Usprkos malom opusu unutar žanra, igre programiranja i hakiranja postoje desetljećima, a iako malobrojne, gotovo svi primjerci unutar kategorije su ako ništa drugo, barem solidno odrađeni, a neki su i daleko više od „solidnoga“. Naravno, „za one koji vole taj tip“. Pod ovime mislimo, naravno, da nije za svakoga smišljanje najefikasnijeg pseudoasemblerskog koda ili mahnito tipkanje u simuliranom terminalu preko kojega tobože provaljujemo na udaljene servere prije nego nas tracert otkrije, a policija zakuca na naša vrata, barem u igri.

Iako su u proteklih nekoliko godina relativnu popularnost stekli TIS-100, Uplink i Shezhen I/O, rodonačelnik žanra dolazi nam iz 80-tih godina i s osambitnih računala – Spectruma, Amstrada i Commodorea 64.

Ukoliko ste ljubitelj žanra, pa i ako niste, ali naslućujete po svojim navikama da bi mogli biti, donosimo vam deset najboljih igara u ovoj kategoriji koje biste svakako trebali instalirati i barem probati igrati, ako ne i odigrati do kraja.

Igre su poredane otprilike kronološki, a koja je najbolja ne bi se usudili presuditi. Svaka je po nečemu posebna.

1) Hacker (1985.)

Prva hakerska igra koju je „ovdje potpisani“ igrao i izvor vječnih frustracija. Naime, Hacker se hvali nečim što bi za druge igre bila smrtna presuda – nema mogućnosti spremanja napretka. Kad si mrtav – mrtav si. Učitaj igru iz početka i idemo redom: dobiješ obavijest, neuspješno pogađaš lozinku, svejedno se ulogiraš itd.

Početak igre je (a morate biti svjesni da je ovo igra iz sredine 80-tih, kad je malo tko imao pristup modemu, a kamoli nekakvom „internetu – jeste tako rekli da se zove?“) je vrh uzbudljivosti kada se računalo nakon učitavanja igre (s audio kasete, naravno) „spoji“ na udaljeni server! I trebate upisati neku lozinku! Koju ne znate niti imate pojma koja bi mogla biti! Ispostavi se da nakon nekoliko pokušaja bilo kakvih lozinki uspijete zbog greške na udaljenom sustavu provaliti server i onda kreće prava avantura.

Iz današnje perspektive, sve u ovoj igri je pretpotopno i jedva igrivo – font je jedva čitak, pregled sigurnosnih „kamera“ preko kojih upravljamo robotima (jednom kad ih se dočepamo) na raznim lokacijama je takav da ni u snu ne biste pomislili da se radi o prikazu s kamera, ali – sve radi. Dapače – čudo je što su sve programeri uspjeli ugurati u 48 kilobajta (da, 48 kB – 48 tisuća BAJTOVA) i zaplet i grafiku i logiku igre koja traje satima. I ne može se snimiti tako da kad jednom poginete, počinjete ispočetka, ako ste zaboravili.

U osnovi, upali smo na server zle korporacije, Magma, koja se želi dokopati svojih tajnih dokumenata za svjetsku dominaciju razasutih diljem svijeta među agentima koje treba potplatiti da nam ih vrate. To radimo vodeći SRU-ove (subterranean remote unit – daljinski upravljani roboti) kroz tajne tunele koji presijecaju čitavu zemaljsku kuglu i povezuju sve kontinente te preko njih kontaktirajući agente. Nakon nekog vremena Magma shvati da SRU-ove ne vode samo njeni operativci već i mi u hakerskoj ulozi, pa moramo odgovarati na pitanja s informacijama koja smo ranije mogli popabirčiti slušajući poruke o svjetskoj dominaciji. Trebate imati sa sobom olovku i papir da zapisujete poruke.

Igra je prvotno izašla samo za 8-bitna računala, ali je bila toliko dobro primljena da je kasnije prebačena i za PC (MS-DOS verzija), Amigu, Atari ST i Macintosh.

Najbolji moment: Zvuk spajanja na udaljeni server

Najgori moment: Smrt, nema „sejva“, učitavanje i kretanje ispočetka

2) Hacker II The Doomsday Papers

Nastavak za svoje doba superuspješnog Hackera, Hacker II nas opet stavlja u potragu za nekakvim dokumentima sudnjeg dana i opet vodimo robote, ali ovoga puta unutar samo jednog postrojenja u kojem se nalaze, a bez bauljanja po tunelima diljem svijeta.

