lošim događajima koji se baš nikako nisu mogli predvidjeti niti spriječiti, ali nad kojima se uvijek zabrinutog lica patronizirajući komentira "kako je država opet zakazala".

Ako je nešto zakazalo, to je objektivnost. Nije poanta da država funkcionira savršeno, jer naravno da to nije ni blizu istine, nego da je vječno svođenje svakakvih loših događaja i činjenica u kontekst zakazivanja države nešto što opća publika voli čuti, pa makar to bila potpuno apsurdna i besmislena travestija.

I kakve to sad veze ima s Internetom?

Konačno se sad preusmjeravamo u našu domaću sferu, tehnologiju. Bilo bi sad najlakše slegnuti ramenima, reći da zahvaljujući Internetu danas svatko može objavljivati i dijeliti sve i svašta, da sloboda interpretacije proizlazi iz slobode govora, i moramo se uzdati u to da "masovna kolektivna misao" mora prije ili kasnije ipak iz svega toga iznjedriti ispravno shvaćanje stvari. Odijeliti žito od kukolja ― iako je to žito sve rjeđe u povećavajućoj hrpi kukolja.

Dodatni problem je što su IT tehnologije, prije svega inteligentne suvremene tražilice i usluge vezane za njih, uz neosporno povećanje produktivnosti gotovo svakog od nas ujedno dodale i jedno teško oružje u arsenal manipulativnih medija ili "objavljivača". Radi se o mogućnosti davanja, nazovimo to tako, kvazi-kredibiliteta vlastitim mišljenjima i interpretacijama.

Naime, količina materijala raspoloživog na Internetu, čak i ako ga svedemo samo na mali podskup onoga što djeluje kredibilno, je toliko nepojmljiva da je gotovo sigurno negdje netko već objavljivao sadržaj koji se kako-tako slaže s tezom koju se želi predstaviti, koliko god čudna i groteskna bila. A tehnologija sad omogućava pronalaženje takvih sadržaja praktički instantno ― pa ništa lakše nego se samovažno referirati na njih i sagraditi si kredibilitet.

Potemkinove analize

Ova "tehnika" je počela uzimati poveći zamah u javnosti, dok je u poslovnoj sferi zapravo već dugo dio loših utvrđenih tradicija. Ona tamo obično teče po uvijek sličnoj recepturi: želite prodati i hvaliti svoj proizvod, pa uz nešto tražilica i alata za analize trendova kopate i kopate, dok ne nađete nekoliko opskurnih publikacija koje govore kako očito i bez sumnje dolazi vrijeme proizvoda kao što je vaš, pa makar proizvodili CRT monitore. Dovoljno često je izvor nešto što na prvu loptu zvuči i djeluje ozbiljno, poput New International Technology Observer ili Wetton's Weekly Hardware Review (izmišljeni za primjer). Kasnije, u prezentaciji povoljnih krivulja i prognoza kupcima, nonšalantno se spomene "a s time se, uostalom, slaže i Wetton", i kratko pokaže ta publikacija. U devet od deset slučajeva okupljeni auditorij neće probati osporiti kredibilitet "Wettona", iako se možda radi o nekakvom poluautomatskom agregatoru vijesti koji doslovno objavljuje svaki press release koji mu je ikad stigao.

Srećom, ovu crijevobolno-dilbertovsku praksu ne slijede svi, ali poanta je što se isti pristup sada lakše nego ikad može primijeniti na medije namijenjene širokoj populaciji. A raznoraznih članaka sa svakakvim popularnim interpretacijama činjenica, od teorija urota, preko najpatetičnije demagogije, do političko ekstremno ideološki obojenih, ne nedostaje.

Kao što je rečeno, dolazak koronavirusa je to samo digao na višu potenciju. Koje god mišljenje imali o tome koja je strategija hvatanja u koštac s pandemijom ispravna, možete naći napretek članaka, i to vrlo ozbiljno djelujućih članaka, koji vas u tome autoritativno podupiru. A njih pak dalje podupiru slični takvi članci, i tako dalje. Nekoliko klikova mišem, pet minuta pretraživanja, i sklopili ste suludu objavu koja dobronamjernom ali neupućenom čitatelju djeluje posve neoborivo sa svojom šumom referencija na ozbiljno zvučeće analize i istraživanja. To što mali udio čitatelja ima ispravno skeptičan stav i zna prepoznati ili provjeriti selektivno dokazivanje nema posebne veze, jer većina ih nema, naročito ako čita ono s čime se svjesno ili podsvjesno želi složiti.

