Detektivske videoigre, kao i one bilo kojeg drugog (pod)žanrovskog određenja (ili, uostalom, bilo koji izdanak bilo kojeg medija), mogu, naravno, biti napravljene bolje ili lošije, no ono što dotične ipak bitno razlikuje u odnosu na ostale jest činjenica da mahom sve muku muče s jednim te istim problemom – niskim replayabilityjem.

Drugim riječima, kad u nekom detektivskom naslovu jednom otkrijete serijskog ubojicu, nepopravljivog tata ili već nekog drugog predodređenog nevaljalca, teško da ćete mu se (osim ako nemate pamćenje zlatne ribice) tako brzo ponovo vraćati.

Međutim, kako je svaki problem rješenja vrijedan, ekipa iz ColePowered Gamesa ovoj je vječitoj boljci žanra odlučila napokon stati na kraj te u svome plemenitom naumu, vjerovali ili ne, uvelike uspjela.

Kreiravši svog fiktivnog detektiva sukladno podosta skromnim opcijama (ime i prezime, boja kože i spol), odnosno odabravši željenu veličinu nasumično generiranog grada (mali, srednji, veliki i jako veliki) bili smo i više nego spremni uploviti u svijet Shadows of Doubta.

Zatekavši se odmah potom nasred jedne od zelenom maglom okupanih ulica Neo Torina, potpuno sami, bez ikakvog cilja ili plana te, kako ćemo uskoro ustanoviti, sa zaista malo, premalo para (točnije, kredita), odlučili smo napraviti ono što bi svaki iole normalan, razuman i socijalno prilagođen detektiv napravio – potražili smo prvu birtiju.

Ugledavši, nakon kraćeg smucanja, šljašteću neonsku reklamu, zavodljivu poput onih sirena koje su milozvučnom pjesmom svojedobno mamile Odiseja, odlučismo ući u omanji lokal u potrazi za okrjepom, ali i zaklonom od ledene kiše koja nikako nije prestajala padati.

Naručivši kavu (iako je vani bilo depresivno mračno, ipak je bilo jutro), krajičkom oka opazili smo oglasnu ploču na kojoj nam je, pak, pažnju odmah privukao jedan lijevom rukom nažvrljani oglas. Dotični je pripadao nekom sirotanu koji je ozbiljno sumnjao u vjernost svoje bolje polovice, odnosno kojem je bio prijeko potreban netko tko će spomenutu uhvatiti in flagranti – dakle, trebali smo mu upravo mi.

Podigli smo starinsku telefonsku slušalicu, okrenuli broj te, dobivši od klijenta ključne informacije, prionuli poslu za koji nam je također bio potreban i fotoaparat, pa smo stoga prvo skoknuli do automata u gradskoj vijećnici, a zatim se zaputili prema tvornici u kojoj je klijentova supruga radila.

S obzirom na to da joj smjena još uvijek nije završila, ugrabili smo novine, zavalili se na drvenu klupu i pričekali da sat otkuca 17. I uistinu, par minuta nakon 17 sati meta je izašla iz tvornice, ali nije se zaputila kući. Pratili smo ju sve do restorana gdje ju je čekao naočiti, plavokosi muškarac (ispostavit će se, kolega s posla). Poljubili su se, a mi smo taj dirljivi trenutak fino ovjekovječili fotografijom koju smo zatim proslijedili ljubomornom suprugu i tako zasigurno bespovratno upropastili jedan brak, ali i zaradili nekoliko stotina kredita...

Ohrabreni uspjehom, vratili smo se oglasnoj ploči i bacili na rješavanje slučajeva u maniri lava koji se namjerio na bespomoćnu gazelu – od pribavljanja poslovnih tajni i pronalaženja izgubljenih predmeta, pa sve do privođenja građana za kojima je bila raspisana tjeralica – te uskoro prikupili dovoljno love za najam skromnog stančića.

Taman kad smo se već bili pošteno uljuljkali u kolotečinu oglasio se naš vjerni policijski skener (za koji do tog trenutka nismo znali da ga posjedujemo) i obavijestio nas da je počinjeno ubojstvo. Nažalost, počinjeno je na drugoj strani grada, a što je značilo da ćemo opet morati prešetati pola Neo Torina jer u SoD-u, izgleda, nitko nije čuo ni na osobne automobile (u voznom stanju), ni za javni prijevoz ni za, recimo, teleportaciju.

Drotovi su na poprište tako ipak stigli prvi i nisu nas planirali pustiti u stan, ali ovu smo prepreku elegantno zaobišli aktivacijom protupožarnog alarma koji nam je omogućio da šmugnemo kroz ulazna vrata oblijepljena žutom trakom. Ušavši u stan, u lokvi krvi koja se proširila dnevnim boravkom, ležao je muškarac kojeg je, kako ćemo obdukcijom ustvrditi, od života rastavio devetmilimetarski metak.

Pokraj žrtve pronašli smo također i vizitku na kojoj je pisalo: „Nisi bio dovoljno dobar. Promakni me. Svi moraju zaslužiti moje poštovanje“. Izvukli smo svoj pouzdani skener otisaka i ustanovili kako je posrijedi otisak tip C, a koji se nije poklapao sa žrtvinim otiskom. Zatim smo na stolu u blagovaonici pronašli i žrtvin novčanik, a u njemu osobnu iskaznicu te tako otkrili da se ubijeni zove... da se zvao Neal Jeanbaptiste, kao i da je obnašao funkciju direktora u tvrtki Flamingo Enterprises.