Hacker II, usput, na Amigi toga doba izgleda jednostavno nevjerojatno u odnosu na druge platforme, kako 8-bitne verzije za Spectrum, Amstrad, Commodore 64 itd., tako i za Atari ili IBM PC. Usporedite screenshote iz verzije za Amigu i PC. Kao da se radi o dvije različite igre iz različitih epoha.

Radnjom se, pak, nastavlja na prethodni nastavak i sada moramo za američku vladu ukrasti bitne dokumente o kojima ovisi sigurnost SAD. (Kao i sada, i tada su bili ugroženi od svih. Tako ti je kad si dobar. „Učini dobro, izi…“, kaže Kerum)

Vodimo robote, izbjegavamo prepreke i taman kad se dočepamo dokumenata i pobjegnemo s njima van postrojenja, ispada da nas je agent za kojega radimo zeznuo. On ZAPRAVO radi za bivšu zlu Magmu, a dokumenti trebaju ostati tamo odakle smo ih i ukrali, pa se ponovo s njima vraćamo tamo na još jednu rudnu šutanja dupeta.

Kao i prvi dio, Hacker II također nema moućnost spremanja pozicije kako bi frustracija bila što veća.

Za svoje doba tehnički revolucionarna igra (posebno za ograničenja na 8-bitnim platformama na kojima je bila dostupna), ali manje originalna i zanimljiva od prvoga dijela.

Ovdje potpisani ne poznaje nikoga tko ju je dovršio, a na YouTubeu sada ima samo jedan kompletan walkthrough i to u verziji za Amigu, očito sniman na nekom PC emulatoru Amige.

Iz nekoga razloga, usprkos tehničkom napretkuu drugi dio se gotovo nemoguće uživjeti. Možda vi budete bili bolje sreće, ako se ipak odvažite na krađu i ponovo vraćanje „Doomsday Papersa“ tamo odakle ste ih ukrali. Ako uopće stignete dotle.

Najbolji moment: Izgled igre na Amigi

Najgori moment: (pored nemogućnosti sejva) – kad se moraš vratiti natrag da bi vratio dokumente koje si ukrao. Jesmo li već spomenuli da nema sejva?

3) Uplink (2001.)

Evo i jedna hakerska „simulacija“ iz novije ere, da ne kažete da znamo samo za igre koje je igrao Manolić.

Uplink je ono što se danas često naziva terminalskom igrom – sjedimo za računalom u igri u kojoj također sjedimo za računalom i hakiramo po kućama, točnije po serverima navodno razasutim diljem zemaljske kugle. Poslove hakiranja/krakiranja uzimamo s hakerskih stranica i onda u dosta repetitivnim procedurama, mijenjamo osobne podatke, krademo šifre računa za naručitelje i onda za to dobivamo lovu koju koristimo za kupnju dodatnog hakerskog softvera i nadogradnju računala.

Postoji i šira priča o sukobu „antikapitalista, tehno anarhista“ skupljenih oko Andromeda Research Corporationa koji žele uništiti Internet puštanjem virusa imenom Revelation, te tvrtke Arunmore koja ima svoj kontra-virus Faith koji briše Revelation. Uplink je, usput, ime korporacije za koju radimo i koja iznajmljuje hakerske usluge mušterijama, uglavnom ilegalne.

Zanimljivo je da se u sadržaj priče možemo aktivno uključiti odabirom strane Arunmor ili Andromeda Research Corporationa, a možemo i dalje hakirati kao slobodnjak pri čemu se radnja odvija i bez nas.

Sučelje je vrlo jasno i pregledno, hakiranje ima neke veze sa stvarnim hakiranjem i provaljivanjem na servere i zapravo su same procedure provaljivanja lozinki i traženja podataka na serveru zabava sama za sebe, bez obzira na pozadinsku priču.