Oklop protiv kritike

Pandemija će proći, sad se već čini da je iza nas, ali ovaj problem kvazi-kredibiliteta neće nestati tako lako. Štoviše, u sukobu manipulativnog objavljivača i poštenog istraživača koji ga želi pokušati razotkriti ("debunkati"), odmah je jasno koliko je potonji u nepovoljnijoj poziciji.

Dok prvom treba nekoliko minuta da nažvrlja svoju suludu tvrdnju i okiti je takvim brzinski nabacanim, opskurnim ali naoko ozbiljnim referencijama, razotkrivač mora svaku pojedinačno istražiti, shvatiti, provjeriti njene daljnje referencije, obično pritom vrlo duboko ući u problematiku o kojoj se priča, kako bi imao ikakvu municiju za protunapad. To ne traži duplo ili trostruko više posla, nego nekoliko redova veličina više. Takve resurse malo tko može staviti na raspolaganje, a i rezultat će biti samo demanti originalne tvrdnje poduprijet logikom ― a ona je nešto što ionako ne pali kod manipulatorima omiljenih tema.

Kad smo kod toga, opet mala digresija: iz sličnih razloga se u masovnim medijima rijetko vide doista kritički pristupi određenim tipovima novosti, npr. kad hrvatski timovi smisle neku obećavajuću novu tehnologiju. U današnje vrijeme većina takvih vijesti traži daleko prespecijalizirano znanje da bi jedna redakcija opće prakse, koja se mora baviti i politikom, ekonomijom, sportom, tračevima, receptima i novim duetom Pejakovića i Stavrosa, mogla brzo procijeniti koliki njihov udio je bullshit. S obzirom da propisno istraživanje traži trud, i prije svega vrijeme, a uvijek je nad glavom pritisak reagirati što prije, tipična odluka je objaviti afirmativnu reportažu, s logikom da je manja šteta ukoliko se kasnije pokaže da se radilo o mokroj šibici, nego ako se, nedajbog, možda kritiziralo nekog novog heroja-spasitelja.

Muke oko rješenja

Dakle, kako naći izlaz iz tog karnevala?

Čini se da nekoliko giganata, poput Googlea, Facebooka i sličnih, makar počinje grebati po površini. Ukidanje korisničkih računa izvorima koji šire apsurdne teorije zavjere, što se posljednjih godina povremeno događa, je možda prvi korak puta koji bi u budućnosti konvergirao u nešto kao generalni, otvoreni sustav "indeksa kredibiliteta" pojedinačnih medija, ali na temelju čvršćih kriterija nego ocjena i nonšalantnih mišljenja publike. Na papiru zvuči korisno, ali tko bi onda kontrolirao kredibilitet te same liste, i kako bi taj mogao dokazano biti potpuno nepristran i transparentan? Stari problem ― tko kontrolira inspektore? A tko onda kontrolira te koji kontroliraju inspektore?

S druge strane, možda je dobar početak prisiliti se promijeniti način razmišljanja. Baš kao što nam se (barem djelomično) usađuje u glavu da češće provjetravamo i razmišljamo o socijalnoj distanci, možda se "samo" trebamo isto tako prisiliti ne se dati impresionirati važno zvučećim istraživanjima, profesionalno izgledajućim grafovima i ozbiljno smrknutim kvazi-stručnjacima.

Uz to, kao zadnju liniju obrane, većina nas negdje duboko u glavi ima jedan brutalno skeptičan i zdravorazumski detektor bullshita, koji je u hipnotizirajućim bujicama sadržaja kojima smo obasuti lako zaboraviti ostavljen ugašen. Za pravilan rad on traži nešto mentalne energije, ali moramo se potruditi početi ga uključivati (još) češće.