Nakon što je Dino Patti napustio ekipu Playdeada i udružio se s Chrisom Olsenom, doznali smo za Somerville iako se ideja u njegovoj glavi rodila godinama ranije. Spominjemo ovo jer Playdead potpisuje Limbo i Inside, igre koje ne morate voljeti, što je realno i prilično teško zbog ne baš vedre atmosfere, ali je riječ o majstorskim uradcima koji su ostavili veliki trag u industriji igara i na koncu, Somerville s njima dijeli dosta toga, no opet, riječ je o potpuno svježem uratku koji nam nije izlazio iz glave danima nakon što smo ga dovršili.

Somerville je u osnovi priča o obitelji, požrtvovnosti i ljubavi smještena usred postapokaliptičnih događaja koje su zadesile ljudski rod. Naime, naizgled mirna večer u domu idilične ruralne obitelji se pretvara u jedno od poprišta međuplanetarnog rata. Uz nestalo dijete i suprugu, otac ostaje sam sa psom, ali i dobiva nevjerojatnu sposobnost koja će mu pomoći u potrazi, te kasnije i nadogradnju što je podloga za neke od najzanimljivijih zagonetki u ovoj igri.

Konkretno, riječ je o manipulaciji terenom, pa je neke vanzemaljske tvorevine moguće pretvoriti u tekućinu, praktički rastopiti, dok druga sposobnost koju kasnije dobivamo, stvara kruta područja koja će nam poslužiti za daljnji napredak. Dakako, da sve ne bude prejednostavno i rješivo upiranjem prsta i izgovaranjem "Fus Ro Dah", kako bismo izvršili transformaciju nam je potrebna neka vrsta katalizatora, odnosno izvor energije/svjetla, bez obzira radi li se o otrgnutom visokonaponskom kablu koji visi sa stupa, uličnoj rasvjeti ili pak simpatičnim vanzemaljskim crnim lopticama koje pak imaju i svoju skrivenu ulogu, no nećemo baš sve otkriti.

U prvom dijelu igre, izuzev par situacija, sve će vam biti jasno već na prvi pogled i jedino o čemu treba razmišljati jest kako točno pozicionirati sve predmete da bismo ostvarili željeni učinak. Kasnije se stvari počinju komplicirati i kad se malo vratimo u nazad, tijekom igranja smo u par navrata naletjeli na situacije u kojima smo jurcali po nekoliko ekrana bez ikakvog vidljivog napretka i pojma što nam je činiti jer smo ionako sve logično isprobali, a opet, rješenja su se realizirala sama od sebe i mogli smo krenuti dalje. Problem nije u konceptu zagonetki, već, kako nam se čini, u izmjenama u samim mehanikama tijekom razvoja.

Naime, primjetno je da Somerville većinu vremena donosi klasično pomicanje lika s desna na lijevo (i obratno), i u tim dijelovima sve funkcionira kako je zamišljeno, no uvedena je i treća dimenzija zbog koje se naš očajni otac može kretati u svim smjerovima, ali isključivo gdje su to autori odredili - igra vam dakako ne kaže da se nalazite u jednom takvom području. Takve stvari vidno narušavaju igrivost i teško se udubiti u priču kad očajnički pritišćemo sve tipke redom u nadi da postoji tajni izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo, a u biti smo krivo pozicionirani.

Sve ostalo, uključujući minimalistički vizualni prikaz koji je opet vrlo živ i prepun boja koje razbijaju mračnu atmosferu, priča ispričana bez izgovorenog retka i kraj koji nije kraj nego poziv da se vratite par koraka unazad i pokušate drugačiji pristup ključnim događajima, nadilazi i daleko razvikanije igre. Uistinu šteta da takve distrakcije uopće postoje i da nisu otklonjene prije puštanja igre na tržište, no i uz njih, Somerville smatramo itekako vrijednim igranja.

Igrano na PC-ju putem PC Game Passa