S obzirom da je igra „simulacija“ tipkanja po računalnom ekranu, Uplink daje osjećaj autentičnosti jer se sve odvija - na ekranu. Kako bi i trebalo. To što je igra iz 2001., a radnja joj se odvija „u budućnosti, 2010.“ ne znači da je zastarjela, dapače, može se i sada igrati bez imalo problema iako se svijet dosta promijenio u ovih 20 godina.

Ono što ipak abnormalno bode oči su IP v4 adrese koje mogu biti i „452.201.533.467“. Ako vas to ne smeta, onda nešto nije u redu s vama. Usprkos svemu, osnovnu mehaniku Uplinka preuzeo je kasnije Hacknet (dalje u tekstu) zato jer se radi po nama o idealnom pristupu igrama iz ovoga žanra terminalskih simulatora.

Najbolji moment: Glazba (OST), na GOG-u kompletan paket svega pet eura, vrlo isplativo

Najgori moment: IP adrese koje izgledaju kao da su kopirane iz CSI Miami ili neke slične serije

4) Hacknet (2015.)

Dobijete vi tako jedan dan mail od koji počinje sa „Ako ovo čitaš, znači da sam mrtav…“ od Bita, hakera/programera nakon čega odlučite istražiti njegovu smrt i okolnosti smrti. Jer ste čovječni i nepravda vas boli.

Osnovna mehanika igre je gotovo identična Uplinku, iako ih dijeli desetljeće i pol, a produkcija je bitno siromašnija, ako ne računamo glazbenu podlogu koja je po nama daleko bolja od Uplinkove. Dapače, jednom kad je čujete vjerojatno ćete je često koristiti kao podlogu za rad/učenje/kodiranje/igranje jer spada u taj nenametljivi tip pozadinske glazbe koja diže puls, ali ne ometa rad.

Razvojni „tim„ Team Fractal Alligator je zapravo firma od jednog čovjeka, Australca Matta Trobbianija koji je igru započeo na nekom lokalnom hackatonu, da bi je dovršio dvije godine kasnije.

Kao i kod Uplinka igranje se sastoji od prihvaćanja poslova hakiranja/krakiranja za razne naručitelje, a ispod svega se odvija priča o Bitu, korporaciji EnTech koja ga je angažirala da radi na razvoju operativnog sustava kojim će se moći provaljivati u sva računala na svijetu, a kada je (doznajemo na samom kraju igre) Bit zbog etičkih sumnji odlučio da neće nastaviti s radom za njih, ubijen je.

Hacknet ima jako puno humorističkih elemenata, premda se to čini nemogućim kada vidite izgled sučelja koje oponaša Unix komandnu liniju i koristi komandnolinijske naredbe i sintaksu Unixa. Humoristični dio dolazi na red kada provaljujete na razne korporacijske servere gdje glavonje, vidite po mailovima, mahom upozoravaju na potrebu održavanja visoke razine sigurnosti, ali onda dijele nezaštićene mailove u kojima detaljno opisuju kako treba generirati lozinke za šifriranje komprimiranih datoteka (tako da po imenu pošiljatelja odmah znamo koja je lozinka datoteke), sysadmini koji šalju root logine mailom korisnicima jer trenutno ne radi neki dio sigurnosnog sustava ili narcisoidni direktor EnTecha (glavnih negativaca koji je kriv za ubojstvo Bita) traži od svoje tajnice da uljepša radni prostor u firmi i digne raspoloženje zaposlenika instaliranjem DODATNIH šest ogledala u njegov ured…

Također ima i mnoštvo prepiski s pravih foruma prenesenih u mape servera na koje provaljujemo, a koji daju određenu „dušu“ Hacknetu.

Igranje je proceduralno – skupljanje alata za hakiranje, skupljanje lozinki i podataka potrebnih za provaljivanje na dalje servere na kojima se nalaze druge lozinke i podaci potrebni da dovršimo misiju.

Jednom kad je gotov, Hacknet možemo igrati i u „sandbox“ modu gdje fore radi provaljujemo u ostale servere izmaštanog svijeta i Interneta i otkrivamo razne cvebice i iznenađenja.

Najbolji moment: Glazba (OST), na GOG-u svega malo više od 8  eura, proces hakiranja servera, smiješni mailovi glavonja na provaljenim serverima

Najgori moment: Nema sudo!

5) TIS-100 (2015.)

