OpenAI predstavio je svoj novi generativni AI model, nazvan Sora, namijenjen generiranju realističnih videoisječaka. Nije to prvi difuzijski model za pretvaranje teksta u video, ali prikazani kratki isječci (najduži traje minutu) fascinantniji su od svega dosad viđenog. Sora je još u razvoju i dostupna je vrlo malom broju ljudi, odnosno samo suradnicima OpenAI-ja, koji rade na razvoju ili testiranju novog AI modela. Ima na njemu još dosta posla, pa su među prezentiranim uracima namjerno objavljeni, u izvornom obliku, i oni u kojima su neki apsurdni prizori ili očite greške. Ali izgledno je da će generativni AI videomodeli biti sljedeća velika stvar koju će OpenAI, a vjerojatno i drugi, ponuditi tržištu ove godine.

Sora je svojevrsna nadogradnja ChatGPT-ja (tekstualnog generativnog AI modela) i DALL-E (slikovnog generatora), pa se i s korisničke strane zadaci Sori zadaju na isti način – kroz prompt, jednostavnim tekstualnim opisom (koga zanima više detalja o Sori, neka pročita Davorovu kolumnu).

Mi u Bugu, još tamo devedesetih, odlučili smo dodatno zabaviti čitateljsku publiku, ali i sebe, pa smo uz godišnji odabir najboljih proizvoda i usluga, redovito organizirali cosplay fotoseansu za članove redakcije

Na samom početku, nedavno održanog, Bug Future Showa, odradio sam uobičajeni pozdravni govor, nakon kojeg je prikazan i kratki prigodni video. Glavne značajke tog događaja su zabava (show) i tehnološko vizionarske teme (future), pa sam zato i ja sâm sebi zadao obavezu, još od prvog BFS-a, da uz krati uvodni nastup, priredim i neki zabavni video, u duhu tog našeg eventa. Obično bih obradio neku trendovsku ili futurističku temu, no kako nam je ovogodišnji slogan bio The Sound of Infinity, uz to je i standardni zaštitni logo ovaj put apliciran na LP ploču, a prvi i završni blok BFS-a bili su posvećeni glazbenim temama, jasno mi je bilo da moram slijediti tu glazbenu – notu! Uvodni video imao je i neuobičajeni retro tonalitet, pa evo i objašnjenja zašto sam se na to odlučio.

Sve do kraja srednje škole živio sam u Vinkovcima, a u to doba (pa i kasnije), zbog ne baš lako objašnjivih razloga, u toj, prema svemu ostalom, tipičnoj slavonskoj provinciji, postojala je neuobičajeno živahna rockerska scena. I kako to već biva u malim sredinama, ako imate iste afinitete s nekim drugim iz svog okruženja, izvjesno je da ćete se zbližiti. Tako nekako sam i ja u jednom periodu bio relativno blizak s dečkima iz punkerskog Pogreba X (ako možda i niste čuli za njih, vjerojatno jeste za njihova pjevača Satana Panonskog – ali on im se pridružio u kasnijoj fazi, u doba kada sam ja već otišao na studij), a i s The Užasom (šaroliko društvance zajebanata, okupljeno oko Dubravka Matakovića i Zolje, koji su i danas dosta aktivni sa svojim bendom Septica). Kako su moji roditelji baš u to doba dovršili novu kuću, s velikim (a praznim) podrumom, u periodima kada bi mi "starci" zbog svojih obaveza bili odsutni, dovodio sam prijatelje da održavaju probe u našem podrumu. Bilo je faza kada bi dio opreme ostavili kod mene, da to ne vucaraju sa sobom, pa mi je sve to potaknulo maštu da bih i ja sa svojim najbližim školskim frendovima, Dadom i Starim, mogao imati neki bend. Tako smo se nas trojica, jedne zime, nalazili svaku večer i imali "probe" – a nitko od nas pojma nije imao, nikakve naobrazbe… Nabavili smo nešto malo literature za početnike, ali vrlo smo brzo shvatili da nije tako jednostavno biti samouk, pogotovo kada nemaš talenta, pa čak ni glazbeni sluh (moj tužni slučaj), tako da smo digli ruke od svega i nadalje se posvetili – skupljanju gramofonskih ploča.

Podosta godina kasnije, sretnim spletom okolnosti, "izliječio" sam svoje mladalačke frustracije, na tipično geekovski način. Iako već u zrelim godinama, iskoristio sam mogućnost da barem na jedan dan mogu biti "lik iz mašte". Naime, mi u Bugu, još tamo devedesetih, odlučili smo dodatno zabaviti čitateljsku publiku, ali i sebe, pa smo uz godišnji odabir najboljih proizvoda i usluga, redovito organizirali cosplay fotoseansu za članove redakcije! Odabrali bismo određeno zanimanje ili neku temu, pa bismo se u skladu s tim svi odjenuli u prikladni kostim, odnosno uniforme. Vremenom je to postao za nas kultni doživljaj, kostime smo nabavljali u Jadran filmu ili na HRT-u, koristili smo perike, angažirali vizažistice, odlazili na posebne lokacije…

Tu našu geekovsku maškaradu odlučio sam iskoristiti kao okosnicu uvodnog videa ovogodišnjeg BFS-a. Stoga sam pregledao sve stare brojeve (u kojima smo imali takve objave) i procijenio kako smo se čak triput (od ukupno 15 fotosessiona) "ufuravali" u glazbenike ili barem nešto tome slično. Potom sam iskopao stare slike, odnosno dijapozitive (nije bilo lako sve to pronaći, radi se o periodu 1998.-2004.), prepustio grafičarima da ih digitaliziraju i prirede za daljnju obradu. Potom sam odabrao prigodnu podzadinsku glazbu za svaki od segmenata i objasnio Mariju Baksi, našem ekspertu za videomontažu, kako bih želio da mi složi videospot u triptih stilu (svaki segment od tridesetak sekundi), s dinamikom izmjene kadrova u ritmu pozadinske glazbe. On je to vrhunski obradio, uz višednevni rad na tome, sve je izveo na klasični montažerski način – bez ikakve umjetne inteligencije ili nekih pomoćnih alata koji bi slike morfali u video. Rezultat je, nadam se, bio zabavan onima koji su nas čitali još krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, dok mlađoj publici BFS-a baš i nije bio jasan cijeli kontekst te priče, ni koji su to likovi koji se pojavljuju u videu (to sam im u kraćim crtama objasnio u pozdravnom govoru), ali mogli su barem uživati u dobroj glazbi.

Prije negoli sam sve prepustio Baksi u ruke, pokušao sam s nekim AI alatima pretvoriti slike u video, ali premalo sam imao iskoristivih slika i rezultat je bio vrlo loš. Tko zna – da sam imao Soru na raspolaganju, možda bi rezultat bio bolji? Eto mi izazova za BFS 2025!