Kad smo prije par tjedana prvi put čuli za Sovereign Syndicate ni o samoj igri ni i o Crimson Herring Studiosu, developeru/izdavaču koji stoji iza nje, nismo znali apsolutno ništa. Tek to da je posrijedi CRPG, da bi svjetlo dana trebao ugledati 15.1. te da će biti smješten u steampunk setting od kojeg većina developera iz nekog razloga bježi kao domaći političar uhvaćen u najnovijoj aferi od dosadnih novinara.

Sovereign Syndicate stoga smo pokrenuli s blaženom nevinošću majušnoga djeteta željnog da vidi (virtualnog) svijeta, ali i svom nabrijanošću razuzdanog tinejdžera u hormonalnom deliriju jer smo već na sam spomen steampunka i CRPG-a u istoj rečenici doživjeli onaj isti efekt koji je Proustov literarni junak svojedobno doživio kušajući (precijenjene) madeleine kolačiće.

Prisjetili smo se, naravno, kultnog Troikinog Arcanuma, pa se ponadali da nas čeka nešto makar i upola slasno kao što je bio dotični. Zatim smo također saznali i da je developeru ovo prva igra, a u što smo se ubrzo i sami imali prilike uvjeriti...

Šporki stari grad 

Prljave kaldrme po kojima se besciljno vucaraju promašene što ljudske, što kentaurske, što patuljačke ili kiklopske sudbine, kao i pripadnici zaraćenih bandi koje nipošto ne biste htjeli susresti u nekoj uskoj uličici obasjanoj tek treperavom svjetlošću plinskog fenjera. Električne ograde namijenjene odvajanju problematične likantropske populacije od ostatka građana, kočije na parni pogon, mehanički golubovi pismonoše i neumorni automatoni koji polako, ali sigurno „gase” radna mjesta, povećavajući tako postotak teške sirotinje koja se od muke okreće apsintu, narkoticima, prostituciji, kocki i drugim porocima. Visoko iznad ovih poraznih prizora, u raskošnim dirižablima koji bezbrižno plove kroz čađavi zrak, besposleni plemići i industrijalci poput Lorda Braxtona neprestano osmišljavaju nove načine na koje bi mogli dodatno ”zadužiti” civilizaciju.

Fantazijski viktorijanski London u sam osvit industrijske revolucije, odnosno u „režiji” Grimizne Haringe, grad je u kojem biste se poželjeli zateći još manje nego u onom stvarnom. Ipak, baš u njemu zateći će se minotaur Atticus, teški alkos, iluzionist i siroče kojem će sudbonosni noćni susret s misterioznim maskiranim strancem otvoriti rane iz prošlosti, kurtizana i kabaretska pjevačica Clara spremna ugrabiti prvu priliku za bijeg u neko bolje sutra i patuljak Teddy – ratni veteran, lovac na čudovišta te ingeniozni izumitelj neodvojiv od svog simpatičnog automatona Otta.

Sve troje, naime, spletom okolnosti naći će se u samom središtu turobnih događaja koji će uključivati misteriozno nestalu siročad, kao i lov na brutalnog serijskog ubojicu kurtizana u maniri Jacka Trbosjeka, a koje ćete tijekom sveukupno 18 nedugih poglavlja morati rasvijetliti...

CRPG?

Premda nas Sovereign Syndicate iz nekog razloga (bit će da je do srodnosti cyberpunka i steampunka) možda i ponajviše podsjeća na Harebrained Schemesov Shadowrun Returns iz 2013., nesumnjivo mu je najveća inspiracija ipak bio veliki ZA/UM-ov indie hit Disco Elysium iz 2019., također napravljen u Unityju. Vidljivo je to već i iz načina na koji su nižu dijalozi i introspektivni monolozi (jer i u Sovereign Syndicateu različiti aspekti sebstva neumorno će komentirati tekuće događaje i svijet koji vas okružuje), posvemašnje okrenutosti narativu te posljedičnom potpunom izostanku borbi u klasičnom smislu, kao i u kićenom stilu pisanja koji se pejorativno naziva „ljubičastom prozom”.

Sovereign Syndicateu bi stoga bilo moguće prigovoriti sve ono što je bilo moguće prigovoriti i uzoru mu, odnosno prvenstveno to da bi u bilo kakvu iole suvisliju definiciju CRPG-ja spadao tek ako mu se dobronamjerno progleda kroz prste. Tijekom desetak sati, a koliko smo proveli igrajući ga, tako smo češće imali dojam da igramo Choose Your Own Adventure nego li nešto nalik na neprežaljeni Arcanum, Baldur's Gate ili, primjerice, Dragon Age te se nikako nismo mogli othrvati ideji kako bi igra mnogo bolje funkcionirala da je bila koncipirana poput, recimo, videoigara The Life and Suffering of Sir Brante ili Suzerain. Tim više što su setting, priča (ako izuzmemo zbrzanu i ne pretjerano zadovoljavajuću završnicu i pod uvjetom da vam tone i tone teksta ne predstavljaju problem) i karakterizacija likova daleko najjači aduti Sovereign Syndicatea, dok je dotični u pogledu igraćih mehanika istovremeno i siromašan i nerazrađen.

Kreiranje likova tako će se svoditi na odabir jednog od četiriju arhetipova specifičnih za svakog od likova (npr. Animal Instinct, Wit, Self-Discipline i Spryness u slučaju Atticusa) te povezanih kako s četiri istoimena atributa (tj. ako odaberete arhetip Animal Instinct, najrazvijeniji će vam atribut, logično, biti upravo Animal Instinct), tako i s jednom od velikih arkana kao ekvivalenata traitsima. Svaki će atribut pritom istovremeno biti povezan i s jednim od četiriju humora (krv, sluz, žuta žuč, crna žuč) „posuđenih” iz Empedoklove humoralne teorije, odnosno s jednom od „boja” malih arkana (kaleži, novčići, mačevi i štapovi), a koje je najbolje protumačiti kao zamjene za experience pointse na kakve redovito nailazimo u nekim manje sumanutim videoigrama. .