Za one koji su programerske prve korake učinili pokušavajući naučiti neki od assemblera, bilo za Z80, Intel 8080, 6502/10 ili neki od modernijih procesora, TIS-100 probudit će nježne osjećaje.

Zaplet „igre“ je sljedeći: pronašli smo dijelom neispravni TIS-100 kompjuter koji se sastoji od 12 čvorova (nodes) od kojih je svaki vrsta procesora u matrici 4*3. U svaki čvor može stati do 15 jednostavnih assemblerskih instrukcija (kasnije u igri dobijamo pristup memorijskom čvoru) i imamo jednostavne zadatke  koje moramo riješiti provlačenjem ulaznih podataka kroz jedan ili više čvorova (neki su neispravni) i obrađujući ih koristeći pseudoassembler izmišljenog računala.

Postoji 13 dokumentiranih instrukcija za obradu podataka, uvjetno grananje i slanje podataka na susjedne čvorove u kojima je moguće, s manje ili više uspjeha, riješiti svaki od zadanih numeričkih problema.

Kako su neki čvorovi, ovisno od zadatka do zadatka, nefunkcionalni, moramo iz zaobilaziti, a kako postoje samo dva registra (ACC i BAK) za pohranu varijabli i kako je sve paralelizirano ili može biti (u nekim slučajevima i mora biti paralelizirano rješenje), rješenja su ponekad „netrivijalna“, kako bi lakonski rekli matematičari. Odnosno, potrebno je zadatak podijeliti na čvorove i unutar čvorova na funkcionalne mikrocjeline, kolike već mogu biti unutar nekoliko linija dostupnog koda po čvoru.

TIS-100 je kombinacija programiranja i glavolomki gdje zapravo, prethodno programersko iskustvo s assemblerom nije potrebno (iako donekle pomaže), ali je potrebna sklonost rješavanju programerskih zagonetki.

Jednom napisani funkcionalni kod se uspoređuje s kodovima drugih igrača po broju instrukcija, broju iskorištenih čvorova  i broju procesorskih ciklusa potrebnih za njegovo izvršavanje. Svakom riješenom zadatku se možemo vratiti bilo kada da poboljšamo kod, napravimo ga bržim (smanjimo broj ciklusa potrebnih za izvršavanje), kompaktnijim, čitljivijim itd.

Najbolji moment: Zadatke je zapravo moguće rješavati i „offline“ – igrači na papirićima na poslu zapisuju kod koji im „sine“ da bi mogli probati kada dođu doma na računalo

Najgori moment: Nema. Ova igra ima samo dobre momente

6) Shenzhen I/O (2016.)

„Gdje ja stadoh, tri produži“ bio bi najkraći opis Shenzhen I/O koji je isti programer napravio i izdao godinu nakon TIS-a 100. S tim da je očito da se sa TIS-om „opario“ pa se moglo uložiti i nešto novaca u produkciju pa Shenzhen grafički izgleda bitno raskošnije, a i umjesto tekstualne pozadinske priče iz TS-a 100 (koju saznajemo nailazeći na dnevničke zapise iz 80-tih) ovdje smo u ulozi programera koji je dobio posao u Shenzhenu u korporaciji koja proizvodi raznu elektroniku za koju razvijamo „popudbinu“, ili kako to neki još kažu – softver.

Sučelje igre se sastoji od dva dijela – dijela u kojemu dobivamo mailove od šefova i kolega sa zadacima za novi hardver koji moramo složiti i isprogramirati, odnosno gdje saznajemo uredske tračeve, te dijela gdje sklapamo hardver od dostupnih komponenti za koje onda pišemo kod. Ono što su u TIS-u 100 bili čvorovi, ovdje su razne komponente različitih hardverskih (ulazno/izlaznih) mogućnosti s donekle sličnim pseudoassemblerom unutar svake komponente. Zadaci variraju od jednostavnog pravljenja lažne nadzorne kamere na kojoj zapravo programiramo samo vanjske LED-ice da svijetle u zadanom ritmu (kao i TIS -100 koji za svaki problem daje zadana numerička rješenja koja naš izlaz mora zadovoljiti, ovdje dobivamo izlazni signal ili signale koji se moraju poklopiti s onim što naše komponente daju, pravilno isprogramirane i složene), pa do pojačala zvuka i naočala za noćno gledanje.