Sakupivši, odnosno posloživši sve informacije u mentalnoj mapi, odlučili smo provali... posjetiti sjedište navedene tvrtke u nadi da ćemo tamo pronaći podatke o ostalim zaposlenicima. U svom smo naumu, na našu nemalu radost, uspjeli, no i dalje su nam nedostajali otisci prstiju potencijalnih osumnjičenika, pa smo stoga skoknuli do gradske vijećnice, tj. do jednog od onih računala (tzv. Micro Crunchera) u kojma su bili pohranjene sve moguće i nemoguće informacije o žiteljima Neo Torina . Nedugo potom otkrili smo da smo bili – u pravu. Naime, neidentificirani otisci tip C pronađeni u žrtvinom stanu pripadali su stanovitom Akellu Banu, a koji je – kakve li neobične slučajnosti – u Flamingo Enterprises radio kao recepcioner.

Kupivši lisice na automatu, pohitali smo do stana osumnjičenika u kojem smo, nakon kraćeg njuškanja, pronašli devetmilimetarski pištolj. Sad više nimalo ne sumnjajući u to da smo pronašli svog počinitelja, probudili smo Akella nježno mu stavljajući lisice na ruke. Zatim smo ispunili potrebnu papirologiju i tim činom svoj prvi slučaj ubojstva uspješno priveli kraju...

Ako vas je naš nemušto-šundovski pokušaj dočaravanja iskustva igranja SoD-a iole zaintrigirao, velike su šanse da je ekipa iz ColePowered Gamesa svoju najnoviju igru namijenila upravo vama.

S jedne strane mješavina detektivskog sandboxa i immersive sima – prezentirana iz prvog lica i uvelike oslonjena na stealth – a s druge, pak, svojevrsni križanac klasičnog noira, Godardovog Alphavillea i Scottovog Istrebljivača, Shadows of Doubt atmosferičan je naslov kojem vangelisovski soundtrack i vokselovska grafika pristaju kao saliveni.

Osnovni gameplay loop, a koji se svodi na istraživanje lokacija, prikupljanje i povezivanje (izvedeno putem spomenute mentalne mape koja ne vrijeđa igračevu inteligenciju) informacija/dokaza, utvrđivanja identiteta te privođenja počinitelja – dakle, na ono što bismo komotno mogli nazvati detektivskim igraćim mehanikama – izrazito je zarazan. Takvim ga ponajviše čine proceduralna generacija koja SoD-u osigurava visok replayability, kao i činjenica da je svakom problemu (jer ipak je posrijedi immersive sim) moguće pristupiti na više načina.

Želite, primjerice, pretražiti nečiji stan? Pomaknite otirač kako biste potencijalno pronašli ključ od ulaznih vrata. U slučaju da ključa nema, pokucajte na vrata kako biste ustanovili je li stanar kod kuće. Ako jest, ponudite mu nešto kredita i možda će vam dopustiti da pretražite stan. Ako nije, obijte bravu – samo pripazite da vas netko ne opazi. Pokušavate identificirati osobu? Ako imate fotografiju raspitajte se uokolo jer možda ju netko poznaje. Nemate fotografiju, ali znate ime i prezime? Otvorite imenik u kojem su izlistane adrese svih građana. Ubojica nije ostavio previše dokaza na mjestu zločina, ali znate da se ubojstvo dogodilo u kasnim večernjim satima? Provjerite CCTV kamere...

Vrijedi također spomenuti i to da ćete se, kada se ne igrate privatnog istražitelja, moći igrati Mirjane Mikulec, odnosno da ćete kupljene stanove moći i uređivati, kao i unaprjeđivati svoga lika putem tzv. SyncDiskova (proširivati inventory, poboljšavati svoje dedukcijske sposobnosti, efikasnost u šaketanju itd.), ali i morati cijelo vrijeme paziti (ako u opcijama navedeno ne isključite) na statuse kao što su hladnoća, glad, žeđ i slični.

Naravno, s obzirom na to da igra još uvijek nije izašla (a ka' će, ne znamo), tj. da je još uvijek u early accessu, pripremite se na nezaobilazne bugove od kojih bi vas neki mogli ozbiljno nanervirati – kao što je nas nanervirala otežanost korištenja osobnih računala uslijed nasumičnih prodora nemogućnosti selektiranja ikona.

Sadržaja bi, odnosno tipova slučajeva moglo biti i više, kao i dijaloških opcija, a to očito misle i developeri koji trenuačno rade – ili barem tako tvrde – na stvaranju dopunskog sadržaja (uključujući implementaciju dodatnih vrsti interakcija s građanima), mehaniku skipanja vremena bilo bi moguće malo ubrzati i tako dalje, ali to su sve samo sitni i/ili lako otklonjivi nedostatci.

Sve u svemu, iako ocjenu svakako treba uzeti s rezervom, kad ga se još malo ispolira Shadows of Doubt mogao bi se prometnuti u jedan od onih indie dragulja kojih nikada ne može biti previše.

Igrano na PC-ju.