Ako vam sve ovo djeluje zbunjujuće i nepotrebno kompleksno, ne brinite, i nama je bilo – barem u teoriji, jer se u praksi čitava stvar svodi na bezbrojne dijaloške odabire putem kojih razvijate spomenute atribute. Zapravo, gotovo sve se u Sovereign Syndicateu svodi na iste, uključujući i tzv. „temperamente” koji reprezentiraju mentalno stanje likova (à la Fahrenheit jer HP-a kao takvog u igri nema) te koji i sami utječu na dostupnost određenih dijaloških odabira. Čak ćete i raznorazne predmete na koje ćete tijekom istraživanja nekolicine „skučenih” lokacija nabasati također, pogađate, moći iskoristiti tek na za to predviđenim „mjestima”, dok leveliranja likova, izuzev u gore navedenom smislu, nema.

Od mehaničkih obilježja punokrvnih CRPG-a Sovereign Syndicate tako baštini tek skill checkove u kojima će bacanje kocaka biti zamijenjeno automatskim izvlačenjem jedne od malih arkana, a čijoj će vrijednosti potom biti pribrojena i vrijednost pripadajućeg atributa, pa ćete tako ovisno o njihovom zbroju određeni skill check ili proći ili ne. Naravno, osim ako ne izvučete jednu od dviju velikih arkana – „Budalu” koja će predstavljati critical failure ili „Svijet”, a koji će predstavljati critical success.

Srećom, u slučaju da izvučete deblji kraj uvijek možete reloadati ili jednostavno nastaviti dalje jer nam se nekako isuviše često činilo kako naši odabiri ne rezultiraju nekakvim značajnim posljedicama već da, umjesto toga, mahom služe tek za relativno površni role play.

 Uvjerljivo prosječan

Nažalost, Sovereign Syndicate (koji sustavno izbjegavamo skratiti na „SS”) ne briljira ni u nekim drugim aspektima već, avaj, ispada uvjerljivo prosječan.

Iako posjeduje neporecivi šarm, dotični s vizualne strane istovremeno djeluje i pomalo zastarjelo (oprostivo jer ipak je posrijedi indie naslov) i pomalo nezanimljivo (manje oprostivo), ponajviše zahvaljujući nemaštovitom dizajnu lokacija (začuđujuće nenapučenih, s obzirom na to da je riječ o metropoli) uparenom s (ponekad) ispranom paletom boja koja svijetu daje neku uspavanu, beživotnu notu. Sveukupni dojam, doduše, ipak donekle popravljaju rijetke animirane sekvence izvedene u crno-bijeloj, pokretno-stripovskoj maniri, evokativni portreti te elegantan UI koji, s obzirom na mehaničku simplificiranost igre teško da je, doduše, i mogao biti nešto posebno kompleksan čak i da su se developeri upeli iz petnih žila da ga takvim učine.

Sovereign Syndicate mnogo bolje ne stoji ni kada je u pitanju njegova zvučna strana, a pritom ne mislimo na izostanak glasovne glume koju bi, imajući u vidu skroman budžet, ionako bilo nerealno očekivati (uostalom, ni Disco Elysium nije imao glasovnu glumu odmah po izlasku) već na soundtrack. Dotični je, uz rijetke izuzetke (npr. Clarina pjesma) u najboljem slučaju nenametljiv i skroman (gdje su nezaboravni gudački zvuci Arcanuma?), iako ipak prikladan s obzirom na melankoličnu atmosferu koju su developeri očito htjeli dočarati.

Spomenimo još i dizajn questova koji je, pak, ponekad nepotrebno zbunjujuć, pa bi vam se tako (barem ako imena pamtite upola loše kao mi) vrlo lako moglo dogoditi da nesrazmjerno mnogo vremena utrošite na nepotrebno bauljanje u potrazi za likom s kojim trebate porazgovarati kako biste mogli napredovati. Pridodamo li izrečenome još i neke druge boljke poput činjenice da glavni i sporedni questovi u dnevniku nisu ni na koji način „odvojeni”, nerotirajuću kameru, nemogućnost fast travela ako se nalazite u interijeru ili toga da se likovi kreću dozlaboga sporo (čak i kad u meniju omogućite „always run” opciju), Sovereign Syndicate sve više postaje igrom koju je, ovisno o trenutku, ponekad teško voljeti.

Šteta, jer i setting i premisa i likovi (posebice Teddy i Otto čija bi dinamika, nalik na onu Geppetta i Pinokija, mogla ugrijati čak i ozeblo srce), kao i pronalaženje inspiracije u tarotu i humoralnoj teoriji, sami za sebe i više su nego privlačni.

Nije, da se krivo ne shvatimo, Sovereign Syndicate neka kriminalno loša, neigriva igra zbog koje ćete se nemirno bacakati po krevetu i buditi usred noći okupani hladnim znojem već, prije svega, naprosto nije CRPG kakvom smo se nadali – ako uopće i jest CRPG (Press „X” to doubt). Dapače, premda definitivno nedorečen, previše ambiciozan i mrvicu prekratak, ako se ubrajate među ljubitelje ljubičaste proze i steampunka, Sovereign Syndicate vjerojatno jest vrijedan tih 19 i kusur eura, a koliko ćete za njega morati izdvojiti na Steamu.

Igrano na PC-ju