Programiranje je vrlo slično onome u TIS-u, s tim da ovdje obavezno moramo koristiti i instrukciju "sleep" (slp) kako nam se komponente ne bi pregrijale.

Kao i kod TIS-a 100, svaki zadatak se može riješiti na više programskih načina, ali i s različitim hardverskim komponentama u slučaju Shenzhen I/O, posebno kako se napreduje dalje kroz igru i ide kroz teže zadatke.

Kao i prethodna igra Zachtronicsa, i ova zahtijeva čitanje uputa (nisu preduge) da bi se naučile osnove pseudoassemblera i procesorske logike koja nam je na raspolaganju.

Za igru postoji i sandbox opcija i beskrajni modovi i rješenja za koja ne biste vjerovali da ih je uopće moguće složiti/isprogramirati u Shenzhen I/O.

Za obje igre ovdje potpisani vjeruje da bi trebale biti dio nastave informatike uopće jer uče razmišljanju „na kompjuterski način“, a to što ne uče niti jedan konkretan računalni jezik je nebitno – ionako iskustvo pokazuje da ono što ste učili na fakultetu ili u srednjoj školi gotovo sigurno nećete koristiti za programiranje u stvarnom životu.

Najbolji moment: Kada prvi puta sklop proradi!

Najgori moment: Kada vidite koliko je na YouTubeu beskrajno boljih i pametnijih programera od vas koji prave svoje verzije Solitaira, Tetrisa, sviraju Ricka Astleya i sve ostalo u sklopovima isprogramiranim u Shenzhen I/O

7) Else Heart.Break() (2015.)

Filozofski pogled na život iz programerske perspektive, Else Heart.Break() je igra za koju vjerujemo da bi najviše profitirala kada bi je, ili da ju je, pod svoje okrilje prigrlio neki veliki studio ili izdavač i dao developerima koji su je radili dovoljno novaca i vremena da razrade i uglancaju koncept i igru koja je, barem idejno, remek-djelo razmišljanja o igrama i programiranju.

Iako izgleda kao RPG avanturica, radi se o igri u kojoj možemo (s vremenom) programirati svijet oko sebe i to koristeći stvarni kod vezan uz karakteristike predmeta oko sebe. Dakle, za razliku od avantura gdje su karakteristike (svojstva) objekata oko nas zadani, mi ovdje rješavamo igru mijenjanjem njihovih svojstava i ili izvršavanjem zadataka. Usput, ako se pitate, radi se o nekoj vrsti detektivske igre u stilu „noir“ filmova, ali u ovom slučaju u psihodeličnim, 8-bitnim bojama. Ako ste zbunjeni, to je normalno – kraj igre je isto takav zbunujući i (blago rečeno) besmislen.

Ima i ljubavna priča.

Grafika je „minimalistička“, ako želimo biti dobronamjerni, odnosno mogli bi je lako zabunom smjestiti na SNES konzolu u 90-tima umjesto u 2015. kada je igra izašla, a „specijalni efekti“ uglavnom se svode na mijenjanje palete boja. Dakle, „blast from the past“ pristup koji je vjerojatnije uvjetovan sredstvima (bolje rečeno – njihovim nedostatkom) na raspolaganju, a manje umjetničkom vizijom gotovog djela, ali unutar okvira koje daje igra funkcionira sasvim pristojno.

Najveća snaga igre je, na žalost, i njen najslabiji dio – igranjem s kodiranjem svega s čime dolazimo u doticaj (uključivši i alat za kodiranje okoline) odnosno mijenjanjem koda možemo vrlo lako „razbiti“ igru. Dakle, kada vam padne na pamet nešto stvarno originalno i za što  pomislite da autor vjerojatno nije imao na umu, a programersko umijeće vam omogućava napraviti – nemojte. Ako to autor nije imao na umu niti u šesnaestoj varijanti „what-if“ scenarija, nećete moći završiti igru, nešto će se zaglaviti itd.

Ukratko, nakon početnog oduševljenja mogućnostima koje igra nudi shvatiti će te da one zapravo i nisu pretjerano velike i da editiranje koda u ovom slučaju znači često i pogađanje misli izvornog programera i što je on zamislio ili zamislio da bi moglo i smjelo biti izvedivo i provedivo, a što nije predvidio.

A kao što znamo, budale su vrlo domišljate, s tim da smo u ovom slučaju to mi sami, igrači.

Jako dobra igra kojoj nedostaje malo da bude izvrsna.

Najbolji moment: Prazna disketa u igri na kojoj piše zašto je u redu programirati i zašto se toga ne treba bojati

Najgori moment: Kada „pokvarimo“ igru našim genijalnim programom kojega mehanika igre ne podržava

8) NITE Team 4 - Military Hacking Division (2019.)

Hacknet s Uplinkovim budžetom iz 2019. – to bi bio kratak sažetak NITE Teama 4, ali igra zapravo ima još toga za ponuditi.

Za početak, postoji „voice acting“, snimljene misije i početnica („Academy“) gdje nas kao hakera-novaka kroz osnove provode snimljeni glasovi i gdje učimo osnovnu mehaniku igre. Kao i Uplink i Hacknet i ovdje se stvari rješavaju iz komandne linije gdje je moguće imati otvoreno i više prozora i zatvarati ih komandom „exit“ što djeluje superrealistično. U početku.

Također, Hivemind sekcija igre koja se sastoji od korisničkih misija na Internetu uključuje i potrebu za pristupom stvarnim webovima i slanje mailova stvarnim ljudima, odnosno botovima u stvarnom svijetu da bi se misije završile što daje dodatnu notu autentičnosti i pomaže uživjeti se u igru.

Tu su i izvještaji o sigurnosnim propustima za konkretne servere i verzije servera što izgleda super-uvjerljivo, posebno ako niste na nekoj stvarnoj sigurnosnoj listi pa znate da su takvi izvještaji obično stranice i stranice dugački, a ovdje se barata s par rečenica, koje daju ključne informacije, ali usprkos kratkoći, zahvaljujući vrlo specifično specificiranim propustima (ime softvera/modula/verzija/podverzija, propust) djeluju stvarno.

Također, ovo je jedina igra gdje možemo organizirati i vojne napade na naše mete, iako je veći dio misija zapravo čisto hakiranje, ali u vojno-obavještajnom kontekstu pri čemu ne morate samo nastupati za FBI, CIA-u, MI5/6 i druge zapadne tajne službe, već možete i za Ruse i ostale današnje službene negativce zapadnog svijeta.

Iako je u razvoj sučelja očito otišlo puno vremena zapravo se radi o „terminalu“ koji nema veze s niti jednim stvarnim terminalom i OS-om i na trenutke podsjeća više na sučelje nekakve 4X svemirske strateške igre ili Elite nego na bilo koje stvarno sučelje današnjice.

Ukratko, sučelje je onakvo kako DiNozo u ranim epizodama i scenaristi MCIS serijala zamišljaju da trebaju izgledati računalna sučelja u računalnim centrima.

Ukoliko niste igrali ni Uplink ni Hacknet ovo bi vjerojatno mogao biti prvi izbor, s tim da svakako savjetujemo probati i Hacknet, igru „s dušom“. Ukoliko ste igrali ili Hacknet ili Uplink (ili oboje), tada imate malo manje razloga za probati NITE Team 4.

Najbolji moment: Korištenje stvarnih webova za prikupljanje informacija potrebnih za rješavanje problema u Hivemind dijelu igre

Najgori moment: Sučelje je „holivudsko“

9) HackMUD (2016.)

Još jedna igra s dušom, HackMUD je tekstualna avantura/terminal hacking simulatora koja bi lagano mogla biti aktualna u 80-tima i doba filma Ratne igre. Za one malo mlađe kojima je kratica MUD možda nepoznanica, radi se o „multi-user dungeonu“ – prototipu prvih tekstualnih avantura koje su se pojavila praktički već s prvim umreženim računalima (prije Interneta, da ne bude zabune) – dakle negdje u 70-tima i koje su se obično izvršavale na „mainframeovima“ (danas ih zovemo samo serverima) u vrijeme kada na njima nije bilo službenih korisnika pa su geekovi preko svojih terminala pristupali raznim IBM-ovima, DEC-ovima, VAX-ovima i na njima igrali svojim tamnicama i tamo s drugim geekovima sudjelovali u veličanstvenim poduhvatima.

HackMUD ima taj štih davno prošlih (za računalne pojmove) vremena s tim da se bavi hakiranjem/krakiranjem i tzv. socijalnim inženjeringom odnosno vještim (ili nevještim) cijeđenjem informacija od pravih ljudi umjesto od računala, e da bi se napalo računala.

Igra podržava pisanje vlastitih skripti za napade, kupnju tuđih, gotovih alata, komunikaciju s drugim korisnicima u sučelju koje izgleda kao s kraja 80-tih ili početka 90-tih.

Veterani s Bugovog BBS-a vjerojatno će se tu osjećati kao doma, a možda ka'ne i poneka suza, ali ne za zagorske brege.

Da stvari budu bolje, igra nije iz 1492., 1789. ili pisana za Babbageov diferencijalni stroj, već je iz 2016., a autor nije neki fosil, nego Sean Gubelman, jedva tridesetogodišnjak. Balavac jedan…

Izvrsna igra, nije baš za svakoga čak i ako ste u računalstvu i programiranju i hakiranju zbog mrežnog aspekta i potrebe za stvaranjem veza i savezništava, polu-simuliranih, polu-stvarnih.

Ima osobinu onih dobrih igara da krenete odigrati „samo malo“, a sljedeći puta kad pogledate kroz prozor već je iduće jutro, odnosno da se uhvatite i kad zatvorite oči da razmišljate o onome što ste vidjeli, napravili, trebali napraviti, a niste, ili tek planirate napraviti u igri…

Najbolji moment: Praiskonsko sučelje

Najgori moment: Neke skripte potrebne za napredovanje u igri „ni majka ne može da voli“

10) Pony Island (2016.)

Kao što možete vidjeti iz ove liste, 2016. je bila neuobičajeno plodonosna godina za žanr, a kao slatkiš za kraj donosimo Pony Island koji je kombinacija programerske zagonetke i hororca, ali suptilno izvedenog, kroz metapriču i neobične vizuale i grafiku umjesto uobičajenijih i prizemnijih prizora krvi, zombija, vampira, nasilja i sličnoga.

Zaplet je sladak – arkadni automat Pony Island koji naoko izgleda nevino je zapravo zamka koju je sam Sotona napravio da nas zarobi u limbu. (Usput, navodni „poni“ iz naslova je, zapravo, ružičasti poni-jednorog. Dal' slučajna greška, dal' namjerni kemp autora – mi mislimo ovo drugo…)

Jednom zarobljeni unutar arkade Pony Island, shvaćamo da su tu zarobljene i duše drugih igrača, a ako želimo osloboditi sebe i njih, trebamo vodeći paklenog ponija kroz beskonačne postrance skrolirajuće predjele doći do povremenih portala koji omogućavaju vizualno „programiranje“ – zaobilaženje dijelova pokvarenog koda, ponavljanje dijelova koda koji nam odgovara, varanje (cheatovi – yeah!) i slične jednostavnije radnje koje nisu baš pravo programiranje, ali koje zahtijevaju određeno shvaćanje osnova programskog koda da bi se snašli.

Sama „igra“ Pony Island je akcijska pucačina s postranskim skroliranjem kao da je ispala iz arkada u 80-tima, a i kada uspijemo doći do problematičnog koda, prikaz emulira CRT monitor i to spojen na pokvareni modulator koji ima problema s bojama, sinkronizacijom snopa i svime ostalim što daje dojam autentično pokvarene arkade na kojoj se borimo protiv Sotone.

Igra je čak i na Steamu bagatelna – oko 4 eura, a na popustima ide i za jedan euro, a moguće je kupiti i „soundtrack“ iz igre koji je (namjerno) iritantan, da bi bio u skladu s temom ružičastog ponija, pa nismo sigurni da se može iskoristiti za pozadinsku glazbu dok nešto stvarno radimo, što je inače slučaj sa zvukom, odnosno glazbom većine ovdje nabrojanih igara.

Ni pretjerano teška ni pretjerano lagana, Pony Island je prilično jedinstvena, originalna igra kako po osnovnoj ideji, tako i po izvedbi. Preporučamo je od srca svima.

Najbolji moment: Originalna ideja

Najgori moment: Korištenje grafičkih kontrola za „programiranje“ katkada je zbunjujuće